Prijeđi na sadržaj

Budva

Koordinate: 42°06′N 18°29′E / 42.10°N 18.48°E / 42.10; 18.48
Izvor: Wikipedija
Inačica 5365701 od 21. studenoga 2019. u 09:16 koju je unio InternetArchiveBot (razgovor | doprinosi) (Rescuing 1 sources and submitting 0 for archiving.) #IABot (v2.0)
Budva
Будва


Grb
Država Crna Gora
Osnivanje5. stoljeće pr. Kr.
Vlast
 • GradonačelnikMarko Carević
Površina
 • Ukupna122 km2
Koordinate42°06′N 18°29′E / 42.10°N 18.48°E / 42.10; 18.48
Stanovništvo
 • Entitet17.909
 • Naselje10.918
Vremenska zonaCET (UTC+1)
 • Ljeto (DST)CEST (UTC+2)
Pozivni broj33
AutooznakaBD
Stranicawww.budva.me
Zemljovid

Karta Budve
Budva na zemljovidu Crne Gore
Budva
Budva
Budva na zemljovidu Crne Gore

Budva (crnogor. ćiril. Будва, tal. Budua) je grad i općina na Crnogorskom primorju, Crna Gora.

Povijest

Budva se smatra jednim od najstarijih naselja na Jadranu. Prema legendi, osnivač Budve bio je Kadmo, sin feničanskog kralja Agenona, vladar Tebe, muž Aresove i Afroditine kćeri Harmonije. U dubokoj starosti supružnici su bili prisiljeni napustiti grad. Na volovskoj zaprezi (otud naziv Butoe - volovi) došli su u zemlju Ilira i zagospodarili njome. Vjeruje se da se Kadmov i Harmonijin grob nalazi u blizini Epidamna, današnjeg Drača.

Antička Budva datira iz 4. st. pr. Kr. i jedan je od najstarijih gradova na istočnojadranskoj obali. Starorimsko naselje na mjestu Budve (opidum civium Romanorum) jezgra je širenja kršćanstva u budvansko zaleđe među romanizirane Ilire i nadolazeće Slavene. U 6. stoljeću ovdje je dobro ustrojena crkvena struktura s biskupom na čelu. Iz tog doba datira bazilika. Pouzdano se zna da je u Budvi 743. bilo sjedište biskupije. 840. godine podignuta je crkva sv. Marije in Punta, najstariju datiranu crkvu u čast Blažene Djevice Marije na istočnojadranskoj obali.[1]

841. g. Saraceni su s mora napali i razrušili Budvu. Slijedi razdoblje bizantske vlasti, pa pripadanje Duklji. Krajem 12. stoljeća nemanjićka osvajanja dukljanskih krajeva zahvaćaju i Budvu. U tom vremenu Budva je dobila svoj gradski statut i samoupravu.

Sjedinjenjem Zete s Raškom (1185.-1361.) počinje pravoslavizacija ovih prostora u drugoj polovici XII. stoljeća. Budva je zauzeta na silu. Pravoslavlje je prvo uvedeno u okolicu te poslije u grad Budvu. Zato je 1346. godine papa Klement VI. zatražio od Stjepana Dušana neka vrati katoličkoj Crkvi šest nasilno oduzetih samostana, među njima i samostan sv. Marije Budvanske. Budvanski statut propisivao je da se na blagdan sv. Ivana imperatoru mora platiti 100 perpera i 4 denara. Izvjesno je da se sv. Ivan Krstitelj slavi kao zaštitnik Budve barem od nemanjićkih vremena.[1] Nakon propasti srpske države Budvom naizmjence vladaju feudalni gospodari Balšići, Crnojevići, Sandalj Hranić, Stevan Lazarević, Đurađ Branković.

Iz predmletačkih vremena datira grb i zastava grada sa sv. Ivanom Krstiteljem.[1] 1442. godine zauzela ju je Mletačka Republika pod čijom je vlašću ostala sve do njene propasti 1797. godine. Na osnovu izvještaja mletačkog sindika Đustinijanija iz 1553. godine doznajemo da su Budvani pripadali pravoslavnoj crkvi, a da su zaslugom barskog nadbiskupa 1521. godine prešli na katoličanstvo. [2] Dva se događaja ističu tog vremena mletačke vladavine: veliko stradanje od Turaka 1571. i veliki potres 1667. godine.[3] Budvanskoj je vlasteli pripadao je do 1610. godine otok sv. Nikole (Školj). Tad je postao vlasnost katoličke crkve sv. Ivana Krstitelja.[4] Još u 18. stoljeću u Budvi i okolici bilo je šesnaest katoličkih crkava. Brojnost pravoslavnih vjernika pokazuje da je zetski mitropolit u 15. st., kad je u Budvi bio čuvar gradske tvrđave, dohodak je dobivao od srednjovjekovne budvanske komune, jer nije mogao dovoljno biti uzdržavan od vlastite pastve koja je u gradu i bližoj okolici bila malobrojna. [1] 1802. godine otok sv. Nikole je crkva sv. Ivana Krstitelja prodala otok seljacima općine Paštrovske, najviše selu Bečićima, a u vlasnosti je zadržala onoliko koliko je ograđeno zidom. [4] Padom Mletaka Budvom vlada Austrija sve do 1806. godine. Slijedi rusko-crnogorska uprava 1806./07. Napoleonove snage dolaze u Budvu kroz hrvatske krajeve i sve do 1813. Budva je pod francuskom vlašću. Sljedećih 100 godina Budvom su vladali Habsburzi. Početna desetljeća obilježila su Budvansku sudbinu teškim životom.[3] Kao i Kraljevina Dalmacija kojoj je pripadala, bila je gospodarski zaboravljeni kraj. Kao i cijela južna Dalmacija, trpila je zbog učestalih upada pljačkaša iz Crne Gore u kojoj knez nikako nije mogao uspostaviti čvrstu vlast. Mnogi stanovnici iselili su u Ameriku, Rusiju i Tursku. Do 1820. katolički Budvani pokapali su mrtve ispred samostanske crkve Santa Marija in Punta, što je Austrija 1820. zabranila. Nakon toag pokapaju mrtve na otoku Svetog Nikole, kojeg Budvani zovu Školj.[4] 1828. godine ukinuta je Budvanska biskupija, čiji je teritorij 1830. pripojen Kotorskoj biskupiji. [1]

Tek uz posredovanje budvanskog kanonika don Antona Kojovića u 19. stoljeću sagrađena je prva pravoslavna crkva. To je crkva sv. Trojice. Podignuta je na zemljištu benediktinske opatije.[1]

U prvom svjetskom ratu Budva je u Austro-Ugarskoj monarhiji. Većina Budvana su bili prosrpski orijentirani pa se na strani savezničke - crnogorsko-srpske vojske borilo više od tisuću boraca iz ovoga kraja.[3] U Budvu su ušle 8. studenoga 1918.[3] U Kraljevinu SHS bila je dijelom Zetske banovine. U međuratnom razdoblju budi se turizam koji polako preuzima ulogu glavne gospodarske grane. Izgradnja ceste prema Cetinju 1931. povezala je Budvu sa zaleđem. U Drugom svjetskom ratu Budva je pripala Italiji. Talijanske snage okupirale su ju 17. travnja 1941., a nakon pada Italije, u nju je ušla Njemačka rujna 1943. Budvanski je kraj dao svoj prinos borbi protiv okupatora. Budvanski je kraj dao mnogo boraca u NOV, od kojih je više od dvjesta poginulo. Oslobođenje od njemačkih okupatora dočekala je 22. studenoga 1944. kad su u Budvu ušli pripadnici Prve Bokeške brigada NOR-a.[3]

U Titovoj Jugoslaviji bila je dio Crne Gore. U vrijeme crnogorskog napada na Hrvatsku u Dubrovačkoj operaciji, jedinice teritorijalne obrane iz Budve bile su pod zapovjedništvom viceadmirala Jokića. [5] Nažalost u ovom sramotnom pohodu, Odjeljenju za narodnu odbranu u Budvu javilo se preko 260 dobrovoljaca.[6] U Budvi, Tivtu i Baru završila su brojna privatna plovila koja su opljačkana sa sidrišta i marine Rijeke Dubrovačke. [7]

Turizam

Usponi velikih sredozemnih kultura obilježili su duh ovog grada, koji se osjeća i danas, kada je Budva izrasla u jedinstveni turistički biser ovog dijela Jadrana. Kao turističko odredište ovaj grad je poznat odavno - prvi turisti ovdje su stigli još 1923. godine, a danas Budvu često nazivaju i "metropolom turizma" jer je najposjećenija destinacija u Crnoj Gori i jedna od najposjećenijih na Jadranu. Ono što privlači ljude i dovodi ih u Budvu je prije svega nešto što je priroda darovala ovom kraju, a darovala mu je neponovljivu ljepotu sunca, mora i nisku bisernih plaža u podnožju gorostasnih planina.

Panoramom budvanske rivijere rasprotranjeni su slikoviti, prirodnim ljepotama prožeti gradići koji ovom dijelu obale daju neponovljivu draž. Izdvajaju se

Mediji

Kulturna i povijesna baština

Velika vrijednost Budve je i njena kulturna i povijesna baština: brojni spomenici, iskopine, tvrđave, samostani i crkve. U Budvi su tvrđave Citadela, Kastelo, Kosmač na Brajićima i Mogren.[9] Samostani (manastiri) u Budvi i okolici su: Podostrog, 2 km od Budve, Praskvica, iznad miločerske plaže, Reževići iznad uvale Perazićeva Dola, Duljevo, sjeveroistočno od Miločera, Podlastva, na sjeverozapadnom rubu budvanske općine, Gradište, na omanjem uzvišenju iznad magistralnog puta prema Baru i Stanjevići, u pitomom prisoju iznad Budve, u središtu jos četiri općine, nekadašnje Donje Zete (Maina, Pobora, Brajića i Grblja). Podostrog i Stanjevići bili su u vlasništvu Cetinjskog manastira. [10] Crkve su Sv. Trojice, Sv. Save Osvećenog, sv. Petke, katolička crkva Sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika Budve iz 1200., kraj sjedišta biskupije, benediktinski samostan i crkva Santa Maria in Punta, ostatci ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća i crkva Svete Marije u Citadeli (Budva), Bogorodičina crkva u Podostrogu, sv. Save i sv. Nikole (manastir Gradište), sv. Nikole i sv. Trojice (samostan Praskvica), crkve u manastiru Reževići (sv. Uspenja), crkva sv. Tome (Bečići), Sv. Ilije (Petrovac), Sv. Nedjelje (otok Katič ispred Petrovca), Sv. Nikola (otok sv. Nikole), Sv. Krsta (Novoselje), Sv. Stefan, Sv. Preobraženja i Sv. Aleksandra Nevskog (Sv. Stefan).[11][12]

U benediktinskom samostanu Sv. Marije in Punta polovicom 9. stoljeća osnovana je prva škola u Budvi. Prvo športsko društvo 1910., a prvo turističko 1922. godine.[13]

Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2011. godine, općina Budva imala je 15.909 stanovnika, raspoređenih u 33 naseljena mjesta.[14]

Nacionalni sastav:

  • Crnogorci - 9.262 (48,73)
  • Srbi - 7.247 (38,13)
  • Hrvati - 167 (0,88)
  • nacionalno neopredijeljeni - 1.116 (5,87)
  • ostali - 1.216 (6,40)

Vjerski sastav (po popisu 2003.):

  • pravoslavci - 14.142 (88,89)
  • katolici - 423 (2,65)
  • ostali - 394 (2,47)
  • neopredijeljeni - 553 (3,47)
  • ne vjeruju - 267 (1,67)
  • nepoznato - 130 (0,85)

Naseljena mjesta

Bečići, Blizikuće, Boreti, Brajići, Brda, Budva, Buljarica, Čami Do, Čelobrdo, Čučuke, Drobnići, Đenaši, Ilino Brdo, Kaluderac, Katun Reževići, Krstac, Kuljače, Lapčići, Markovići, Novoselje, Petrovac na Moru, Pobori, Podbabac, Podostrog, Prijevor, Pržno, Rađenovići, Rijeka Reževići, Sveti Stefan, Stanišići, Tudorovići, Viti Do, Zukovica,

Nacionalni sastav po naseljenim mjestima, 2003.

Apsolutna etnička većina:

██ Srbi

██ Crnogorci

Relativna etnička većina:

██ Srbi

██ Crnogorci

Nacionalni sastav stanovništva općine Budva, po naseljenim mjestima, prema popisu iz 2003.
naseljeno mjesto ukupno Crnogorci Srbi Hrvati neopredijeljeni ostali
Bečići 771 264 405 12 51 39
Blizikuće 0 - - - - -
Boreti 231 139 73 2 14 3
Brajići 30 13 16 1
Brda 0 - - - - -
Budva 10,918 5,260 4,177 134 784 563
Buljarica 160 113 40 1 6
Drobnići 22 4 16 2
Viti Do 197 41 121 31 4
Čami Do 9 9
Čelobrdo 5 3 1 1
Čučuke 0 - - - - -
Đenaši - uk.3, Srbi - 3 3 3
Ilino Brdo 0 - - - - -
Kaluderac 247 109 98 24 16
Katun Reževići 45 19 24 2
Krstac 18 13 3 2
Kuljače 13 12 1
Lapčići 35 12 17
Markovići 94 33 24 1 36
Novoselje - uk.1, Srbi - 1 1 1
Petrovac na Moru 1,485 624 633 17 113 88
Pobori 29 22 6 1
Podbabac 4 2 2
Podostrog 364 152 167 1 27 17
Pržno 310 109 155 24 22
Prijevor 449 139 234 4 23 49
Rađenovići 0 - - - - -
Rijeka Reževići 41 20 9 8 4
Sveti Stefan 411 109 256 11 29
Stanišići 5 2 2 1
Tudorovići 4 4
Zukovica 8 3 3 2
ukupno 15,909 7,211
(45.32%) 		6,502
(40.86%) 		178
(1.11%) 		1,116
(7.01%) 		902
(5,70%)

Jezici

Znameniti

Znameniti Budvani:[15]

Izvori

  1. ↑ a b c d e f RadioDux don Anton Belan: PROSLAVLJEN SV. IVAN KRSTITELJ ZAŠTITNIK BUDVE I NEKADAŠNJE BUDVANSKE BISKUPIJE, 25. lipnja 2012. (pristupljeno 31. listopada 2018.)
  2. ↑ Jovović, Ivan. 2013. MATICA, proljeće 2013., DVOOLTARSKE CRKVE NA CRNOGORSKOM PRIMORJU (PDF). Matica crnogorska. str. 69. line feed character u |title= na mjestu 45 (pomoć)
  3. ↑ a b c d e f (crnogorski) budva.travel Miroslav Luketić: Budva – kroz vjekove (pristupljeno 23. veljače 2015.)
  4. ↑ a b c RadioDux Budva - misa na ostrvu sv. Nikole, 12. svibnja 2013. (pristupljeno 31. listopada 2018.)
  5. ↑ Opsada Dubrovnika – rat za mir[1, Srđa Pavlović 04/07/2009, Peščanik ]
  6. ↑ 16.10.2009 Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (7) Rat, opijum za narod Pripremio: Branko Vojičić
  7. ↑ [http://www.montenegro.org.au/kapetanuhagu.html Svjedočenje u Hagu - Prikaz agresije JNA na Dubrovnik 1991. Svjedočenje Nikole J. Samardžića, ministra vanjskih poslova Crne Gore od 16. veljače 1991. god. do 31. srpnja 1992. godine
  8. ↑ RTV Budva
  9. ↑ Tvrđave u Budvi
  10. ↑ Manastiri u Budvi. Inačica izvorne stranice arhivirana 7 Studeni 2017. Pristupljeno 11 Veljača 2015 journal zahtijeva |journal= (pomoć); Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= i |archivedate= (pomoć)
  11. ↑ (crnogorski) Crkva Svetog Ivana u Starom gradu u Budvi - Moja Crna Gora
  12. ↑ Crkve u Budvi
  13. ↑ Istorija Budve
  14. ↑ http://www.monstat.org/Popis/Popis01a.zip
  15. ↑ (crnogorski) Istorija Budve, rivijera.net
  16. ↑ a b c (crnogorski) Montenegrina.net Vlado Đ. Duletić – Budvanska plemićka porodica Bubić (pristupljeno 11. veljače 2015.)
  17. ↑ Lovorka Čoralić – Maja Katušić: Od afričke obale do dalmatinske prijestolnice – mletački general Marko Antun Bubić 1735-1802, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2010
  18. ↑ [1]
  19. ↑ (nje.) Fries-Skene, Alfred Frh. von (1870-1947), Jurist und Verwaltungsbeamter, ÖBL 1815-1950, sv. 1 (Lfg. 4, 1956), str. 367
  20. ↑ (crnogorski) [2]
  21. ↑ Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
  22. ↑ Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
  23. ↑ Hrvatska enciklopedija Kojović, Antun (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
  24. ↑ Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
  25. ↑ a b c d e (crnogorski) Budva.travel Znamenite ličnosti (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
  26. ↑ (crnogorski) [3]
  27. ↑ (crnogorski) [4]
  28. ↑ [5]
  29. ↑ [6]
  30. ↑ [7]
  31. ↑ [8]
  32. ↑ [9]
  33. ↑ Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

Vidi još

Vanjske poveznice

v • u
Crna Gora
Simboli i identitet
Zemljopis
Povijest
Politika i gospodarstvo
Društvo, kultura i sport
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Budva&oldid=5365701"