Betsileo
Betsileo (što na malgaškom znači brojni nepobjedivi[1]), jedan od malgaških naroda s Madagaskara, treći po brojnosti s 2 417 000 pripadnika (12,1% stanovnika države)[2] koji žive na jugu malgaške središnje visoravni.
Žive između Merina na sjeveru i Bara na jugu na površini od 40 000 km²,[2] i oni kao i većinski Merine govore malgaškim makrojezikom.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Tijekom srednjeg vijeka Betsileji su živjeli podijeljeni na brojne male plemenske klanove, i bili česte žrtve lova na robove arapskih i europskih trgovaca robljem. Po njihovoj usmenoj tradiciji, postojala su čak četiri njihova plemenska kraljevstva u 17. stoljeću. To su bila kraljevstva Fandriana, Fisakana, Manandriana i Isandra, a uspio ih je ujediniti krajem 18. stoljeća kralj Andriamanalimbetani iz Isandre.[2]
Merinski kralj Radama I. uspio ih je pokoriti početkom 19. stoljeća. On je grad Fianarantsou proglasio upravnim središtem iz kojeg je upravljao središnjim i južnim klanovima Betsileja i uklopio ih u svoje Kraljevstvo Merina kao provinciju Betsileo. Njihove sjeverne krajeve uklopio je u merinsku provinciju Antsirabe.[3]
Betsileji su u osnovi narod malajsko-indonezijskih korijena, pomiješan tijekom vremena s bantu crncima i u nešto manjoj mjeri Arapima i ostalim azijatskim narodima. U mnogim značajkama nalikuju susjednim narodima Antemoro s istočne obale i Barama na jugu. Na Madagaskaru su poznati kao dobri poljoprivrednici i uzgajivači riže koju sade na terasastim poljima (kraj oko Fianarantsoe), koja je osnovna hrana Malgašima. Broj rižinih polja označava obiteljsko bogatstvo. Uzgajaju i druge kulture manioku, grah i ostalo povrće, te čuvaju goveda i perad u manjoj mjeri nego Bare.
U prošlosti su živjeli u kolibama izrađenim od granja i lišća, jedino su poglavice s obiteljima imale drvene kolibe. Danas je to rijetkost, jer grade kuće od cigle ili blata. Oni su poznati među Malgašima kao odlični drvodjeljci i kipari velikih drvenih statua. Ističe se klan Zafimaniri, čije je umijeće u obradi drva 2002. godine stavljeno na UNESCO-ov popis svjetske nematerijalne baštine.
Geografska rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]
Ozemlje na kojem žive Betsileji obuhvaća ukupno 40 000 km²,[2] na jugu malgaške visoravni od rijeke Manie na sjeveru do obronaka masiva Andringitre na jugu. Zapadna granica im je Regija Bongolava, a istočna šume u kojima živi narod Tanala. Većina njihovih zemalja leži u današnjoj provinciji Fianarantsoi. Njihovo ozemlje dijeli se na tri glavna predjela. Sjeverni Betsileo (ili Fisakana) je omeđen rijekama Ivato i Manandona sa sjevera, te rijekama Sahanivotri i Mania na jugu. Središnji Betsileo (ili Manandriana) leži između rijeka Ivato i Matsiatra, Južni Betsileo južno od rijeke Matsiatre (Isandra, Lalangina, Iarindrano i masiv Andringitra).
Kultura i običaji[uredi | uredi kôd]
Kultura Betsileja je po mnogim značajkama slična kulturi i tradiciji naroda Merina s kojima su stoljećima dijelili iste zemlje na središnjoj visoravni. Duga tradicija ropstva, koje je ukinuto tek u doba francuske kolonijalne uprave na kraju 19. stoljeća, ostavila je tragove na njihovu društvenom životu. Njihovo društvo i danas je snažno hijerarhijski i kastinski podijeljeno. Kao i Merine imali su podjelu na andriane (aristokracija), hove (slobodne ljude) i andeve (robove) čiji se potomci i danas drže najnižom kastom u društvu. Najviši društveni položaj među Betsilejima imaju tompon-tani (“gospodari zemlje”), što zapravo znači da imaju vlastitu zemlju i obiteljski grob na njoj (na osnovi groba polažu pravo na nju). Položaj u zajednici, često puta značajniji od onog koji formalno ima neki pojedinac u službenoj državnoj upravi, te obiteljske veze presudni su pri zapošljavanju i napredovanju.
Od dolaska prvih europskih misionara u 17. stoljeća, većina Malgaša prešla je na kršćanstvo. Tako su danas većina Betsileja protestanti ili katolici, ali uz još uvijek jak utjecaj njihovih tradicionalnih animističkih vjerovanja, bogova i običaja.
Običaj koji su zadržali iz svojih pretkršćanskih vremena je famadihana (“premetanje kostiju predaka”) kad vade posmrtne ostatke svojih predaka iz grobova, i ponovno ih polažu u grob po novom rasporedu.[4]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Etničke skupine Madagaskara, na internetskim stranicama enciklopedije Britannice, pristupljeno 5. prosinca 2015.
- ↑ a b c d Peoples of the West Coast, na portalu Country Studies, pristupljeno 5. prosinca 2015.
- ↑ Covell: Madagascar, Politics, Economics and Society. London: Frances Pinter, 1987. str 12.
- ↑ Hilary Brandt: Death special: turning the dead (2007), New Scientist, pristupljeno 5. prosinca 2015.
