Antimonovo bjelilo

Izvor: Wikipedija
Antimonovo bjelilo
Sb2O3

IUPAC nomenklatura Antimonov(III) oksid
Ostala imena Antimonovo bjelilo
Identifikacijski brojevi
CAS broj 1309-64-4
RTECS broj CC5650000
EC broj 215-175-0 X
PubChem broj 14794
Osnovna svojstva
Molarna masa 291,518 g·mol−1
Izgled Bijela krutina
Gustoća

5,2 g·cm−3 α-oblik
5,67 g·cm−3 β-oblik

Talište 656 °C
Vrelište 1 425 °C
Topljivost u vodi

370 ± 37 µg/L (između 20,8°C i 22,9°C)

Struktura
Oblik molekule Kubični kristalni sustav (α) < 570 °C
Ortorompski kristalni sustav (β) > 570 °C
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti

Upozorenje

NFPA 704
0
2
0
 
Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Antimonovo bjelilo ili antimonov(III) oksid, Sb2O3, pojavljuje se kao mineral valentinit (antimonov cvijet) i senarmontit, služi u proizvodnji emajla, bijelog stakla, kao bijeli pigment i u galvanotehnici.[1]

Dobivanje[uredi | uredi kôd]

Mineral valentinit iz Djebel Nador, provincija Konstantin, Alžir.

Antimon(III) oksid Sb4O6 može se dobiti prženjem rude antimona uz ograničen pristup zraka ili djelovanjem pregrijane pare na rudu. Međutim, antimon(III) oksid u obliku finog praha, koji može služiti kao pigment (antimonovo bjelilo), proizvodi se oksidacijom rastaljenog metalnog antimona na zraku ili kisiku. Tako dobiveni tehnički proizvod sadrži obično oko 99% antimon(III) oksida uz primjese drugih antimonovih oksida, te oksida željeza, olova, arsena i tako dalje. To je bijeli kristalni prah gustoće od 5 200 do 5 800 kg/m3, koji grijanjem požuti, a hlađenjem opet poprima bijelu boju. Kiseline i alkalije otapaju ga uz stvaranje soli.

Primjena[uredi | uredi kôd]

Antimon(III) oksid upotrebljava se u manjem obujmu kao bijeli pigment, većinom u smjesi s titanijevim dioksidom kojemu poboljšava svojstva. Služi i u industriji stakla, keramike i emajla. Međutim, najvažnije je svojstvo antimon(III) oksida da u prisutnosti klora guši plamen i sprječava gorenje. To se svojstvo ispoljuje prilikom izgaranja materijala koji sadrže klorne spojeve i kojima je antimon(III) oksid primiješan ili je na njih nanesen. Zbog toga se on primjenjuje u pripravi sredstava otpornih prema vatri koja služe za ličenje drva i metala. Kao veziva u tim sredstvima služe sintetske smole koje sadrže klor (klorkaučuk, klorirani alkidi, PVC). Osim toga, antimon(III) oksid dodaje se i drugim materijalima (gumi, plastičnim masama, tekstilu) pri izradi proizvoda otpornih prema vatri, što je posebno izraženo u vojnoj industriji (na primjer za negorive cerade i slično).[2]

Sb4O6
senarmontit
valentinit

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. antimon, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 23. 6. 2020.
  2. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.