Bora Ćosić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Bora Ćosić (Zagreb, 5. travnja 1932.) je srpski i hrvatski romanopisac, esejist i prevoditelj.

Životopis[uredi VE | uredi]

Bora Ćosić rodio se u Zagrebu 1932. godine od oca Luke i majke Desanke rođ. Mioković.[1] Godine 1937. s obitelji seli u Beograd gdje nastavlja školovanje i gdje je završio Prvu mušku gimnaziju. Upisao je, 1950. godine, čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje završava sve ispite, ali nije nikada diplomirao.[1] Surađivao je u brojnim listovima i književnim časopisima. Godine 1952. bio je urednikom lista Mlada kultura a od 1962. do 1963. godine surađuje u književnom časopisu Danas.[1] U ranoj mladosti prevodio je pjesnike ruskog futurizma, Majakovskog i Khlebnikova, pisao je i filmske dijaloge[2] a godine 1969. adaptirao je tekst za prvu postavku mjuzikla Kosa u Ateljeu 212[3].

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Spisateljsku karijeru započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962., Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969., središtenom u ratnom i poratnom Beogradu, djelu u kojem ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce sankrosanktne u onodobnoj Jugoslaviji. Ćosić je istodobno nasljednik srednjoeuropske prozne tradicije intelektualiziranoga esejizma (stoga nije neobično njegovo poigravanje s formama: obavio je Musilov notes, neke vrste hommage Musilu u knjizi preobrazbe u kojoj je auktor postao piscem iz naslova), kao i jedan od posljednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identificirao s jugoslavenskom himerom, s mješavinom elegičnosti i mučnoga propitivanja nakon njena raspada. Obje struje su se udružile u bujnim i krajnje nekonvencionalnim romanima o Krleži, Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983., i Doktor Krleža, 1988., u kojima Ćosić, u kvaziautobiografskom pristupu poigravanja s identitetom i virtualnim stvarnostima, na besprijekornome hrvatskom književnom jeziku i virtuozno imitirajući Krležin stil problematizira ideološke, estetske, etičke i svjetonazorske mijene hrvatskoga autora i protimbe srednje i jugoistočne Europe.

Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dragovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj).[4] Taj je dio njegova stvaralaštva obilježen uglavnom esejističkim uradcima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993., (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojega Ćosić izriče stavove o suvremenoj političkodruštvenoj zbilji), Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnjevlja), 1995., te Carinska deklaracija, 2000., poluautobiografski tekst natopljen promišljanjima o propalim jugobalkanskim pokusima i autorovim pomiješanim osjećajima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj.[5]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Djela[uredi VE | uredi]

Nepotpun popis djela:

  • Kuća lopova, 1956.
  • Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962.
  • Sodoma i Gomora, 1963.
  • Priče o zanatima, 1966.
  • Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969.
  • Tutori, 1978.
  • Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983.
  • Doktor Krleža, 1988.
  • Dnevnik apatrida, 1993.
  • Dobra vladavina (i psihopatalogija njenog svakodnevlja), 1995.
  • Carinska deklaracija, 2000.
  • Pogled maloumnog, 2001.
  • Tkanje, 2001.
  • Nulta zemlja, 2002.
  • Irenina soba, (poezija), 2002.
  • Izgnanici, 2005.
  • Consul u Beogradu, 2007.
  • Put na Aljasku, 2008.
  • Zapadno od raja, 2009.
  • Kratko detinjstvo u Agramu, 2011.
  • Doručak kod Majestica, 2011.

Izvori[uredi VE | uredi]