Socijaldemokratska partija Hrvatske

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s SDP)
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "SDP" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte SDP (razdvojba).
Socijaldemokratska partija Hrvatske
Socijaldemokratska Partija Hrvatske Logo.svg
Predsjednik Davor Bernardić
Glavni tajnik Igor Dragovan[1]
Potpredsjednici Tonino Picula
Ranko Ostojić
Milanka Opačić
[2]
Predsjednik Glavnog odbora Romana Jerković[3]
Glasnogovornik Danica Spasović Juričić
Osnivač Đuro Špoljarić (sekretar Glavnog odbora Komunističke stranke Hrvatske, 1937.); Ivica Račan (kod transformacije u demokratsku stranku 1990.-ih)
Slogan Srce dobrih promjena
Osnovana 1. kolovoza 1937.
Prethodnica Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije,[4] Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku, Pokrajinski komitet KPJ za Dalmaciju, Komunistička partija Hrvatske, Savez komunista Hrvatske
Sjedište Iblerov trg 9, Zagreb
Država djelovanja Hrvatska
Podmladak Forum mladih SDP-a
Ideologija Socijaldemokracija

Europeaizam
Politički položaj lijevi centar
Međunarodna skupina Stranka europskih socijalista
Skupina u Europskom parlamentu Progressive Alliance of Socialists and Democrats
Sabor
37 / 151
Europski parlament
2 / 11
Službene boje     
Službena stranica

Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) politička je stranka lijevoga centra i jedna od dvije najjače stranke u Republici Hrvatskoj od njenoga osamostaljenja.[5] Pridružena je članica Europske socijalističke stranke (PES).

Stranka je pravni sljednik Saveza komunista Hrvatske – vladajuće političke organizacije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj – koju je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. kao dio Komunističke partije Jugoslavije i pod imenom Komunistička stranka Hrvatske osnovalo između 16 i 19 nazočnih delegata. Kao organizacioni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito je radio na stvaranju KP Hrvatske i KP Slovenije. Osnivanjem KP Hrvatske provedene su upute Kominterne koja je u to vrijeme smatrala da postoje izgledi za raspad Kraljevine Jugoslavije; osnivanjem zasebne komunističke organizacije u Hrvatskoj trebalo se pripremiti i za takvu mogućnost. U narednom razdoblju su komunisti umjesto razgradnje Jugoslavije transformirali tu državu u federaciju pod svojom vlašću, u kojoj je Hrvatska imala status države s vrlo ograničenom suverenošću. Stanoviti dio članova te stranke je učinio mnogo za održavanje hrvatske narodne ideje preuzimajući nemali rizik kod donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine i pokrećući tzv. "Hrvatsko proljeće" ranih 1970-ih godina.

Nadnevka 3. studenoga 1990. godine je vodstvo te stranke deklariralo svoje socijal-demokratsko opredjeljenje i odlučilo nastaviti funkcionirati kao stranka u demokratskom (višestranačkom) političkom okružju.

Povijest[uredi VE | uredi]

Nakon sukoba slovenske i srpske delegacije na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, što je rezultiralo odlaskom slovenske delegacije s kongresa, na odbijeni prijedlog vođe hrvatske delegacije Ivice Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongresnu dvoranu. Ovaj događaj označio je kraj vladavine SKJ i bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.

U isto vrijeme u Hrvatskoj su tekle pripreme za prve višestranačke izbore za Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, nakon što je Savez komunista Hrvatske 10. prosinca 1989. donio odluku o raspisivanju izbora na svim razinama, koji su održani u travnju i svibnju 1990. godine. Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan nazvao je Hrvatsku demokratsku zajednicu "strankom opasnih namjera".[6] Na izborima pobjeđuje HDZ, a Savez komunista Hrvatske s oko 35 % glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Saboru. 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, zastupnici SDP-a srpske nacionalnosti napustili su sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju te odluke.[7]

Sljedeću priliku Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena je imala na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske. No, rezultati su bili porazni jer je sa samo 7.54 % osvojenih glasova[8] dobio svega 11 zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.

SKH se teško nosila s demokratskim promjenama u Europi i Hrvatskoj. Tek je krajem 1990., pod utjecajem promjena, promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena, a tek 1993. preimenuje se u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.[9]

30. travnja 1994. stranci se pridružila Socijaldemokratska stranka Hrvatske.

Godine 1995. prijevremeno je raspušten zastupnički dom i održani su treći hrvatski parlamentarni izbori. Vladajuća stranka HDZ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom nastojala je iskoristiti narodno zadovoljstvo nakon oslobađanja velikog dijela državnog teritorija u Operaciji Oluja i tako produžiti mandat koji je bez tih prijevremenih izbora trebao trajati do 1996. godine. Brojnim izmjenama u izbornom zakonu koji je donesen prije raspuštanja zastupničkoga doma nastojao se poboljšati rezultat vladajuće stranke. U takvim uvjetima SDP je još jednom ishodio poražavajuće rezultate i s 8,93 % glasova birača dobiva samo 10 (od ukupno 127) mjesta u Hrvatskomu državnom saboru[10]

Ivica Račan, predsjednik koji je vodio SDP u tranziciji između vladajuće partije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u jednu od stranaka u demokraciji; predsjednik Vlade RH od siječnja 2000. do prosinca 2003. godine

U kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Potpisivanju takve koalicije je značajno pridonio američki "International Republican Institute" (IRI); djelovanje te ustanove u Hrvatskoj, sa svrhom svrgavanja "autoritarnog režima Franje Tuđmana" financirala američka federalna agencija USAID. IRI u opsežnom izvještaju iz 2004. godine opisuje također i svoju daljnju važnu pomoć u djelovanju koalicijske vlade 2000. - 2004, poput primjerice pomoći u ishodovanju povoljnih kredita za izgradnju autocesta).[11]

Na četvrtim parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine koalicija SDP-HSLS osvaja 38,7 % glasova birača te se uspostavlja vlast koalicije šest stranaka s Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade, koja će se još zvati i "trećesiječanjskom koalicijom". Nakon dolaska na vlast, SDP mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u, čime započinje proces tzv. "detuđmanizacije". Uskoro 2001. godine stižu prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće procesuirati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godine Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu, a Ivica Račan zadržava parlamentarnu većinu i dobiva novi mandat za sastavljanje Vlade.

Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine nova vladajuća stranka je HDZ kojima se priklonila i koalicija stranaka HSLS-DC. SDP - koji je na tim izborima uz potporu koalicijskih partnera dobio 23,26 % glasova tako postaje najjača oporbena stranka, s 34 saborska zastupnika.[12]

Ivica Račan, tadašnji predsjednik stranke, 11. travnja 2007. daje ostavku na mjesto predsjednika SDP-a ne bivši sposoban obnašati tu dužnost zbog malignog tumora koji mu je bio dijagnosticiran u području ramena. Ivica Račan preminuo je 29. travnja 2007., osamnaest dana nakon što je podnio ostavku, a kao novi predsjednik stranke na izvanrednoj skupštini stranke izabran je Zoran Milanović, čija je vizija trebala osigurati uvjerljivu pobjedu na izborima 2007. Unatoč najboljem izbornom rezultatu od stvaranja stranke – ukupno 32,5 % glasova svih birača[13] - SDP nije bio u saborskoj većini koja je nakon tih izbora formirala vladu.

Na 11. konvenciji stranke održanoj 2008. godine SDP u statut uvodi odredbu o neposrednom izboru predsjednika stranke, te predsjednike lokalnih organizacija po načelu "jedan član - jedan glas". Tim je činom SDP postao prva veća stranka u Hrvatskoj u kojoj svi članovi biraju predsjednika stranke, odnosno lokalnih organizacija[14].

Godine 2009. u Kastvu, Zoran Milanović zajedno s predsjednicima HNS-a Radimirom Čačićem, IDS-a Ivanom Jakovičićem te HSU-a Silvanom Hreljom osniva Kukuriku koaliciju te pobjeđuje na parlamentarnim izborima održanim 4. prosinca 2011. godine. Kukuriku koalicija je osvojila 80 od ukupno 151 mandata, a Zoran Milanović je postao mandatar dvanaeste Vlade Republike Hrvatske.

Sredinom 2014. godine je politički položaj SDP-a kao vodeće političke snage u Hrvatskoj ozbiljno uzdrman uslijed očitog neuspjeha da nakon gotovo tri godine obnašanja vlasti započnu izvoditi Hrvatsku iz teške gospodarske i društvene krize.[15] Na javni ugled SDP-a negativno utječu i unutarstranački sukobi, među kojima je najteži bio između predsjednika SDP-a i predjednika Vlade RH Zorana Milanovića s jedne, te donedavnog potpredsjednika Vlade RH i ministra financija Slavka Linića s druge strane. Linić je nakon iznimno dugotrajne rasprave na Glavnom odboru SDP-a izbačen iz partije, ali uz veliku podijeljenost vrha stranke (sa 50 glasova "ZA" i 47 "PROTIV" isključenja).[16]

Povijest naziva stranke[uredi VE | uredi]

  • 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske (izvorno pod nazivom: Komunistička stranka Hrvatske).
  • 1952. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske.
  • 20. ožujka 1990. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.
  • 3. studenoga 1990. promijenila naziv u Stranka demokratskih promjena Hrvatske – (SDPH; SDP). Promjena je upisana u registar političkih organizacija 15. studenoga 1990.
  • 9. studenoga 1991. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.[17]
  • 16. siječnja 1993. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Kontroverzije oko pristupa arhivima Komunističke partije Hrvatske[uredi VE | uredi]

SDP je u posjedu cjelokupne arhivske građe iz vremena kada se ta stranka zvala "Komunistička partija Hrvatske" i "Savez komunista Hrvatske", te je za sada (2014. godine) pristup toj građi moguć samo uz odobrenje SDP-a. Riječ je o arhivskoj građi od iznimne važnosti za izučavanje povijesti iz razdoblje Socijalističke Republike Hrvatske kada su tijela te partije donosila najvažnije odluke o životu naroda i djelovanju tijela vlasti - dapače je to razdoblje povijesti vrlo teško shvatiti bez poznavanja činjenica o postupanju Partije. U lipnju 2014. godine dr. sc. Ivica Lučić s Hrvatskog instituta za povijest optužuje vrh SDP da pristup dozvoljava samo svojim pristalicama, koji potom prezentiraju samo informacije koje u boljem svjetlu prikazuju djelovanje komunističke partije: "Za neke neovisne, kritične istraživače nema uopće govora da će doći do takvog gradiva, čak niti gradivo nekadašnjih Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu koji nisu bili partijska institucija, nego državna, ali i to gradivo smješteno je unutar partijskog i morate i zato tražiti dopuštenje SDP-a".[18]

U listopadu 2014. godine u svezi pristupa partijskim arhivima javno nastupa i povjesničar dr. sc. Davor Marijan, koji - na primjeru aktualnog suđenja za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića iz 1982. godine koje se protiv bivših čelnika UDBE vodi u SR Njemačkoj - iznosi svoje mišljenje da je uloga SDP u kontroli arhiva Saveza komunista Hrvatske, ali i svojedobnog Republičkog komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (koji da je bio državno, a ne partijsko tijelo, ali njegovu arhivu kontrolira danas SDP) neprihvatljiva i zapravo nezakonita.[19]


Čelnici kroz povijest[uredi VE | uredi]

Čelništvo stranke[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Tajništvo. Socijaldemokratska partija Hrvatske. pristupljeno 7. travnja 2013.
  2. Potpredsjednici SDP-a
  3. Glavni odbor. Socijaldemokratska partija Hrvatske. pristupljeno 7. travnja 2013.
  4. Dušan Plećaš, Socijalna demokracija u Hrvatskoj : 1894. – 1919., Socijaldemokratska partija Hrvatske, Zagreb, 1994., 77 str., (NSK)
  5. www.hidra.hr – stranke i programi
  6. Ivica Račan. Večernji list. Preuzeto 22. studenog 2013.
  7. Povijesna krivotvorina: SDP nije izašao iz sabornice kad se glasalo o samostalnosti. Novi List, 25. sječnja 2015. Preuzeto 12. svibnja 2017.
  8. Rezultati izbora za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 1992. godine, Državno izborno povjerenstvo
  9. Miroslav Tuđman: Međunarodni poredak i mali narodi u djelu povjesničara i državnika Franje Tuđmana]. Matica hrvatska. Preuzeto 22. studenog 2013.
  10. Rezultati izbora za Sabor Republike Hrvatske 1995. godine, Državno izborno povjerenstvo
  11. "Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004", INTERNATIONAL REPUBLICAN INSTITUTE - Agency for International Development, str. 1 i 11, pristupljeno 21.9.2014.
  12. Rezultati izbora za Hrvatski Sabor 2003. godine, Državno izborno povjerenstvo
  13. Rezultati izbora za Hrvatski Sabor 2007. godine, Državno izborno povjerenstvo
  14. http://www.sdp.hr/media/303876/statut-sdp.pdf Statut SDP-a. Pristupljeno 24. rujna 2013.
  15. http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/hrvatska-susjednim-zemljama-salje-uznemirujucu-poruku-o-eu/ "Hrvatska, uz Grčku i Cipar, ima najgore gospodarstvo u EU", Lider/Hina 5.5.2014.
  16. http://www.vecernji.hr/hrvatska/linic-ne-bih-volio-da-zivoti-budu-ugrozeni-zbog-odluke-o-meni-943399 "Linić izbačen iz SDP-a sa 50 glasova ZA, 47 PROTIV", M. Špoljar i I. Toma za "Večernji list", 07.06.2014.
  17. Slavica Tobok, gl. ur., Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP). // Istrapedia.hr, Pula : Istarska županija, elektroničko gradivo. Pristupljeno: 21. srpnja 2011.
  18. "SDP u arhivu SKH i “Udbe” pušta samo apologete; Tuđmanova arhiva za političku uporabu", Narod.hr, 09.06.2014.
  19. "Marijan: Državni arhiv je podružnica SDP-a koja čuva njihove tajne – po zakonu SDP ne bi smio imati ništa s tom građom", Kristina Ivandić za "Narod.hr" 15.10.2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]