Božo Milanović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Božo Milanović
Božo Milanović
Božo Milanović
Rođen 10. listopada 1890.
Kringa
Umro 28. prosinca 1980.
Pazin
Portal: Kršćanstvo

Msgr. Božo Milanović (Kringa, 10. listopada 1890. - Pazin, 28. prosinca 1980.), bio je hrvatski katolički svećenik, pisac filozofskih i povijesnih djela, izdavač te politički djelatnik iz Istre, uz Antonia Santina, jedan od najvećih istinskih antifašista Istre.[1] Zaslužan za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane.[3] Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične "Carsko-kraljevske velike državne gimnazije" u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.[4]

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Bio je na glasu kao narodnjak.[2] Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti - još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji. U vrijeme izbora za talijanski parlament 1922. godine zapaljen mu je župni dvor, a njega samoga su fašisti (koji još nisu bili na vlasti u Italiji, ali su u Istri snažno djelovali) pretukli.

Krajem 1920-ih živio je i radio u Trstu gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije Edinost. U to doba fašizma u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Dugo godina je upravljao Istarskim književnim društvom sv. Ćirila i Metoda u Pazinu; bogata izdavačka djelatnost tog društva obuhvaća i djela koja je on sam napisao.

1962. godine dobio je počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

Poštanska marka s likom Bože Milanovića, otisnuta 1990. godine.

Milanović je uspio preživjeti poslijeratne progone katolika u Istri, a mnogi njegovi bliski suradnici bili su meta totalitarističkom režimu. Prema svjedočenju suca Ivana Motike koje je dokumentirao povjesničar i svećenik Ivan Grah, dok su ljudi kao on (Motika) bili u Istri, štitili su narodnjake, i tako se do kraja 1944. godine donekle poštivalo svećenike i narodnjake, a onda su njih maknuli. Motika je svjedočio Grahu da se fakultetski obrazovani nisu trpjeli s običnim Partijcima te da je Centralni komitet vjerovao onima neobrazovanim s kojima su stvarali novu Jugoslaviju, pa budući da su iz CK računali na to da Saveznici neće doći u Istru, onda su likvidirali narodnjake, pa su npr. 15 dana prije nego je okončao rat likvidirali i oca današnjeg porečko-pulskog biskupa Milovana, te sve koji su bili desna ruka Boži Milanoviću.[1]

Spomen[uredi VE | uredi]

  • Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio.
  • Na Milanovićevoj je rodnoj kući u Kringi 10. listopada otkrivena spomen-ploča. Postavljena je uz 125. obljetnicu rođenja, 35. obljetnicu smrti i 70. obljetnicu Milanovićeve Prve čitanke za hrvatske osnovne škole u Istri. Ploču su postavili Župa Kringa i Družba Braća Hrvatskoga Zmaja.[2]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Istra u osvitu narodnog preporoda 1797.-1860., knjiga, Pazin, 1960.
  • Kozmologija, knjiga, Pazin, 1967.
  • Hrvatski narodni preporod u Istri, knjiga, knj. I, Pazin, 1967., knj. II, Pazin, 1973. (2. izd. 1991.)
  • Metafizička psihologija, knjiga, Pazin, 1968.
  • Etika, knjiga (3. izd. Pazin, 1968.)
  • Ontologija, knjiga, Pazin, 1969.
  • Povijest filozofije, knjiga, Pazin, 1970.
  • Teodiceja, knjiga, Pazin, 1970.
  • Eksperimentalna psihologija, knjiga (3. izd. Pazin, 1964., 4. izd. Pazin, 1971.)
  • Oče naš, molitvenik, Pazin, 1974.
  • Moje uspomene, knjiga, Pazin, 1976.
  • Istra u 20. stoljeću, knjiga, Pazin, 1992.
  • Istra u 20. stoljeću: Pod Austrijom i Italijom, knjiga, Pazin, 1992.
  • Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri, članak, Nova Istra 18 (2013.), 1/2(47); str. 284-286.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Glas Koncila, Vlado Čutura: Susret: Ivan Grah, župnik iz Ližnjana: Tko su antifašisti u Istri?, 3. svibnja 2009. (pristupljeno 22. kolovoza 2015.)
  2. 2,0 2,1 2,2 G.K., Kringa. Otkrivena spomen-ploča mons. Boži Milanoviću. Nastavljač djela biskupa Dobrile, Glas Koncila, broj 43, 25. listopada 2015., str. 30.
  3. Božo Milanović, Moje uspomene, Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Pazinu-Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, Pazin, 1976., str. 6.
  4. Milanović, Božo, istrapedia.hr, pristupljeno 18. lipnja 2016.