Ante Žanetić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ante Žanetić
Zanetic.jpg
Osobne informacije
Puno ime Ante Žanetić
Nadimak Luli
Rođen 18. studenoga 1936.
Umro 18. prosinca 2014.
Pozicija desni half
Mlađi uzrasti
1952.1953. NK BŠK Zmaj
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1953.
1954.1961.
1961.1964.
1964.1966.
GOŠK (Dubrovnik)
Hajduk Split
Bruges
RWD Molenbeek
.. (..)
115 (11)
.. (..)
.. (..)
Reprezentativna karijera
1956.
1955.1961.
Hrvatska
Jugoslavija
1 (0)
15 (2)
Osvojene medalje
Nogomet
Olimpijske igre
zlato Rim 1960.
Europska prvenstva
srebro Francuska 1960.
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

Portal o životopisima
Portal o športu

Ante Žanetić (Blato na Korčuli, 18. studenoga 1936. - Wollongong, Novi Južni Wales, Australija, 18. prosinca 2014.), popularni Luli, bio je hrvatski nogometaš, legendarni Hajdukov igrač. Rodom je iz Blata na Korčuli. Po struci je bio učitelj (završena učiteljska škola u Dubrovniku).

Igrao je u veznom redu, na položaju desnog halfa. Prema mišljenima nogometnih stručnjaka, Žanetić je bio nogometni protagonist ispred svog vremena, igrač totalnog nogometa prije nego što je ovaj pojam izmišljen.[1]

Životopis i klupska karijera[uredi VE | uredi]

Rodio se je u Blatu na Korčuli u obitelji haesesovaca.[1] U Dubrovniku je završio učiteljsku školu. Dok se školovao u Dubrovniku, bio je došao do teških saznanja o poslijeratnim zločinima nad inteligencijom i svećenstvom u Dubrovniku.[1]

Nogometom se počeo baviti 1952. godine u Zmaju iz Blata, a nakon toga nastavio je igračku karijeru 1953. godine u GOŠK-u iz Dubrovnika.[2]

HNK Hajduk Split[uredi VE | uredi]

Za splitskoga Hajduka igrao je od 1955. do 1960. godine. Odigrao je sveukupno 254 utakmice i postigao 41 pogodak.[2]

Od 1958. godine slijede događaji koji su promijenili tijek njegove karijere. Nije se slagao s krugovima u klupskoj upravi i gradu i novodovedenim trenerom Milovanom Ćirićem (kojeg su ti isti krugovi i doveli). Ante Žanetić ga je opisao kao "velikosrbina", a krugove u klubu i gradu koji su ga doveli kao "orjunaške i udbaške"; a optužbe za pristup novog trenera idu dotle da je "Ćirić u kratko vrijeme zatrovao odnose izmedju Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat izmedju navijača bilih i plavih, koji nikada nije ni prestao, i pravo je čudo, kako nitko nije ni ubijen.". Zbog maltretiranja po gradu koja su uslijedila od izmanipuliranih navijača, a u režiji prije navedenih orjunaških krugova,[3][4] Žanetić je 1960. godine bio prisiljen emigrirati, što je i učinio prvom prigodom, u siječnju 1961. godine, tijekom Hajdukovog gostovanja u Danskoj i Njemačkoj.[4] U isto vrijeme su iz Hajduka otišli iz istih razloga Branko Vidjak i Vladimir Beara.[4] Taj orjunaški plan zavađanja Hrvata koji su osmislili velikosrpski krugovi u jugoslavenskom režimu iznimno ga je smetao, i "do kraja su ga života te recentne pojave svađanja navijača, izazivanja sukoba i huškanja jednih na druge izvan sportskog rivaliteta boljele i na njih je ukazivao."[1] Nepravde su se prenosile i na športsko polje: Žanetić je bio svjedokom da su izboru igrača za reprezentaciju hrvatski igrači morali biti dvostruko bolji da bi zaslužili poziv.[1] Zbog toga nije podnosio Jugoslaviju ni njezin režim.[1]

Statistika u Hajduku [5]
Natjecanje Nastupi Zgoditci
Prvenstvo 115 11
Kup 15 7
Superkup 0 0
Međunarodne 0 0
Splitski podsavez 0 0
Ukupno 130 18
Prijateljske 124 23
Sveukupno 254 41

Inozemstvo[uredi VE | uredi]

Jedno vrijeme igrao je za belgijski FC Bruges, a onda je zbog bolesti prekinuo igračku karijeru. Od 1967. godine živio je u Australiji, gdje je pristupio sydneyjskoj Croatiji.[1]

Dok je bio u emigraciji, ime mu je bilo u zabrani.[1] Nije ga se smjelo spomenuti, nije ga se navodilo u almanasima, niti ga se za sve vrijeme Jugoslavije ikad uvrštavalo među najbolje Hajdukove momčadi svih vremena, niti ga se spominjalo kao kandidata za tu momčad, pa mlađe generacije nisu ni mogle znati za njega.[1] Premda europski igrač broj 1 na tome položaju, jugokomunistički režim namijenio mu je zaborav. Žanetić, premda je bio daleko očima od Hrvatske, Hrvatska mu je uvijek bila blizu srca, što je sve više raslo kako je vrijeme prolazilo.[1] Osobito se angažirao za Hrvatsku u vrijeme hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata, u danima kad se Hrvatska ujedinjavala s iseljeništvom, i samo iseljeništvo između svojih redova. Do zadnjih je dana života pratio i precizno uočavao deformacije hrvatskog društva te ukazivao je na lažne domoljube koji su u Australiju dolazili s velikim riječima, a novac odnosili i prisvajali.[1]

2006. godine je objavio autobiografsku knjigu Zlato Rima i Srebro Pariza: športski memoari i trnovit put Ante Žanetića koju je posvetio svom "namučenom i nepokorenom narodu".[1]

Umro je 18. prosinca 2014. godine u Wollongongu.[1] Pokopan je u u Wollongongu s Hajdukovim dresom, zlatnom olimpijskom medaljom i olimpijskom bakljom, koju je nosio 2000. godine prije sydneyskih Olimpijskih igara 2000., uz misu u hrvatskoj crkvi.[1]

Reprezentativna karijera[uredi VE | uredi]

Nastupio je i za Hrvatsku: bio je članom hrvatskog predstavništva koje je 12. rujna 1956. godine u Zagrebu odigralo utakmicu protiv Indonezije (5:2), jedine međunarodne utakmice koju je Hrvatska samostalno odigrala za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Za Jugoslaviju je odigrao 15 utakmica i postigao 2 pogotka.[2] Za Jugoslaviju prvi puta nastupio je 1959. godine protiv Zap. Njemačke u Hannoveru (1:1), a posljednji puta 1960. godine, u završnici Olimpijskih igara u Rimu, protiv Danske (3:1).[2]

Sudjelovanja na velikim natjecanjima[uredi VE | uredi]

Sudjelovao je na OI 1960. godine gdje je osvojio zlato.

Iste godine je sudjelovao na europskom prvenstvu koje se igralo u Francuskoj, na kojem je došao do završnice i osvojio srebrno odličje. Bio je i prvim strijelcem na utakmici kojom se izbacilo domaćina iz daljnjeg natjecanja.

Priznanja[uredi VE | uredi]

Individualna[uredi VE | uredi]

Reprezentativna[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 Josip Jović: Zlatno i srebrno srce Hajduka i Hrvatske, Slobodna Dalmacija, 29. prosinca 2014.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Nogometni leksikon: Žanetić, Ante, pristupljeno 4. ožujka 2016.
  3. *Kako je Smojina Orjuna zgazila Antu Žanetića, Hrvatski list br. 223, 1. siječnja 2009., str. 47.-49.
  4. 4,0 4,1 4,2 Hrvati AMAC Ante Žanetić: Ovo pišem za sve ljubitelje nogometa, a naročito za mladu hajdukovu Torcidu, 18. srpnja 2006. (u pismohrani archive.org 13. prosinca 2007.), pristupljeno 7. ožujka 2016.
  5. Statistika na službenim stranicama HNK Hajduka
  6. 6,0 6,1 (engl.) Craig M, Eric Batty's World XI – The Sixties, [1], beyondthelastman.com, 29. travnja 2013., pristupljeno 7. ožujka 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]