Ivo Josipović

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Ivo Josipović. Za druga značenja, pogledajte Ivo Josipović (razdvojba).
Ivo Josipović
Ivo Josipović

3. predsjednik Republike Hrvatske
trajanje službe
19. veljače 2010. – 18. veljače 2015.
Prethodnik Stjepan Mesić
Nasljednik Kolinda Grabar-Kitarović
Zastupnik u 6. sazivu Hrvatskog sabora
trajanje službe
11. siječnja 2008. – 18. veljače 2010.
Rođenje 28. kolovoza 1957.
Politička stranka SDP
(do 2010.),

Naprijed Hrvatska - Progresivni savez
(od 2015.)

Zanimanje pravnik, glazbenik

Ivo Josipović (Zagreb, 28. kolovoza 1957.), treći predsjednik Republike Hrvatske u mandatu od 18. veljače 2010. do 18. veljače 2015. Sveučilišni je profesor kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, skladatelj i političar. Do izbora na dužnost predsjednika Republike Hrvatske bio je zastupnik u 5. i dijelu 6. saziva Hrvatskog sabora od 2003. do 2010. godine.

Politička karijera[uredi VE | uredi]

Prva poveznica Josipovića s politikom bila je članstvo u SKH-a od 1980. godine, pri čemu nije obnašao ikakvu dužnost. Od 1998. sudjelovao je tijekom demokratskih promjena u Hrvatskoj u transformaciji SKH iz tadašnje društveno-političke organizacije u Socijaldemokratsku partiju (SDP) primjerenu demokratskom društvu. Napisao je prvi statut te stranke. Godine 1994. napušta politiku te se u potpunosti posvećuje pravu i umjetnosti. Na poziv Ivice Račana 2003. godine vraća se u politiku, postaje neovisnim zastupnikom izabranim na listi SDP-a u Hrvatskom saboru[1] i potpredsjednik Kluba zastupnika SDP-a. U mandatu od 2005. bio je zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Godine 2007. ponovno je izabran u Hrvatski sabor. U Saboru je radio u odborima za zakonodavstvo, pravosuđe i Ustav, poslovnik i politički sustav te bio članom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Član SDP-a[2] postao je u kolovozu 2008., a članstvo mu je prema odredbama Ustava prestalo stupanjem na dužnost Predsjednika Republike 2010. godine. Završetkom mandata Predsjednika Republike nije se vratio u članstvo SDP-a, nezadovoljan politikom tadašnje vladajuće lijeve koalicije na čelu s SDP-om i Zoranom Milanovićem, rekavši kako ne želi statirati u SDP-ovoj politici za koju misli da nije dobra.[3] Josipović je u kampanji za drugi predsjednički mandat predlagao sveobuhvatne promjene Ustava koje bi bile ishodište strukturnih reformi, a koje je Zoran Milanović kao tadašnji šef SDP-a i premijer javno odbio.[4] Za predsjednika stranke Naprijed Hrvatska! - Progresivni savez izabran je 31. svibnja 2015. na osnivačkoj skupštini u hotelu Internacional u Zagrebu.

Predsjednički izbori 2009.[uredi VE | uredi]

Kandidaturu za predsjednika Republike u ime SDP-a osvojio je 12. srpnja 2009. na unutarstranačkim izborima, prvima te vrste u Hrvatskoj, pobijedivši protukandidata Ljubu Jurčića rezultatom 65 % - 35 %.[5][6] U anketama uoči prvoga kruga izbora za predsjednika države 2009. uvjerljivo je vodio, te je 27. prosinca 2009. dobio 640.005 glasova od ukupno 4.495.528 ili 32,42 % glasova. U drugi krug izbora ušao je s drugoplasiranim Milanomm Bandićem, koji je kao nezavisni kandidat osvojio 14,83 % glasova.

U drugom krugu izbora, 10. siječnja 2010., Ivo Josipović je izabran za trećeg hrvatskog predsjednika s osvojenih 60,26 % glasova.[7]

Predsjednički mandat[uredi VE | uredi]

Ceremonija svečane predsjedničke prisege održana je 18. veljače 2010. na Trgu sv. Marka u Zagrebu, a na dužnost je stupio 19. veljače 2010.[8]

Ivo Josipović s predsjednikom sedmog saziva Hrvatskog sabora Borisom Špremom i desetim predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem na proslavi dvadesete obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske na Cvjetnom trgu 15. siječnja 2012. u Zagrebu.
Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske i protektor Europske akademije znanosti i umjetnosti i dr. Felix Unger, predsjednik Europske akademije znanosti i umjetnosti.

Prvi grad koji je posjetio kao novoizabrani predsjednik 22. siječnja bio je Zadar.[9][10] Tom prigodom je bio na obilježavanju akcije Maslenica.[11] Dana 23. siječnja posjetio je Sinj. U razgovoru s alkarima izrazio mogućnost da Predsjednik Republike opet bude pokrovitelj Alke. [12] 2011. na slobodu je nakon oslobađajuće presude pušten general Ivan Čermak, a 2012. i general Ante Gotovina i Mladen Markač, te ih je Josipović tim povodom primio. [13] Nakon parlamentarnih izbora u prosincu 2011. na kojima je pobijedila Kukuriku koalicija sastavljena od SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a, za mandatara je imenovan Zoran Milanović, predsjednik SDP-a. Zajedno sa predsjednicom vlade Jadrankom Kosor i drugim čelnicima država EU potpisao je 9. prosinca 2011. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. U siječnju 2012. održan je referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji na kojemu su se građani izjasnili da žele da Hrvatska postane zemlja članica EU-a. Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala 28. članica Europske unije. 1. prosinca 2013. održan je referendum o ustavnoj definiciji braka, na kojemu se je 65% glasača izjasnilo da u Ustav treba unijeti da je "brak zajednica žene i muškarca".[14] Josipović je građane poticao da se izjasne protiv takvog postupka.[15] Posljednja godina Josipovićevog mandata obilježena je izborima za Europski parlament, te razornim poplavama u istočnoj Hrvatskoj.

Predsjednički izbori 2014.[uredi VE | uredi]

Predsjednik Josipović najavio je kandidaturu za drugi petogodišnji mandat na predsjedničkim izborima 2014., te je temeljio svoj izborni program na ustavnim promjenama i decentralizaciji Hrvatske. Prvi krug predsjedničkih izbora održan je 28. prosinca 2014. a Ivo Josipović dobio je 38,46% glasova, odnosno 22.000 glasova više od svoje glavne suparnice Kolinde Grabar-Kitarović, kandidatkinje HDZ-a za koju je glasovalo 37,22% birača. Josipović i Grabar-Kitarović, kao kandidati sa najviše dobivenih glasova, natjecali su se u drugom krugu 11. siječnja 2015., a ključnu ulogu trebali su odigrati birači Ivana Vilibora Sinčića, aktivista Živog zida koji je kao najmlađi predsjednički kandidat u povijesti, dobio gotovo 300.000 glasova, odnosno 16,4%. Na samu izbornu noć izlazne ankete su pokazale da Kolinda Grabar-Kitarović ima malu prednost nad predsjednikom Josipovićem, te su službeni rezultati potvrdili njenu pobjedu sa razlikom od 32.509 glasova ili 1,48%. Ivo Josipović u drugom krugu osvojio je 49,26% glasova, a njegova suparnica 50,74%, time je Josipović postao prvi predsjednik Republike koji nije osvojio drugi petogodišnji mandat. Josipović je novoizabranoj predsjednici Republike dužnost službeno predao u ponoć 18. veljače 2015. po isteku svog prvog mandata. Nakon poraza na izborima Josipović je osnovao vlastitu stranku Naprijed Hrvatska - Progresivni savez.

Parlamentarni izbori 2015.[uredi VE | uredi]

Naprijed Hrvatska - Progresivni savez potpisala je koalicijski sporazum sa Narodnom strankom-Reformistima bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića.

Prijepori i kontroverze[uredi VE | uredi]

Govor u Parlamentarnoj skupštini BiH[uredi VE | uredi]

Andrija Hebrang upozorio je da predsjednik Josipović svojim izjavama u Sarajevu, 14. i 15. travnja 2010. uvodi Hrvatsku u "red svjetskih agresora".[16] Naime, Josipović se za službenoga posjeta Bosni i Hercegovini ispričao za pokušaje Hrvatske da podijeli BiH tijekom rata u Bosni i Hercegovini, održao je govor u Parlamentarnoj skupštini BiH u kojem je izrazio žaljenje što je i Republika Hrvatska dijelom svoje politike u devedesetima doprinijela stradanjima u Bosni i Hercegovini:

„Politike koje su devedesetih - bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu - podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče.“ [17]

Govor je izazvao snažno negodovanje HDZ-a. Premijerka Kosor prozvala je Josipovića da je prekršio Ustav, pozvala je k sebi bivše hrvatske premijere i ministre vanjskih poslova koji su ostali bliski HDZ-u, a zasjedalo je i Predsjedništvo HDZ-a.[18]

"Vidim nespremnost da se prepoznaju i loše strane politike iz devedesetih godina, što i danas negativno utječu na naš narod, onaj u Hrvatskoj i onaj u BiH. Bilo bi mudro da je Vlada bila ta koja je potakla pomirenje"[19], rekao je Josipović na kritike iz HDZ-a.

U nastavku posjeta BiH predsjednik Josipović poklonio žrtvama pokolja u Ahmićima i pokolja u Križančevu Selu. S njim su po prvi put na istom mjestu bili vjerski lideri Islamske vjerske zajednice i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, kao i predstavnici hrvatskih i bošnjačkih stranaka koji su se poklonili žrtvama hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Srednjoj Bosni.

Tihomir Blaškić, koji je na Haaškom sudu zbog zločina u Ahmićima najprije bio osuđen na 45 godina zatvora, da bi mu se u drugom stupnju kazna smanjila na devet, te da bi na kraju za zločine počinjene u tome selu bio potpuno oslobođen pozdravio je odlazak Josipovića u Ahmiće i Križančevo selo gdje je počinjen zločin nad Hrvatima. "To je pravi put za suradnju i povjerenje, te gradnju mostova između dva naroda. Upravo je taj potez predsjednika Josipovića prava državnička gesta i svijetlo koje vodi putem suradnje i izlaska iz kolektivne krivnje što je iznimno važno za daljnji suživot na prostorima BiH"[20] – zaključio je Blaškić.

Osuda Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta[uredi VE | uredi]

Hrvatsko nacionalno etičko sudište, udruga koja okuplja članove izrazito desnih političkih stavova, optužilo je i 10. prosinca 2014. etički osudilo Ivu Josipovića zbog "veleizdaje Hrvatskih nacionalnih interesa jer je primjerice na javnim dužnostima i na različite načine, sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o hrvatskom Domovinskom ratu, pa je s tim krivotvorinama pridonosio politici sustavne kriminalizacije hrvatske države i Domovinskog rata". U osudi se navodi i da je Josipović "2000. godine kao član državnog Savjeta za suradnju s MKSJ sudjelovao u izradi strategije o suradnji Hrvatske s Haškim sudom, a na temelju kojeg je Republika Hrvatska neutemeljeno optužena za planiranje i provedbu udruženog zločinačkog pothvata. Pri tome Savjet svoj prijedlog strategije suradnje nije najprije usuglasio s Haškim tužiteljstvom, a tek potom uputio na usvajanje Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, što je imalo za posljedicu izručenje hrvatskih generala Haškom sudu". [21]

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Zvonimir Šeparović i Zdravko Tomac tužili su Josipovića jer ih je javno, ne znajući da ga se snima, nazvao "bolesnicima i luđacima".[22] Ustavni sud je odbacio Šeparovićevu i Tomčevu tužbu za klevetu.[23]

Osim Ive Josipovića, HNES osudilo je i Stjepana Mesića, Zorana Milanovića, Vesnu Pusić, Budimira Lončara, Milorada Pupovca, Vesnu Teršelič, Carla Bildta te Josipa Broza Tita za genocid nad hrvatskim narodom. Rad HNES dodatno je kontroverzan s obzirom na nekadašnje stavove i biografije njegovih vodećih ljudi. Potpredsjednik HNES Zdravko Tomac u jugokomunističkom sustavu u vrijeme Hrvatskog proljeća radio je kao savjetnik u kabinetu Jakova Blaževića, tužitelja Alojzija Stepinca, i napisao njegovu biografiju "Kako sam tražio crvenu nit"[24]. Tomac u svom radu Tito i sistem samoupravne socijalističke demokracije piše: "Tito se borio za mir, ravnopravnost, humanost, za dostojanstvo čovjeka, za nove etičke vrijednosti življenja u nas i u svijetu, za demokratske odnose medu ljudima".[25]

Prilikom osude Tita 2015. Tomac kaže: "Povijesna borba protiv titoista i komunista još nije završena. U hrvatskom društvu i hrvatskoj državi neće biti pomirenja niti demokracije sve dok se do kraja ne razotkriju zločini jugoslavenskog diktatora Tita i njegovog komunističkog sustava. Taj sustav je i danas na životu u Hrvatskoj i mi se moramo s njim do kraja na demokratski način obračunati".[26] A predsjednik HNES Zvonimir Šeparović u radu iz 1980-ih o Titu piše: "Tito je takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam".[27].

Pravna i glazbena karijera[uredi VE | uredi]

Na prijamnom ispitu za Pravni fakultet bio je drugoplasirani od dvije tisuće kandidata. Nakon prve godine primio je rektorovu nagradu kao odličan student.[28] Godine 1980. završio je studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a zatim studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Stanko Horvat, 1983.). Autor je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava te suradnik u više zakonskih projekata. Izvanredni je profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i gost predavač na domaćim i inozemnim visokim učilištima. Zastupao je Hrvatsku pred međunarodnim sudovima (suzastupnik RH pri Međunarodnom sudu u Haagu) i sudjelovao na više međunarodnih konferencija.

Nagrade i priznanja na polju glazbe[uredi VE | uredi]

  • Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za umjetnost, za skladbe "Varijacije za glasovir " i "Passacaglia za gudače" (1981.)[29]
  • Nagrada Europske radijske unije (EBU) za skladbu "Samba da camera", za gudački orkestar (1985.)[29]
  • Prva nagrada žirija i prva nagrada publike na Međunarodnom natjecanju Glazbene mladeži za skladbu "Samba da camera", za gudački orkestar (1985.)[29]
  • Nagrada Pajo Kolarić za skladbu "Drmeš za Pendereckog" (1987.)[29]
  • Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.)[29]
  • Diskografska nagrada Porin za skladbu "Samba da camera", za gudački orkestar (1999.)[29]
  • Diskografska nagrada "Porin" za skladbu "Hiljadu lotosa", za mješoviti zbor i instrumentalni ansambl (2000.)[29]
  • Nagrada Ministarstva kulture RH za glazbeno stvaralaštvo, za skladbu "Tuba ludens", za tubu i orkestar (2002.)[29]
  • Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja za skladbu "Tuba ludens", za tubu i orkestar (2002.)[29]
  • Diskografska nagrada Porin za najbolji klasični autorski album "Passo Sempio" u izvedbi pijanistice Katarine Krpan (2012.)[30]

Ostala priznanja i nagrade[uredi VE | uredi]

  • Nagrada Rektora Sveučilišta u Zagrebu (najbolji student na Pravnom fakultetu, 1978.)[29]
  • Čitatelji i uredništvo banjalučkih Nezavisnih novina proglasili su 2010. Ivu Josipovića osobom godine.[31][32]
  • Počasni doktorat Ruskog državnog sveučilišta Immanuel Kant u Kalinjingradu[33]
  • Počasni ambasador mira - Internacionalna liga humanista - liga za mir [34]
  • Grand PRix „Komunikator godine“, Hrvatsko udruženje za odnose s javnošću (HUOJ), 2011. godine.[35]
  • Osoba 2010. godine u regiji, Večernji list BiH, Mostar.[36]
  • Priznanje „Sloboda“, Međunarodni centar za mir Sarajevo, 2011. godine.[37]
  • Nagrada za mir "Galileo 2000", Fondacija Premio Galileo 2000, Firenza, zbog "zalaganja za europsku viziju jugoistočne Europe, ljudska prava i međunarodnu pravdu"[38]
  • Europska medalja za toleranciju 2011., Europsko vijeće za toleranciju i pomirenje, Bruxelles.[39]
  • Europski govor godine, za govor u EU parlamentu prilikom potpisivanja pristupnog ugovora s EU, Europski pokret Hrvatska i Europski dom Zagreb, 2011.[40]
  • Najosoba 2011. godine regije Jugoistočne i Srednje Europe, Regionalna neovisna agencija i Europsko udruženje menadžera, 2011.[41]
  • Priznanje za izraženu socijalnu osjetljivost i posvećenost borbi protiv diskriminacije i poniženja svih ranjivih skupina u društvu, Sindikat umirovljenika Hrvatske, 2012.[42]
  • Posebni ambasador za širenje Sportskih igara mladih u regiji, 2012.[43]
  • Nagrada „Svetozar Pribičević“ za unaprjeđenje hrvatsko-srpskih odnosa, Srpsko narodno vijeće, 2012.[44]
  • Priznanje za izuzetno zalaganje u promicanju vjerskih sloboda i tolerancije u povodu Svjetskog dana vjerske slobode, Udruga Sloboda Zagreb, 2012.[45]
  • Priznanje „Paul Harris“ za izniman doprinos promicanju rotarijanstva, Rotary Distrikt 1913, 2013.[46]
  • Počasni član Otočnog sabora, zbog razumijevanja problema otočana i zalaganja za rješavanje konkretnih problema, 2013.[47]
  • Titula „Protector“ Europske akademija znanosti i umjetnosti, Salzburg 2013.[48]
  • Počasni doktorat Sveučilišta u Istanbulu za doprinos pravu i opći doprinos društvu, 2015.

Privatni život[uredi VE | uredi]

Rođen je, odrastao i školovao se u Zagrebu. Josipović je podrijetlom iz Baške Vode odakle su se njegovi roditelji Ante i Milica doselili u Zagreb.[49] Oženjen je Tatjanom Josipović, sveučilišnom profesoricom prava,[50] s kojom ima kćer Lanu.[50]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Stranice Hrvatskog sabora - Zastupnici 5. saziva Hrvatskoga sabora
  2. "Hrvatski sabor - Ivo Josipović" pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  3. "Josipović: Neću statirati u lošoj politici SDP-a!", tportal.hr pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  4. "Milanović kontra Josipovića: Ne može brate svakih 10 godina promjena Ustava, to je rađeno u SFRJ" pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  5. http://www.liderpress.hr/default.aspx?sid=79982
  6. http://www.voanews.com/croatian/archive/2009-07/2009-07-12-voa7.cfm
  7. Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske - Potpuni službeni rezultati izbora za predsjednika Republike Hrvatske - 2. krug
  8. Ivo Josipović prisegnuo!, www.jutranji.hr
  9. http://www.ezadar.hr/clanak/ivo-josipovic-u-petak-22-sijecnja-u-zadru
  10. http://www.zadarskilist.hr/clanci/23012010/josipovic-ponosan-sam-na-izborni-rezultat-u-zadru
  11. http://www.zadarskilist.hr/clanci/23012010/josipovic-ponosan-sam-na-izborni-rezultat-u-zadru
  12. http://www.sbiportal.hr/slavonski-brod/rss/44035
  13. https://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Gotovina#cite_note-6
  14. Bojan Arežina, Ivica Kristolović, Konačni rezultat: ZA 65,87 posto, PROTIV 33,51 posto, Večernji list, 2. prosinca 2013.
  15. Večernji.hr:Josipović: Izići ću na referendum i glasovati protiv
  16. Jarić Dauenhauer, Nenad. "»Hebrang: Josipović je Hrvatsku uveo u red svjetskih agresora!«" // Jutarnji list, četvrtak, 15. travnja 2010., URL: http://www.jutarnji.hr ISSN 1331-5692
  17. P.P./HINA. "Govor predsjednika Ive Josipovića u parlamentu BiH" pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  18. "Kosor: Josipović je prekršio Ustav", Slobodna Dalmacija pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  19. "Kosor smiruje loptu", Hrvatska radiotelevizija pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  20. "Blaškić: Josipovićev potez je pravi put za suradnju i povjerenje" pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  21. Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Hrvatske veleizdaje II, (Hrvatsko žrtvoslovno društvo, 2015), Str. 29 - 38, ISBN 978-953-7817-07-7.
  22. "Josipović ih nazvao "bolesnicima" i "luđacima": Tomac i Jurčević tužili ga zbog klevete" pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  23. "Ustavni sud spasio Josipovića; Hodak: Ovo je pravno retardirana država", direktno.hr, objavljeno 14. svibnja 2015. pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  24. "Zdravko Tomac: Tražio sam crvenu nit, a pronašao Boga", jutarnji.hr pristupljeno 11. kolovoza 2018. (engleski)
  25. "Tomac i Šeparović: Nekad pisali za partiju, sada isto za HDZ i Karamarka", Predsjednički izbori, objavljeno 31. prosinca 2014. pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  26. "Hrvatsko nacionalno etičko sudište ide hrabro naprijed", direktno.hr, objavljeno 31. siječnja 2016. pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  27. "Tomac i Šeparović: Nekad pisali za partiju, sada isto za HDZ i Karamarka", Predsjednički izbori, objavljeno 31. prosinca 2014. pristupljeno 11. kolovoza 2018.
  28. Ivo Josipović, Biografije, Večernji list (pristupljeno 12. veljače 2014.)
  29. 29,0 29,1 29,2 29,3 29,4 29,5 29,6 29,7 29,8 29,9 Stranice Hrvatskog društva skladatelja
  30. "Ivo Josipović osvojio Porin za najbolji autorski klasični album" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  31. http://www.6yka.com/osoba-godine
  32. http://www.slobodnadalmacija.hr/BiH/tabid/68/articleType/ArticleView/articleId/121749/Default.aspx
  33. "Josipoviću u Rusiji dodijeljen počasni doktorat" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  34. "Kongres Internacionalne lige humanista u Zagrebu – Pravobranitelj za djecu" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  35. "Ivo Josipović komunikator godine po izboru HUOJ-a" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  36. "Franjo Rajković osoba godine u Bosni i Hercegovini" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  37. Technabit - development studio. "Josipović primio nagradu "Sloboda"", Pogled.ba, objavljeno 14. veljače 2011. pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  38. "Josipović doputovao u Firencu", tportal.hr pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  39. "Josipović s Tadićem primio nagradu Medalja za toleranciju" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  40. "Za govor prilikom potpisivanja Ugovora s EU Josipović dobio nagradu za Europski govor godine", jutarnji.hr pristupljeno 9. kolovoza 2018. (engleski)
  41. "Ivo Josipović "osoba godine broj 1 u regionu"", Akta.ba pristupljeno 9. kolovoza 2018. (bs-Latn-BA)
  42. Virtus dizajn. "Virtus dizajn" pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  43. "Josipović - Posebni ambasador Sportskih igara mladih", jutarnji.hr pristupljeno 9. kolovoza 2018. (engleski)
  44. "Nagrada SNV-a Hrvatske Josipoviću i Tadiću", Al Jazeera Balkans, objavljeno 5. siječnja 2012. pristupljeno 9. kolovoza 2018. (bošnjački)
  45. "Josipović dobio priznanje Udruge za vjersku slobodu", Dnevnik.hr pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  46. "Predsjednik Ivo Josipović primio nagradu “Paul Harris”", Glas Slavonije pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  47. "Otočani", Slobodna Dalmacija pristupljeno 9. kolovoza 2018.
  48. "Josipović 'zaštitnik' akademije u Salzburgu" pristupljeno 9. kolovoza 2018. (engleski)
  49. Članak u Slobodnoj Dalmaciji od 24. travnja 2009.
  50. 50,0 50,1 Biografija I. Josipovića na službenim stranicama

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ivo Josipović