Judaizam
Judaizam je najstarija živuća monoteistička religija među velikim svjetskim religijama, oblikovana vjerovanjem u jednog, transcendentnog Boga koji se objavio Abrahamu, Mojsiju i kasnijim prorocima. Temelji se na spisima Tanaha, koji su u grčkome prijevodu nazvani Biblijom (grč. Βίβλος, knjiga), odakle dolazi i ime svete knjige Židova i kršćana. Nastao je među staroizraelskim plemenima na području nekadašnje Mezopotamije, većim dijelom na području današnjeg Iraka, manje Irana i Sirije.[1]
Prema biblijskoj predaji, Bog se objavio proroku Mojsiju i predstavio se imenom Jahve (hebr. יהוה, JHWH prema Izl 3,14-15), kao bog Abrahama, Izaka i Jakova koje Židovi smatraju prvim patrijarsima.[2] Prema biblijskoj kronologiji, Abraham je živio u 19. st. pr. Kr.. Biblijski tekstovi prikazuju ga kao patrijarha kojega je Bog izabrao da narod povede u obećanu zemlju - Kanaan. Računajući od Abrahama, judaizam je star 3800 godina. Abrahama Židovi nazivaju prvim Židovom i ocem - Avraham Avinu (Abraham naš otac).[3] Bog mu je obećao potomstvo i zemlju (Postanak 12,1-3), a znak tog saveza je obrezanje (Postanak 17,5-14).[4]
Prema Kenethu Atkinsonu, judaizam je jedinstvena religija po tome što dvije dominantne svjetske religije, kršćanstvo i islam, svoje korijene vuku iz judaizma, priznajući svetost tekstovima hebrejske Biblije i dijeleći s judaizmom određene točke nauka. Zato Atkinson kaže da se islam i kršćanstvo ne mogu u potpunosti razumjeti, ako se ne pokuša razumjeti i judaizam.[5]
Judaizam je, među velikim svjetskim religijama, jedinstven i po združenosti vjerske pripadnosti s etničkim identitetom, gdje uz vjerske doktrine i liturgiju obuhvaća i kulturne, etničke i pravne običaje židovskog naroda. Prelaskom na judaizam, konvertiti uz novu vjeru dobivaju i novu narodnost, novu obitelj i domovinu (patriu),[6] što nije slučaj u kršćanstvu, islamu, hundaizmu i budizmu. Židov može svoju vjeru odbaciti ili skrivati, no u zajednici ostaje prihvaćen kao Židov sve dok ne prijeđe na drugu vjeru.[7]
Naziv "judaizam" dolazi iz Ioudaismos (grč. Ἰουδαϊσμός, lat. Iudaismus). Kao i ime Židov (hebr. Yehudi), izvorno potječe od Yehudah (hebr. יהודה, Juda). Prema biblijskoj predaji, Juda je jedan od dvanaest Jakovljevih sinova, Jakova se u Bibliji također naziva Izraelom. Narod koji potječe od Jude su Judejci, nazivaju ih i Sinovima Izraela i Izraelcima“.[8] "Yahadut" (hebr. יהדות, od Jude) označava posebna obilježja judejskog etnosa, te obuhvaća religiju, filozofiju, kulturu i način života židovskog naroda.[9]
Židovi su se izvorno nazivali Hebrejiima (hebr. עִבְרִי, ibri). U Tori se prvi puta naziv pojavljuje u opisu Abrahama (Post 14,13). Prema nekim tumačenjima, riječ Hebrej dolazi od Eber,[10] Abrahamov predak (Post 10,21). Drugi korijen tumače kroz hebrejski glagol avar (prijeći), što bi značilo „onaj koji dolazi s druge strane”, simbolizirajući Abrahamov dolazak s druge strane rijeke Eufrat te njegovo duhovno i moralno odvajanje od drugih naroda.[11]
Bog u judaizmu je vrhovno biće, stvoritelj svijeta, sudac i upravitelj povijesti, objekt kojemu se iskazuje ljubav, divljenje, poslušnost i obožavanje, vrhovni zakonodavac židovskoga naroda.[12] Njegovi su božanski atributi svemoguć, sveznajuć, sveprisutan, transcendentan, ali i imanentan i vječan.[13]
Biblijski tekstovi Boga prikazuju kao nekoga tko želi biti prisutan u ljudskoj povijesti. Opisuje ga ljudskim kvalitetama koje ponekad djeluju i proturječnima: strog je, ali brzo prašta; izvan je ljudskog razumijevanja, no kroz zakone daje dar mudrosti. Izraelu daruje učenje kroz objavu. U Bibliji, Izrael je izabrani Božji narod, "sveti narod". Prema židovskom pogledu, Jahve je nacionalni Bog Izraela, no istovremeno, Biblija ga prikazuje i kao Boga svih naroda koji će ga po primjeru Izraela upoznati.[14]
U židovskoj vjerskoj praksi Božje osobno ime smatra se presvetim za izgovaranje te ga vjernici najčešće oslovljavaju naslovom Adonai („Gospod”), što je u skladu s Božjom zapovijedi da uzalud ne spominju ime Božje (Izl 20,7).[2] Kao najstariji vanbiblijski pisani izvor koji spominje ime Jahve, često se navodi hijeroglifski natpis o narodu Shasu od JHW iz 14. st. pr. Kr., nađen u 19. stoljeću u hramu u Solebu, na zapadnoj obali Nila na području današnjeg Sudana.[15]
Judaizam nema jednog osnivača u klasičnom smislu, nego se smatra da nastaje postupno kroz savez Boga i izraelskog naroda, pri čemu se Abraham tradicionalno smatra praocem naroda i vjere, a Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225. pr. Kr.) ključnim prorokom i zakonodavcem, koji prenosi Toru i oblikuje religijski zakon. Moderni znanstvenici Mojsija smatraju osnivačem izraelskog naroda zbog njegove ključne uloge u emancipaciji izraelskog naroda, te ga vide kao začetnika religijskog pravnog sustava. Iako se samo mali broj zakona u Bibliji može izravno pripisati Mojsiju, smatra se da je Izraelu, putem saveza s Jahvom i svojim pravnim odlukama u Kadešu, dao početke religijskog zakonodavstva te tako postavio temelje pravnom sustavu kojega su židovski proroci i svećenici kasnije nastavili razvijati.[17] Mojsije je, u judaizmu, najviši među prorocima, jer se, prema Bibliji, samo njemu Bog objavljivao izravno: „Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju - njega je Jahve poznavao licem u lice“ (Ponovljeni zakon 34,10).
Biblija, kao najstariji primarni izvor o Mojsiju, prikazuje događaje u kojima mu se Bog objavljuje, predstavljajući se kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova (Izlazak 3,15). Nakon što je, prema Bibliji, izveo Izraelce iz Egipta, Mojsiju je na brdu Sinaj Bog objavio Deset Božjih zapovijedi i ostale zakone. U knjizi Izlaska Bog Izraelce naziva svojim izabranim narodom', te uz Mojsijevo posredovanje s tim narodom sklapa savez (Izlazak 19,5-6). Savez je, prema Bibliji, uvjetovao da Izraelci poštuju zakone koje im je Bog objavio preko Mojsija (Izlazak 19-24).
Od najranijih vremena sinagoga je isticala božanski izvor Petoknjižja i vjerovala da ga je Mojsije zapisao po Božjem nadahnuću. Religije koje su se razvile na temelju judaizma dugo su dijelile isto mišljenje. Moderna biblijska kritika osporava izravno Mojsijevo autorstvo i pripisuje mu samo dio zakona u različitim oblicima. Prema mišljenju stručnjaka, iako Mojsije vjerojatno nije bio autor cjelovite pisane Tore, vjeruje se da je bio utemeljitelj usmene Tore, odnosno tradicije usmenog poučavanja i tumačenja zakona, koja je prethodila i postala temelj Petoknjižju.[18]
Tora je, slobodno prevedeno, Zakon. Židovstvo doživljava Toru kao Božju riječ i kao samu božju pojavnost. Tora, kao osnovna knjiga cijelog židovstva, je pravilnik privatnog, društvenog, političkog i vjerskog života Židova. Ona je i više od toga. Zapravo to je savršen nacrt svijeta, jer svijet koji je stvoren prema načelima Tore, trebao bi biti i uređen prema istim načelima. Sastoji se od petoknjižja: Knjiga nastanka, Knjiga brojeva, Levitski zakoni, Knjiga izlaska i Ponovljeni zakoni.
Talmud je zbornik cjelokupne usmene predaje koja regulira religiozno-pravne odnose židovskog naroda. Postoje dvije inačice; babilonski Talmud koji je nastao negdje oko 500. godine i jeruzalemski koji je nastao stotinjak godina ranije. Oba se sastoje od dva dijela. Mišne i Gemare. Mišna je najraniji sačuvan rabinski tekst o vjerskom zakonu, a Gemara su rabinski komentari Mišne.
Zohar je najpoznatija kabalistička knjiga. Riječ kabala hebrejskog je porijekla i ona znači primati. Kabala je tajna nauka drevnih Hebreja. Njezini tekstovi razvijaju poseban način mišljenja, poseban način gledanja, poseban način doživljavanja. Gotovo kao da se uči novi jezik, novu metodu razmišljanja.
Sinagoga (grčki: συναγωγή, synagōgē - „okupljanje“) židovska je bogomolja i središnje mjesto vjerskog, obrazovnog i društvenog života židovske zajednice. U sinagogi se održavaju zajedničke molitve, čita se Tora, proučavaju vjerski tekstovi i okuplja se zajednica. Za razliku od jeruzalemskog Hrama, koji je bio središte žrtvenog bogoslužja, sinagoga se razvila kao mjesto molitve i učenja, osobito nakon razorenja drugog hrama 70. godine.[19]
Ne postoji konsenzus oko datacije prvih sinagoga, neki istraživači smatraju da su se pojavile tijekom babilonskog sužanjstva (6. st. pr. K.), no najstariji arheološki nalazi potvrđuju tek postojanje sinagoga u 1. st. pr. Kr. u Egiptu, Izraelu i Italiji.[20] Središnji elementi sinagoge su Aron ha-kodeš (ormar u kojem se čuvaju svici Tore), 'bima (povišeno mjesto s kojeg se čita Tora) i vječno svjetlo (ner tamid), koje simbolizira Božju prisutnost.[21]
Rabin je vjerski učitelj i vođa, pravni autoritet koji donosi odluke iz područja židovskog vjerskog prava (halahe). Nema sakramentalnih ovlasti nalik onima svećenika Katoličke Crkve, poput davanja oprosta grijeha.[22] Rabin djeluje i kao savjetnik te često ima i društvenu i pastoralnu ulogu unutar zajednice. Može predvoditi molitve i bogoslužja, no prema židovskom pravu, molitveno bogoslužje može voditi bilo koji vjerski obrazovani član zajednice.[23] Konzervativni, rekonstrukcionistički i reformski judaizam od sredine 20. stoljeća omogućili su i ređenje žena (smihah).[23]
U judaizmu se oprost (hebrejski: mechila, selicha, kappará) razlikuje od kršćanskog koncepta ispovijedi, jer nema sakramentalnog posrednika koji može oprostiti grijehe. Oprost se postiže kroz proces teshuve (pokajanje), koji uključuje nekoliko koraka:
- Prestanak grijeha - osoba mora prestati činiti grijeh.
- Suočavanje s pogreškom - priznanje pogreške i iskreno kajanje.
- Izražavanje kajanja - molitvom i osobnim promišljanjem.
- Isprika i popravljanje štete - ako je grijehom nanesena šteta drugoj osobi, potrebno je od nje zatražiti oprost i pokušati nadoknaditi štetu. Božji oprost bez isprike pred ljudima nije potpun.
- Odluka da se grijeh ne ponovi uz trajnu promjenu ponašanja.
Kad su ti uvjeti ispunjeni, prema židovskom vjerovanju, Bog može oprostiti grijehe. Rabinska tradicija ne priznaje formalni mehanizam za „kolektivni oprost“ (ni mechilu ni selichu) bez jasno vidljivih znakova pokajanja. Mechila se smatra mogućom tek uz konkretne dokaze promjene ponašanja, ispravljanje štete i stvarnu promjenu.[22]
Kašrut (hebrejski: כַּשְׁרוּת) označava skup židovskih prehrambenih zakona koji određuju koja je hrana dopuštena (hebr. כָּשֵׁר košer) te na koji se način smije pripremati i konzumirati. Pravila kašruta uključuju zabranu konzumacije određenih životinja, propisan način ritualnog klanja (šehita), zabranu miješanja mesa i mliječnih proizvoda te posebne propise o pripremi i obradi hrane. U suvremenoj praksi, košer-status hrane često se potvrđuje certifikatom ovlaštenih rabinskih ustanova.[24]
B’rahot ili berahot (hebr. בְּרָכוֹת) su blagoslovi koji se u judaizmu izgovaraju prije ili nakon jela, ali i prilikom različitih svakodnevnih radnji i vjerskih obreda. Njihova je svrha izražavanje zahvalnosti Bogu te osvješćivanje Božje prisutnosti u svakodnevnom životu. Većina blagoslova započinje formulom: „Baruh ata Adonai Eloheinu meleh ha-olam…“ („Blagoslovljen si Ti, Gospodine, Bože naš, kralju svemira…“). Pravila i vrste blagoslova sustavno su razrađeni u rabinskoj književnosti, osobito u traktatu Berahot u Mišni i Talmudu, koji se bavi molitvama, blagoslovima i osnovnim obrascima svakodnevne pobožnosti.[25]
Raslojavanje u judaizmu počelo je sa židovskim prosvjetiteljskim pokretom Haskalom, koji je potaknuo intelektualnu modernizaciju i kritičko razmišljanje o Židovstvu, postavljajući temelje za formiranje modernih pokreta.[26] Prvo veliko “raslojavanje” dogodilo se tijekom 18. i 19. st., kad su prosvjetiteljski utjecaji i politička emancipacija Židova stvorili uvjete da se tradicionalni praksa i autoritet Halahe preispitaju i redefiniraju u modernom društvu.[27] U judaizmu su tako nastale različite struje prema kojima se pojedine vjerske postavke tumače različito. Judaizam dopušta teološke rasprave i tumačenja o pitanjima vjere, dok god je to unutar okvira osnovnih monoteističkih postavki.[28]
- Reformski judaizam, također nazvan liberalni ili progresivni, naglašava individualnu interpretaciju vjere i ne zahtijeva strogo pridržavanje tradicionalnih zakona. Pojavio se u Njemačkoj početkom 19. st.[29]
- Ortodoksni judaizam tradicionalni je smjer koji zadržava strogo poštivanje židovskih zakona i običaja, a rabinski zakon (halahu) smatra autoritativnim i nepromjenjivim. Ortodoksna reakcija nije bila prvotno “pokret” u modernom smislu, nego samoodržavanje tradicionalnog judaizma nasuprot reformnim inovacijama. Međutim, kako je reformski pokret rastao, tradicionalisti su se organizirali u obranu halahskih autoriteta i ritualnih norma.[27]
- Konzervativni judaizam (19. st.) nastaje kao reakcija unutar reformskog pokreta, zagovarajući poštivanje tradicije i halahe, ali istovremeno dopuštajući povijesnu i kritičku interpretaciju.[30]
- Rekonstrukcionistički judaizam (20 st.) ističe da je religija proizvod povijesti i promjene, a ne božanske objave. Ne smatraju da je Tora u izvornom obliku trajno obvezujuća, temelj židovskog zajedništva vide u židovskoj kulturi, a ne religiji.[31]
- Sefardska kultura nastajala je u Španjolskoj, gdje je u 8. stoljeću bio jak utjecaj islamske kulture. Židovi u Španjolskoj razvili su mnoge zajedničke običaje i jezik koji se zove ladino, mješavina hebrejskog i španjolskog jezika. Slično su se razvijali i židovi u područjima pod islamskom vlašću, u Maroku, Grčkoj i Egiptu. Polovina židova u Izraelu danas vuče korijene od Sefardskih židova.[32]
- Židovi koji su živjeli u centralnoj Europi (Poljskoj, Litvi, Mađarskoj i u drugim istočnoeuropskim zemljama) razvili su kulturu poznatu kao Aškenazi i jezik jidiš, mješavina hebrejskoga i njemačkoga jezika. Mnogi iz te skupine su stradali u holokaustu, a danas ih većina živi u SAD-u, Kanadi i Izraelu.[33]
- Među ostalim kulturama, koje zahvaćuju manju populaciju, posebnim karakteristikama ističe se židovska kultura nastala u Etiopiji. Židovi u Etiopiji smatraju da potječu iz loze kralja Salomona, a od svetih knjiga priznaju samo Toru. Mnogi su, nakon njegova osnutka, preselili iz Etiopije u Izrael.[33]
Židovski vjerski blagdani kroz godinu, kalendarskim redom:
- Šabat – tjedni dan mirovanja, prema židovskome kalendaru počinje u petak navečer i traje do subote navečer [32]
- Tu bišvat - Nova godina drveća[34]
- Purim - blagdan izbavljenja
- Pesah ili Pasha - blagdan izlaska, izbavljenja iz egipatskog ropstva,
- Šavuot - Blagdan sedmica, spomen na primanje Tore (grč. pentecost, Pedesetnica)[35]
- Tisha B'av - u rabinskom judaizmu dan sjećanja na razorne događaje u židovskoj povijesti, dan posta
- Roš haŠana - liturgijska Nova godina, spomen na stvaranje svijeta i Božji sud
- Jom Kipur - Dan pomirenja i pokajanja
- Sukot - Blagdan sjenica
- Š'mini Aceret i Simhat Tora - obnavljanje kruga čitanja Tore[36]
- Hanuka - Blagdan svjetlosti
Prema Bibliji, Bog je Abrahamu obećao zemlju (Kanaan), kasnije poznatu pod imenom Izrael (Erec Israel). Ona je za Židove od posebnog značenja i u razdobljima najvećeg raseljavanja i progona njihove misli se vraćaju k Izraelu i svetom gradu Jeruzalemu (Jerušalajim). Nakon dugih godina progonstva, Židovi počinju promišljati o svojoj vlastitoj zemlji iz koje se rodio cionizam, židovski nacionalni pokret kojemu je cilj bio stvoriti i održati nacionalnu državu u Palestini, na antičkom području domovine Židova.
Godine 1942. cionistički pokret usvaja Biltimorski program, koji poziva na uspostavu židovske države u Britanskom mandatu u Palestini. Država Izrael uspostavljena je 14. svibnja 1948. odlukom Generalne skupštine UN-a, na teritoriju koji su već naseljavali Židovi. Značajnije doseljavanje na područje Izraela počelo je 1905. godine, a do 1933., procjenjuje se, na teritoriju današnjeg Izraela bilo je oko 238.000 Židova; da bi se doseljavanje nastavilo nakon Drugog svjetskog rata.[37]
- Jom hašoa - Dan sjećanja na žrtve Holokausta, ustanovljen je u Izraelu 1951. kao spomendan; ne spominju ga konzervativnije židovske struje koje spomen na žrtve slave u dane propisane židovskim vjerskim kalendarom
- Yom Ha'atzmaut - Dan nezavisnosti; u spomen na proglašenje izraelske Deklaracije nezavisnosti, 15. svibnja 1948.
- Yom HaZikaron - jedan dan prethodi izraelskom Danu nezavisnosti, u spomen na vojnike koji su dali život za obranu Izraela u ratu 1947.-1949.[38]
- Yom Yerushalayim - Dan Jeruzalema; spomen na ujedinjenje s Jeruzalemom 1967. godine.[39][40]
U akademskoj literaturi judaizam se često opisuje ne samo kao religija, nego kao vjerska i etnička tradicija, kao "etnička religija", u kojoj su vjerski, kulturni, povijesni i narodni elementi isprepleteni u stvaranju zajedničkog kolektiva kroz povijest Izraela. Takav pristup naglašava da židovski identitet uključuje zajedničko povijesno iskustvo, svetopisamske narative, običaje, jezik i osjećaj pripadnosti zajednici, uz religijsko vjerovanje u jednoga Boga.[7]
Spoj religijskih i etničkih obilježja čini judaizam jedinstvenim među najvećim svjetskim religijama i čini ga predmetom studija unutar judaističkih i socioloških disciplina. Goodblatt tumači kako je kršćanstvo prihvatilo Pavlovu tvrdnju da u Kristu "nema ni Židova ni Grka", a islam je prihvatio da i ne-Arapi mogu biti punopravni muslimani. Goodblatt ističe da se u tim religijama etnos temelji na vjeri, pa su se takve zajednice više bavile dogmom i pitanjem hereze. S druge strane, Goodblatt ističe kako „loš Židov ostaje Židov“ jer je u judaizmu ključno zajedničko podrijetlo.[6]
Tradicionalno se smatra da je osoba Židov po rođenju ako mu je majka Židovka, ali se prihvaća i religijska konverzija kao način da netko, prihvaćanjem židovske vjere, postane punopravni član židovskog naroda i zajednice. Takav proces uključuje religijski obred i posvećenje. Konverzija u judaizam je jedinstven primjer među najvećim svjetskim religijama gdje religijski čin može rezultirati stjecanjem narodnosti. Za ortodoksnu struju i konzervativce, konverzija uključuje studij judaizma, obrezanje (za muškarce) i uranjanje u mikvu, uz obvezu pridržavanja židovskih zakona. Različite su konverzijske prakse i tumačenja židovskog nasljeđa, zbog čega ortodoksni Židovi često ne priznaju reformne i konzervativne konverzije:
- halaha tumači da je Židov dijete rođeno od židovske majke ili osoba koja je konvertirala u judaizam;
- reformski judaizam prihvaća nasljeđe po majci ili ocu, uz uvjet da je dijete odgojeno u židovskoj vjeri;
- ortodoksni judaizam smatra jedinim uvjetom da je majka židovske nacionalnosti.[11]
Država Izrael donijela je Zakon o povratku, kojim je svim Židovima širom svijeta, i onima koji su formalno konvertirali u judaizam, omogućeno pravo doseljenja (aliyah) u Izrael i pravo na izraelsko državljanstvo. Prema tom zakonu, Židov je definiran kao osoba rođena od židovske majke ili kao osoba koja je konvertirala u judaizam i više nije član druge religije, a pravo na državljanstvo pridružuje se kroz doseljenje pod tim zakonom.[41]
Državljanstvo se u Izraelu također može steći putem izraelskog Zakona o državljanstvu (Nationality Law), koji uređuje opće uvjete stjecanja državljanstva, uključujući stjecanje državljanstva doseljenjem pod Zakonom o povratku i drugim kriterijima po rođenju ili naturalizaciji.[42]
Sudski slučajevi poput brata Danijela, Shalita i Millera utjecali su na tumačenje tko je za državu Židov. Brat Danijel je bio poljski Židov koji je prije Drugog svjetskog rata bio aktivan u cionističkome pokretu. Tijekom rata pomogao je u spašavanju oko tri stotine Židova, a kako bi se sakrio od Nijemaca konvertirao je na kršćanstvo i zaredio se kao karmelićanin. Godine 1962. zatražio je izraelsko državljanstvo, ali je odbijen zbog prakticiranja druge vjere, iako su mu roditelji bili Židovi.[43]
Godine 2021. izraelski Vrhovni sud donio je konačnu presudu, gdje je za dobivanje državljanstva, uz prijelaze u ortodoksnoj zajednici, priznao valjanost i konverzijama u reformskom i konzervativnom judaizmu. Ta je odluka rezultirala nezadovoljstvom kod ortodoksne struje.[11][44]
Prema istraživanju Sergia DellaPergole iz 2023., tada je u svijetu bilo oko 15,7 milijuna Židova.[45][46][47] Najviše ih je bilo u Izraelu, oko sedam milijuna (45 %), zatim u SAD-u oko šest milijuna (38 %), a ostatak je raspršen u dijaspori. Prema podatcima iz 2025. najbrojnije skupine Židova u dijaspori, nakon SAD-a, su: Francuska 500.000, Kanada 390.000, Velika Britanija 290.000, Argentina 180.000, Rusija 165.000, Njemačka 118.000, Australia i Brazil po 120.000.[48] Njihovi običaji, način života i izgovor hebrejskog jezika, mogu se od zemlje do zemlje razlikovati, ali Židovi su jedan narod, ujedinjen zajedničkim pretcima; patrijarsima Abrahamom, Izakom (Yitzhak) i Jakovom (Jaakov).
Židovska populacija doživjela je, prema DellaPergoli, svoj vrhunac 1939. godine, kada ih je bilo oko 16,5 milijuna. U Holokaustu je, procjenjuje se, stradalo više od 5 milijuna Židova pa ih je nakon Drugog svjetskog rata bilo oko 11 milijuna. Od tada njihov broj raste, ali ne prati brzinu rasta svjetske populacije. DellaPergola ističe podatak da domovina Židova od 1945. bilježi najveći prirast židovske populacije, koji je s tadašnjih 0,5 milijuna stanovnika dosegnuo brojku od 7 milijuna Židova u Izraelu 2022. godine.[47] Prema popisu stanovnika u Izraelu je 2023. bilo 7.181.000 Židova, čime su činili 73 % ukupne populacije zemlje, a 44 % starijih od 20 godina se izjasnilo nereligioznima.[49]
- ↑ Atkinson 2004, str. 37.
- 1 2 Britannica Editors 2025.
- ↑ Shurpin, Yehuda. Was Abraham Jewish? - On the identity of the pre-Sinai Hebrews. Chabad.org. Chabad-Lubavitch Media Center. Pristupljeno 25. siječnja 2026.
- ↑ Posner, Menachem. The Story of Abraham: The First Patriarch. Chabad.org. Chabad-Lubavitch Media Center. Pristupljeno 26. siječnja 2026.
- ↑ Atkinson 2004, str. 3.
- 1 2 Goodblatt 2018.
- 1 2 Katz 2001.
- ↑ Jews. Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
- ↑ Judaism. Abrahamic Study Hall. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Strong's Hebrew 5680 — עִבְרִי (Ibri). BibleHub. BibleHub.com. Pristupljeno 26. siječnja 2026.
- 1 2 3 JVL 2026.
- ↑ Eisenbaum 2011, str. 294.
- ↑ Eisenbaum 2011, str. 297.
- ↑ Eisenbaum 2011, str. 295.
- ↑ Kennedy, Titus. 2005. The Land of the š3sw (Nomads) of yhw3 at Soleb. Dotawo: A Journal of Nubian Studies. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
- ↑ Većina fresaka iz sinagoge Dura-Europos danas se čuva u Yale University Art Gallery u New Havenu (SAD), dok se manji dio nalazi u Nacionalnom muzeju Damaska (Sirija).
- ↑ MOSES - JewishEncyclopedia.com. www.jewishencyclopedia.com. Pristupljeno 3. veljače 2026.
- ↑ Jacobs, Joseph; Blau, Ludwig. TORAH - JewishEncyclopedia.com. jewishencyclopedia.com. Pristupljeno 3. veljače 2026.
- ↑ Synagogue. Encyclopaedia Britannica. Britannica Editors. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Atkinson 2004, str. 60.
- ↑ Synagogue. Jewish Virtual Library. American-Israeli Cooperative Enterprise. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- 1 2 Blumenthal 2012.
- 1 2 Jewish Virtual Library. Rabbi. Jewish Virtual Library. American-Israeli Cooperative Enterprise. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ What Is Kosher?. Chabad.org. Chabad. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Berakot. JewishEncyclopedia.com. The Jewish Encyclopedia. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Vladimira Šimić. 29. lipnja 2025. Haskala: židovski prosvjetiteljski pokret koji je promijenio judaizam. Židovski forum. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- 1 2 Dana Evan Kaplan. 5. svibnja 2015. Contemporary Forms of Judaism (engleski). Cambridge University Press. Pristupljeno 18. siječnja 2026.
- ↑ Atkinson 2004, str. 49.
- ↑ Britannica Editors. Reform Judaism (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 18. siječnja 2026.
- ↑ Moshe Greenberg; Britannica Editors. 12. siječnja 2026. Religious reform movements (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. siječnja 2026.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ↑ Britannica Editors. Reconstructionism (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. siječnja 2026.
- 1 2 Atkinson 2004, str. 8.
- 1 2 Atkinson 2004, str. 9.
- ↑ 15 Shevat 2026 - The New Year for Trees (Tu Bishvat). Chabad.org. Chabad. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Pentecost. JewishEncyclopedia.com. The Jewish Encyclopedia. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ What Is Shemini Atzeret / Simchat Torah?. Chabad.org. Chabad-Lubavitch Media Center. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
- ↑ Zionism. Encyclopaedia Britannica. Britannica Editors. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Yom HaZikaron (Israeli Memorial Day). Jewish Virtual Library. American-Israeli Cooperative Enterprise. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Yom Yerushalayim / יום ירושלים. Hebcal.com. Hebcal. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Yom Yerushalayim (Jerusalem Day). Jewish Virtual Library. American-Israeli Cooperative Enterprise. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Law of Return. Encyclopædia Britannica. Britannica. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
- ↑ Israel: Nationality Law, 5712-1952. Refworld. UN High Commissioner for Refugees. 14. srpnja 1953. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
- ↑ Galanter, Marc. A Dissent on Brother Daniel. Commentary Magazine. Commentary. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Potek, Rabbi Aaron. Six Arguments for Jewish Peoplehood. MyJewishLearning.com. My Jewish Learning. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- ↑ Jewish Population Rises to 15.7 Million Worldwide | The Jewish Agency. The Jewish Agency for Israel - U.S. (engleski). 19. rujna 2023. Pristupljeno 15. siječnja 2026.
- ↑ Notes toward a Demographic History of the Jews. www.jewishdatabank.org. 2024. Pristupljeno 15. siječnja 2026.
- 1 2 DellaPergola, Sergio. 27. prosinca 2023. Notes toward a Demographic History of the Jews. Genealogy (engleski). 8 (1): 2. doi:10.3390/genealogy8010002. ISSN 2313-5778
- ↑ Laoshvili, Maya. 8. travnja 2025. Jewish Population Worldwide 2025: Top Countries and Stats. welcome-israel.com (engleski). Pristupljeno 15. siječnja 2026.
- ↑ Staff, ToI. 13. rujna 2023. Israeli population rises to 9.795 million on Rosh Hashanah eve. The Times of Israel (engleski). ISSN 0040-7909. Pristupljeno 15. siječnja 2026.
- Atkinson, Kenneth. 2004. Judaism. Chelsea House Publishers. Philadelphia, PA, USA. ISBN 9780791078600. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
- Blumenthal, David R. 1. rujna 2012. Repentance and Forgiveness. Jewish‑Christian Relations. JC Relations. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- Britannica Editors. 1. siječnja 2026. Kabbala. Encyclopaedia Britannica. Britannica Editors. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- Britannica Editors. 29. prosinca 2025. Yahweh. Encyclopaedia Britannica. Britannica Editors. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- Cooper, David A. 1997. God Is a Verb: Kabbalah and the Practice of Mystical Judaism. Riverhead Books. New York. ISBN 9781573220552. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
- Goodblatt, David. 24. listopada 2018. Ancient Jewish Identity. Ancient Jew Review. Ancient Jew Review. Pristupljeno 27. siječnja 2026.
- JVL. 2026. Who Is a Jew?. Jewish Virtual Library. Pristupljeno 17. siječnja 2026.
- Katz, Jacob. 2001. Judaism. Encyclopedia of European Social History. Encyclopedia.com. Pristupljeno 28. siječnja 2026.
- Eisenbaum, Pamela. 2011. God. Eisenbaum, Pamela; Silberman, Neil Asher (ur.). The Oxford Dictionary of the Jewish Religion. 2. izdanje. Oxford University Press. New York. ISBN 9780199730049. Pristupljeno 3. veljače 2026.