Anžuvinci

Ovo je glavno značenje pojma Anžuvinci. Za druga značenja pogledajte Anžuvinci (razdvojba).

Dinastija Anžuvinci
Grb druge dinastije Anžuvinaca kojoj pripadaju i Anžuvinski vladari Ugarsko-Hrvatske
Država	Napuljsko Kraljevstvo <Kraljevina Sicilija Ugarska Hrvatska Poljska
Etničko podrijetlo	Francuzi
Matična kuća	Kapetovići
Naslovi	grof Anjoua kralj Sicilije kralj Napulja kralj Jeruzalema kralj Ugarske kralj Hrvatske i Dalmacije kralj Poljske
Osnutak	1246.
Osnivač	Karlo I. Napuljski
Izumrli	1435.
Zadnji vladar	Ivana II. Napuljska

Anžuvinci su francuska dinastija, mlađa loza francuske kraljevske dinastije Capet, osnovana u 14.stoljeću. Naziva se drugom dinastijom Anžuvinaca, kako bi se razlikovala od prethodne koja je također upravljala grofovijom Anjou. Isprva su članovi dinastije bili vladari na Siciliji (do 1282.), a potom u Napuljskom Kraljevstvu. Rodbinskim vezama povezali su se s hrvatsko-ugarskom dinastijom Arpadovića, čiju krunu su nasljedili nakon gašenja te dinastije 1301. godine. Prvi Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju bio je Karlo I. Robert (1301. – 1342.), kojega je na prijestolje doveo hrvatski ban Pavao I. Šubić Bribirski. Od Hrvata je dobio povjerenje, ali se u Ugarskoj morao boriti još 20 godina da bi ga priznali. Njegov nasljednik je Ludovik I. Anžuvinac, njegov sin. Anžuvinci su vladali Hrvatsko-Ugarskom od 1301. do 1386.

U doba najveće moći dinastija Anžuvinaca vladala je Poljskom, Hrvatskom i Ugarskom, južnom Italijom, Provansom, dijelovima Albanije i u nekoliko francuskih grofovija.

Povijest

Anžuvinci na Siciliji i u Napuljskom Kraljevstvu

Mlađi ogranak francuske kraljevske dinastije, osnovao je Karlo I. († 1285.), koji je 1246. godine dobio od starijeg brata, kralja Luja IX. (1226. – 1270.) titulu grofa od Anjou i Mainea s pripadajućim posjedima, koje je kralj oduzeo ranijim anžuvinskim grofovima.

Grof Karlo I. je 1266. godine na raniji poziv pape Urbana IV. (1261. – 1266.) preoteo je Hohenstaufovcima Kraljevinu Siciliju i okrunio se za sicilijanskog kralja. Godine 1271. prešao je s vojskom preko Jadrana i zauzeo dijelove Epirske Despotovine te se sljedeće godine proglasio "kraljem Albanije". Deset godina kasnije, njegovo područje vladavine na području današnje Albanije svelo se na okolicu Drača. U međuvremenu, stanovništvo Sicilije se 1282. godine pobunilo protiv francuske vlasti. Situaciju je iskoristio Pedro III. Aragonski koji je potjerao Anžuvince iz Sicilije te se Karlo I. smjestio na jugu Italije i postao napuljski kralj (1282. – 1285.).

Karlov sin i nasljednik, napuljski kralj Karlo II. Hromi (1285. – 1309.), koji se 1288. godine, pod prisilom odrekao Sicilije u korist Aragonaca, no konačan mir je postignut tek 1302. godine. Oženio se s ugarskom princezom Marijom Arpadović s kojom je imao četrnaestero djece. Taj brak omogućio je Anžuvincima uspon na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca 1290. godine, nastala je borba za prijestolje. Pravo na ugarsku krunu polagali su papa Nikola IV. (1288. – 1292.) koji je smatrao Ugarsku i Hrvatsku lenom Svete Stolice, Andrija Mlečanin, sin nepriznatog ugarskog kraljevića Stjepana Postuma i napuljska kraljica Marija Arpadović, koja je pravo nasljedstva prenijela na svog sina Karla Martela.

Nakon smrti Karla Martela 1295. godine, kraljica Marija prenijela je kraljevska prava na njegova sina Karla Roberta, uz kojeg je pristao papa Bonifacije VIII. (1294. – 1303.) i hrvatski knezovi Bribirski, koji su ga 1300. godine doveli u Hrvatsku. U tijeku priprema za rat protiv napuljskog pretendenta, umro je kralj Andrija III. Mlečanin (1290. – 1301.), bez muškog potomstva čime se ugasila dinastija Arpadović. Na vijest o kraljevoj smrti, doveo je ban Pavao I. u Zagreb, a odatle, Ugrin Iločki u Ostrogon, gdje je Karlo I. 1301. godine okrunjen za novoga hrvatsko-ugarskog kralja.

Napuljskog kralja Karla II., nasljedio je mlađi sin Robert Mudri (1309. – 1343.), a njega njegova unuka Ivana I. Napuljska (1343. – 1382.). Nju je na prijestolju naslijedio nećak njena oca, Karlo III. Napuljski (1343. – 1386.), koji je naslijedio i hrvatsko-ugarsku krunu (1385. – 1386.). Njega je naslijedio sin Ladislav Napuljski (1386. – 1414.), koji je ujedno bio i titularni hrvatsko-ugarski kralj (1403. – 1414.). Budući da nije imao zakonitog potomstva, na napuljskom prijestolju naslijedila ga je sestra Ivana II. (1414. – 1435.), posljednja iz napuljske dinastije Anžuvinaca. Na prijestolju ju je naslijedio Rene iz dinastije Valois-Anjou.

Anžuvinci u Hrvatskoj i Ugarskoj

Grb Anžuvinaca u Ugarskoj i Hrvatskoj

U Hrvatskoj se Karlo I. (1301. – 1342.) odmah suočio s tri pretendenta koja su polagala pravo na prijestolje: njegov stric, napuljski kralj Karlo II. († 1309.), češki kralj Većeslav II., sin Premysla Otakara II. i Kunigunde, unuke Bele IV., koji je ustupio svoje pravo sinu Većeslavu i Oton Bavarski, sin Beline kćeri Elizabete. Većina ugarskih velikaša stala je uz Većeslava, pa su ga okrunili za kralja Ladislava V. (1301. – 1304.), međutim nakon intervencije pape Bonifacija VIII., Većeslav se povukao iz Ugarske, a velikaši su za kralja izabrali Otona Bavarskog (1304. – 1308.), koji je najveću podršku imao u Erdelju kod vojvode Ladislava Apora. Međutim, vojvoda ga je prevario i zarobio, a nakon oslobođenja 1308. godine, Oton se povukao iz Ugarske i odrekao se svih prava na Hrvatsku i Ugarsku. Kada se činilo da će Karlo I. napokon srediti prilike u kraljevstvu i ozakoniti svoju punu vlast, pojavio se srpski raskralj Stefan Dragutin, po ženi Katarini, kćeri Stjepana V., rođak Arpadovića. No, njega je Karlo I. sretno pobijedio te je po treći put svećano okrunjen u Stolnom Biogradu, 27. kolovoza 1310. godine, i tek tada ga je Ugarska priznala za zakonitog vladara. Ipak, morao se još dugo baviti kršenjem moći ugarskih velikaša, a kada ih je uspio podvlastiti, okrenuo se Hrvatskoj u kojoj su gotovo samostalno vladali Šubići Bribirski. Njihovu moć skršio je 1322. godine pobjedom nad banom Mladenom II., no pobuna se nastavila pod vodstvom vojvode Nelipca II. Nelipčića sve do njegove smrti 1345. godine, kada je, Karlov sin, Ludovik I. Veliki (1342. – 1382.) konačno uspostavio punu kraljevsku vlast i nad Hrvatskom.

Kralj Ludovik I. bio je najmoćniji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju. Godine 1345. potvrdio je svoju vlast nad Hrvatskom, a pobjedom nad Mletačkom Republikom i mirom u Zadru, 18. veljače 1358. godine, osigurao je svoju vlast nad čitavim priobaljem, jer se mletački dužd morao odreći naslova vojvode Dalmacije i Hrvatske, te čitavog dalmatinske obale s gradovima i otocima od polovice Kvarnera do granice grada Drača. Sljedeće godine poduzeo je i napad na Srbiju te osigurao mačvansku banovinu, a napao je i bosanskog bana Tvrtka I. Kotromanića koji ga je naposljetku morao priznati za svog suverena. Nakon toga napao je i Bugarsku, pokorio je i osnovao bugarsku banovinu između Dunava i Balkana na zapadu s Vidinom kao glavnim gradom.

Poslije svih tih uspjeha, Ludovik je 1370. godine nasljedio i poljsku krunu nakon smrti svoga ujaka, poljskog kralja Kazimira III., čime je Ludovik postao najmoćniji vladar u Europi. Budući da nije imao sina, nasljedila ga je na hrvatsko-ugarskom prijestolju starija kći, kraljica Marija (1382. – 1385.), a na poljskom prijestolju mlađa kći, kraljica Hedviga.

U Ugarskoj i Hrvatskoj buknula je pobuna protiv vlasti maloljetne kraljice Marije i njene majke Elizabete, pa je 1385. godine kraljem proglašen, nekadašnji hrvatski herceg, Karlo II. Drački, također član napuljske loze Anžuvinaca. Međutim, on je več sljedeće godine ubijen, a kraljice su zarobljene. Oslobodio ih je Marijin zaručnik i potom suprug, Žigmund Luksemburški, koji je postao novi kralj (1387. – 1437.).

Godine 1403. nezadovoljnici Žigmundovom vladavinom, okrunili su u Zadru Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Dračkog, za hrvatsko-ugarskog kralja (1403. – 1414.), no je 1409. prodao sva svoja prava na Dalmaciju Mletačkoj Republici i ostao u Napulju. Iako je bio tek protukralj, on je ujedno bio posljednji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju.

Obiteljsko stablo dinastije Capet-Anžuvinaca

Luj VIII. francuski kralj dinastija Capet

Luj IX. francuski kralj

Karlo I. kralj Sicilije (Napulja) anžuvinski ogranak

Karlo II. napuljski kralj

Filip Sicilijanski sardinijski kralj

Karlo Martel naslovni ugarski kralj UGARSKA GRANA

Luj Tološki biskup Toulousea

Robert Mudri napuljski kralj NAPULJSKA GRANA

Filip I. tarantski knez TARANTSKA GRANA

Raymond Berengar grof Andrije

Petar Tempesta grof Embolija

Ivan drački vojvoda DRAČKA GRANA

Karlo I. ugarski kralj

(nezakon.) Karlo

Karlo vojvoda Kalabrije (tj. napuljski nasljednik)

Karlo terantski nasljednik

Filip despot Rumunjske

Robert tarantski knez

Luj tarantski knez

Filip II. tarantski knez

Karlo drački vojvoda

Luj gravinski grof

Robert vladar Cappacija

Ludovik I. ugarski i poljski kralj

Andrija vojvoda Kalabrije

Stjepan slavonski herceg

Ivana I. napuljska kraljica

Karlo III./II. napuljski kralj, ugarski kralj

Ivan slavonski herceg

Ivana II. napuljska kraljica, nasl. ugarska kraljica

Ladislav napuljski kralj, nasl. ugarski kralj

Popis vladara iz dinastije Anžuvinaca

Kraljevi Sicilije

Portret	Ime	Od	Do	Odnos s prethodnicima
	Karlo I. Sicilijski	1266.	1282.	Stekao kraljevstvo osvajanjem.

Napuljski kraljevi

Portret	Ime	Grana	Od	Do	Odnos s prethodnicima
	Karlo I. Napuljski	Anžuvinci-Sicilijski	1282.	1285.	južna polovica Apeninskog poluotoka je bila dio Kraljevine Sicilije prije nego što je Sicilijanska večernja otjerala Karla s otoka
	Karlo II. Napuljski (Karlo Hromi)	Anžuvinci-Sicilijski	1285.	1309.	sin Karla I. Napuljskog
	Robert, kralj Napulja	Anžuvinci-Napuljski	1309.	1343.	sin Karla II. Napuljskog
	Ivana I., napuljska kraljica	Anžuvinci-Napuljski	1343.	1382.	unuka Roberta Napuljskog, kći Karla Kalabrijskog
	Karlo III. Napuljski (Karlo Niski)	Anžuvinci-Drački	1382.	1386.	drugi bratić Ivane I., sin Ludovika Dračkog
	Ladislav Napuljski	Anžuvinci-Drački	1386. 1399.	1389. 1414.	sin Karla III. Napuljskog
	Ivana II. Napuljska	Anžuvinci-Drački	1414.	1435.	kći Karla II. Napuljskog, sestra Ladislava Napuljskog

Hrvatsko-ugarski kraljevi

Portret	Ime	Grana	Od	Do	Odnos s prethodnicima
	Karlo I.	Anžuvinci-Ugarski	1301.	1342.	unuk bratića od Andrije III. Mlečanina, posljednjeg Arpadovića
	Ludovik I. (Ludovik Veliki)	Anžuvinci-Ugarski	1342.	1382.	sin Karla I.
	Marija	Anžuvinci-Ugarski	1382.	1385.	kći Ludovika I.
	Karlo II. Drački	Anžuvinci-Drački	1385.	1386.	daleki nećak od Marije, od koje je uzurpirao prijestolje, praunuk Karla II. Napuljskog
	Ladislav Napuljski	Anžuvinci-Drački	1390.	1414.	sin Karla II. Dračkog

Poljski kraljevi

Portret	Ime	Grana	Od	Do	Odnos s prethodnicima
	Ludovik I. (Ludovik Veliki)	Anžuvinci-Ugarski	1370.	1382.	nećak Kazimira III. posljednjeg Pjastrovića
	Jadviga	Anžuvinci-Ugarski	1384.	1399.	kći Ludovika I.

Literatura

• Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600. – 1526., Marjan tisak, Split, 2004.

Vanjske poveznice

• Anžuvinci - Hrvatska opća enciklopedija (hrv.)
• Anžuvinci - Proleksis enciklopedija (hrv.)
• Rudolf Horvat o Anžuvincima

Nedovršeni članak Anžuvinci koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.