Detuđmanizacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Spomenik Franji Tuđmanu, rad kipara Zorana Jurića i arhitekta Branka Siladjina, svečano otkriven u Splitu 2013. god.

Detuđmanizacija je pojam koji označava političke i društvene promjene poslije smrti predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana (1922.-1999., predsjednik RH 1990.-1999.), u kojima su mnoga dostignuća njegove vladavine (neki će više promatrati negativna, drugi pak pozitivna) bila sistematski omalovažavana.

Pojam[uredi VE | uredi]

Pojam detuđmanizacija nastala je spajanje riječi "de" te riječi tuđmanizacija, i znači odstranjivanje utjecaja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmanova i njegova lika poslije njegove smrti 1999. godine (slično kao u riječi deratizacija, odstranjivanje i istrebljivanje miševa, ili deodoriziranje odstranjivanje mirisa). Prema nekim mišljenjima lik i utjecaj predsjednika Franje Tuđmana imala je negativne posljedice na hrvatsku državu i na hrvatski narod zbog sljedećeg:

  • navodnog rasta nacionalizma u Hrvatskoj,
  • pretvaranja Hrvatske u nacionalnu i nacionalističku državu,
  • navodnog stvaranje osobnog kulta,
  • navodne diktature Franje Tuđmana,
  • navodnog raširivanje korupcije u društvu kroz privatizaciju,
  • navodne odgovornosti za genocide i poticanja etničkog čišćenja na područjima Hrvatske,
  • navodne odgovornosti za podjelu Bosne i Hercegovine,
  • navodnog sudioništva u organiziranom zločinačkom podhvatu,
  • navodnog negiranja holokausta u Tuđmanovim povijesnim djelima,
  • navodnog povijesnog revizionizma.

Manifestacija i gledišta[uredi VE | uredi]

Promatrači s desne strane političkog spektra za dio "detuđmanizacije" smatraju i razna omalovažavanja Domovinskog rata, te izručivanje hrvatskih generala sudu u Haagu.[1]

Davor Butković s lijevo/liberalnih pozicija piše za "Jutarnji list" 2009. godine: "Današnja je Hrvatska velikim dijelom, srećom, detuđmanizirana. Detuđmanizacija, doslovno, znači odustajanje od najgorih (i najkarakterističnijih) aspekata Tuđmanove politike, bilo da je riječ o pretenzijama prema Bosni, bilo da je riječ o institucionalnoj korupciji, bilo da je riječ o preziru prema demokraciji. Retuđmanizacija, o kojoj govore pojedini tuđamanonostalgičari, danas je, srećom, posve nemoguća. Više ne postoji imalo značajniji broj hrvatskih građana koji bi željeli povratak u devedesete, kada se u svakom smislu živjelo lošije i nedostojnije nego danas. Međutim, u skoro potpunom raspadu sustava vrijednosti, koji obilježava današnje hrvatsko društvo, Franjo Tuđman može biti privlačan samo u jednom. Riječ je o nacionalnom ponosu. Nacionalni je ponos, baš i zbog raspada sustava vrijednosti, za mnoge Hrvate još uvijek itekako seksi kategorija, što je vidljivo i na Thompsonovima koncertima i na nogometnim utakmicama državne reprezentacije. Tuđman personificira nacionalni ponos, i to u onom starinskom, uskogrudnom, gotovo preddržavnom smislu."[2]. Butković glavnim akterima detuđmanizacije smatra šefa SDP-a i predsjednika Vlade RH 2000.-2003. Ivicu Račana, predsjednika RH 2000.-2010 Stjepana Mesića, te šefa HDZ-a i predsjednika Vlade RH 2003. - 2009. Ivu Sanadera.[3]

Josip Jović s desno/konzervativnih pozicija piše za "Slobodnu Dalmaciju" 2010. godine o zaustavljenom procesu detuđmanizacije - opaža kako kod obilježavanja oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske te godine, nitko, uključujući i novog predsjednika RH Ivu Josipovića nije propustio spomenuti Franju Tuđmana u pozitivnom kontekstu: "...ostaje neodoljiv dojam kako je projekt «detuđmanizacije», podupiran iz ideologijskog svijeta neoliberalizma, globalizma, multikulturalizma, integralizma (europskog i balkanskog), protunacionalizma i tako dalje. (...) Sva ta nastojanja nisu uspjela u većini naroda narušiti poštovanje i osjećaj zahvalnosti spram novog «oca domovine» zbog stvaranja neprolaznog djela državne neovisnosti.(...) teze koje su se ponavljale bez argumenata, agresivno i redovito izvan konteksta, kojima se željelo nauditi Tuđmanovoj političkoj ostavštini demaskirale su se kao najobičnija politička propaganda, koja se raspršila kao vjetrom razneseni dim. Lopovluk je tek nakon 2000. doživio svoj puni procvat, Tuđman je najmanje odgovoran za podjelu BiH, u zapadnim krugovima ga nisu voljeli zato što je branio državne interese, a ne zato što nije bio demokrat, njegova ideja pomirenja bila je spasonosna i jedino moguća, a tobožnji antisemitizam, veličanje NDH pokazali su se kao čisto zlonamjerno podmetanje."[4]

Aktivnu ulogu u počecima detuđmanizacije imao je američki International Republican Institute IRI koji u kolovozu 1998. god. otvara svoj ured u Zagrebu, uz financijsku potporu američke (državne) federalne agencije "USAID". Već nakon mjesec dana konzultacija koje IRI provodi sa šest vodećih oporbenih stranaka, a u svrhu "pobjede demokratskih partija nad autoritarnim režimom kojega su uspostavili Franjo Tuđman i njegova partija" (riječi iz kasnijeg izvješća samog IRI-ja) te stranke dogovaraju zajednički nastup na hrvatskim parlamentarnim izborima u siječnju 2000. godine. IRI je i nakon izbora, provedenih ubrzo nakon smrti F. Tuđmana u prosincu 1999. godine, nastavio svojim savjetima i vezama podupirati vladu Ivice Račana.[5]

Iz krajnosti u krajnost[uredi VE | uredi]

Od mita o Titu nakon Titove smrti Hrvatska je došla do detuđmanizacije nakon smrti Franje Tuđmana. Iz krajnosti u krajnost idu procesi glede ljudi koje se promatra i kao stvoritelje država, Tito je bio na čelu KPJ u ratu iz koga je nastala kasnija SFRJ, Tuđman je demokratski izabran za Predsjednika RH i u ratu je oslobodio Hrvatsku od agresije iz Srbije.

O drugim bivšim predsjednicima još nema mitova, Mesiću i Josipoviću, prije bi se mogli reći da su prošli kao Tuđman obzirom na optužnice i osude HNES-a.[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "SANADEROV SMRTNI GRIJEH Izručenje generala i detuđmanizacija gori su od svih njegovih afera", Predrag Opačić za Slobodnu Dalmaciju 18.12.2010.
  2. "Što je ostalo od Tuđmanove politike?", Davor Butković za Jutarnji list 13.12.2008.
  3. "Mesić i Tuđman", Davor Butković za Jutarnji list 4.8.2007.
  4. "Josip Jović: Detuđmanizacija zapela u slijepoj ulici", Josip Jović za Slobodnu Dalmaciju 12.12.2010.
  5. "Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004", INTERNATIONAL REPUBLICAN INSTITUTE - Agency for International Development, v. osobito str. 1 i 11, pristupljeno 21.9.2014.
  6. HNES optužio Mesića, Josipovića, Pusić i Pupovca za izdaju nacionalnih interesa, Branimir Bradarić, objavljeno 20.9.2014., pristupljeno 10. svibnja 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]