Diferencijalne jednadžbe

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Diferencijalna jednadžba je matematička jednadžba koja povezuje neku funkciju s njenim derivacijama. U primjenama, funkcije obično predstavljaju fizikalne veličine, derivacije predstavljaju njihove stope promjena, a jednadžba definira odnos između funkcije i derivacije. Jer su takvi odnosi iznimno česti, diferencijalne jednadžbe igraju veliku ulogu u mnogim disciplinama, kao što su inženjerstvo, fizika, ekonomija i biologija.

U čistoj matematici, diferencijalne jednadžbe se proučavaju iz nekoliko različitih perspektiva, najviše prema svojim rješenjima - skupa funkcija koje zadovoljavaju jednadžbu. Samo su najjednostavnije diferencijalne jednadžbe rješive eksplicitnim formulama; međutim, neka svojstva rješenja dane diferencijalne jednadžbe mogu biti određena bez nalaženja njihovog egzaktnog oblika. Ako eksplicitna formula za rješenje nije dostupna, rješenje se može numerički aproksimirati upotrebom računala. Teorija dinamičkih sustava stavlja naglasak na kvalitativnu analizu sustava opisanih diferencijalnim jednadžbama, dok su mnoge numeričke metode razvijene da se odrede rješenja sa danim stupnjem točnosti.

Povijest[uredi VE | uredi]

Diferencijalne jednadžbe su se pojavile Newton-Leibnizovim izumom diferencijalnog računa. U drugom poglavlju djela iz 1671. Methodus fluxionum et Serierum Infinitarum, Isaac Newton je izlistao tri vrste diferencijalnih jednadžbi:

On rješava te primjere i druge upotrebom beskonačnih redova i raspravlja o nejedinstvenosti rješenja.

Jacob Bernoulli predložio je Bernoullijevu diferencijalnu jednadžbu u 1695. To je obična diferencijalna jednadžba oblika:

za koju je sljedeće godine Leibniz našao rješenja pojednostavljivanjem.

Povijesno, problem vibrirajuće žice, npr. od glazbenog instrumenta, proučavali su Jean le Rond d'Alembert, Leonhard Euler, Daniel Benoulli i Joseph-Louis Lagrange. 1746. d'Alembert je otkrio jednodimenzionalnu valnu jednadžbu, i unutar deset godina Euler je otkrio trodimenzionalnu valnu jednadžbu.

U 1750-ima Euler i Lagrange razvijaju Euler-Lagrange jednadžbu u vezi s njihovim studijima o problemu određivanja krivulje na koju će čestica s težinom pasti na određenu točku u određenom vremenu, neovisno o prvotnoj poziciji.

Lagrange je riješio taj problem 1755. i poslao rješenje Euleru. Oboje su dalje razradili Lagrangeovu metodu i primijenili je na mehaniku, što je dovelo do formulacije Lagrangeove mehanike.

Fourier je objavio svoje djelo o raspodjeli topline u Theorie analytique de la chaleur, u kojem je osnivao svoja razmišljanja na Newtonovom zakonu hlađenja, naime, da je raspodjela topline između dviju molekula proporcionalna iznimno malom razlikom u njihovim temperaturama. U toj knjizi bio je sadržan Fourierov prijedlog te jednadžbe topline za difuziju topline. Ta parcijalna diferencijalna jednadžba se u današnje vrijeme podučava svakom studentu matematičke fizike.

Literatura[uredi VE | uredi]

U djelu Svetozar Kurepa: Matematička analiza 2 funkcije jedne varijable, Tehnička knjiga, Zagreb, 1990. (na str. 272 do 294) nalazi se uvod u diferencijalne jednadžbe.