Dopisno kazalište

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dopisno kazalište
Dopisno pozorište
Дописно позориште
Dopisno pozoriste predlog za grb.png
Dopisno kazalište - prijedlog za grb
Zemlja: Srbija
Adresa: Oblačića Rada 17, Novi Sad
Osnivač: Mladen Dražetin
Upravitelj: Vladimir Stojanov
Datum osnivanja: 1973.
Razdoblje djelovanja: 1973. – danas
Web stranica: sites.google.com/site/dopisnopozoriste
Mladen Dražetin, osnivač Dopisnog kazališta, pored poštanskog sandučića.

Dopisno kazalište (srpski: Dopisno pozorište / Дописно позориште) je specifična vrsta teatarske organizacije i igre, koje u Novom Sadu djeluje od 1973., odnosno službeno od 1974. godine. Ideju tog kazališta je teorijski i praktično realizirao Novosađanin Mladen Dražetin kao originalni model za širenje kazališne kulture među najširim masama.[1]

Kazališne predstave pripremane su u većim i manjim mjestima diljem negdašnje Jugoslavije uz upute koje su iz Novog Sada, preko Dopisnog kazališta, davane organizatorima i protagonistima putem pisama, telefonskih razgovora i telefaksa. Članovi Dopisnog kazališta iz Novog Sada besplatno su davali savjete i nudili svaku drugu pomoć novim sudionicima kazališnoga života i tek osnovanim punktovima Dopisnog kazališta, bez obzira gdje su se nalazili oni kojima je takva pomoć trebala. Originalnost modela Dopisnog kazališta izazvala je pozornost mnogih teoretičara i organizatora kazališnog života.[2][1]

Osnivanje[uredi | uredi kôd]

Kazalište je osnovano 1973. godine, ali vlasti tadašnje jugoslavenske države nisu dozvolile da se ono registrira pod nazivom "Dopisno kazalište", tako da je kazalište radilo neregistrirano više od godine. Dana 3. ožujka 1974. godine dobivena je dozvola da se udruga upiše u registar pod nazivom "KUD Pozornica dramske umjetnosti" sa sjedištem u Novom Sadu. Samo Dopisno kazalište činilo je univerzalni animatorski sustav koji je djelovao unutar Pozornice dramske umjetnosti.[3][4]

Ciljevi[uredi | uredi kôd]

Osnovni cilj je bio da se demokratskim naznakama zbroja slika o svijetu, na temelju pojedinačnih interpretacija, predstave obogaćuju različitim iskustvima, a da akteri i aktivni gledatelji odbace prepreke koje nose usamljenost i nekomunikativnost u svijetu konvencija i urbane bezličnosti. Kazalište je također predstavljalo i sustav za borbu protiv birokracije u kulturi.[1][3]

Osnivač dopisnog kazališta Mladen Dražetin je definirao sljedeće ciljeve i zadatke ovog teatra:[2]

  • Iniciranje teorije o kulturnoj humanizaciji svijeta;
  • Iniciranje univerzalnog animatorskog sustava i teorije o univerzalnoj organizaciji;
  • Kulturno oblikovanje ličnosti i okoline i ostvarivanje elementarne kulture kod svakog čovjeka, "da svi mislimo svojom glavom, da se preko kulture stvore opći progres i opći ljudski mir";
  • Dalje stvaranje univerzalne kulturne snage kao ideologije, strategije i taktike.

Glumci[uredi | uredi kôd]

U predstavama su se pojavljivali amateri koji su tek naučili osnovne elemente glume, ali i afirmirani profesionalci, željni kontakta s drukčijim načinom rada i igre sa svijetom iskrenih poklonika kazališne umjetnosti.[1]

Teatri[uredi | uredi kôd]

Igra na pozornici usmjeravana je na dosezanje individualnog zadovoljstva nositelja uloga tijekom neposredne komunikacije s publikom. U okviru ovog modela ostvarivani su dramski, humoristički i ekološki teatri, scenski pozivi na mirotvorne i humanitarne akcije, kao i lutkarski i živi igrokazi u dječjim ustanovama i bolnicama. Svakom sudioniku predstave nudila se mogućnost predložiti tematsku oblast i da potom spontano, s književnicima i ostalim glumcima, gradi sadržaj koji obavezno ima humanistički smisao.[1]

Mikro-teatri Dopisnog kazališta uključivali su Zdravstveni teatar, Teatar "Okus prirode", Romski teatar, Teatar mira, Humoristički teatar (Turnir duhovitosti), Humanitarni teatar, Teatar u prirodi, Teatar udruženog rada, Partizansko kazalište, Dječji teatar, Školski teatar, Kršćanski teatar dobrotoljublja, Književni teatar, itd.[3]

Predstave[uredi | uredi kôd]

Kazališna predstava "Zločin i kazna" (od Fjodora Dostojevskog) u izvođenju glumaca kazališta "Slovo" Trebinje (Jefimija Dučić, Vladimir Balašćak, Aleksandra Mrkonja) i glumaca Dopisnog kazališta i Pozornice dramske umjetnosti (Mladen Dražetin, Srđan Simić, Vladimir Stojanov), Trebinje, 2002-2003.
Kazališna predstava "Zoološka priča" (napisao Edward Albee) u izvođenju glumaca Dopisnog kazališta i Pozornice dramske umjetnosti (Vladimir Stojanov i Mladen Dražetin), Novi Sad, 2015.

U Dopisnom kazalištu korišteni su i tekstovi iz klasične dramske literature, ali su likovi prilagođavani sudionicima u igri, neki su izostavljani ili sažimani. Predstavama su u pojedinim sredinama prethodile ankete među gledateljima, da bi se otkrili njihovi interesi i odabiralo ono što je izraz njihovih životnih problema i dilema. Budući da su gledatelji i na predstavama uvođeni u igru, razbijana je rampa klasičnog kazališta. Predstave su davane kako u selima, gdje su mještani prvi put imali susret s teatrom, tako i na pozornicama profesionalnih kazališta u gradovima.[1]

Članovi i suradnici[uredi | uredi kôd]

U inspirativnom radu putem Dopisnog kazališta sudjelovali su profesionalci, amateri i drugi suradnici: Mladen Dražetin, Vladimir Stojanov, Eleni Andoniadu, Branislav Babić, Persida Bajić, Radmila Brkić, Jelica Bukvić, Verica Viklerović, Radovan Vlahović, Goran Vukčević, Slavica Vučetić, Jasna Gojević, Radovan Grkovski, Toma Daskalović, Miša Dimitrijević, Trifun Dimić, Josip Dobrik, Vladimir Đukić, Nada Đurđević, Jovan Žekov, Nikola Zlatović, Milan Jandrić, Stevan Kovačević, Radmila Kravić, Svetlana Lazić, Ante Laura, Zvonimir Lozić, Branko Lukač, Mirko Marušić, Sanja Mikitišin, Boriša Milićević, Velimir Milovanović, Danijela Mihić, Ljubinka Modić, Mihajlo Molnar, Leposava Nastić, Radenko Nenezić, Gordana Opalić, Marija Maša Opalić, Đorđe Plavšić, Ilija Putić, Miroslav Radonjić, Pera Savić, Danilo Simeunović, Srđan Simić, Ceca Slavković, Desimir Stefanović, Boris Stojanov, Milica Stojanov, Boban Stojkov, Boža Stojkov, Eva Feldeždi, Dubravka Herget, Mira Cocin, Milorad Čubrilo, Joakim Šima, Slavko Šimunić, Nenad Šimunović i drugi. Kazalište su pomagali savjetima i neposrednim angažiranjem i poznati kazališni poslenici Milenko Šuvaković, Mihailo Vasiljević, Oliver Novaković, a svojom igrom i doajeni novosadskog glumišta Ivan Hajtl i Milica Radaković.[1][3][4][2]

Djelovanje u svijetu[uredi | uredi kôd]

Svojim djelovanjem, Dopisno kazalište ili "korespondentski sustav" se afirmiralo na planetarnom nivou, preko Planetarne škole mira, Humanitarne planetarne škole i Kršćanske planetarne škole ljubavi i dobrotoljublja. Planetarna škola mira je, u okviru Dopisnog kazališta, svoju aktivnost razvijala u razdoblju od 1974. do 2005. godine. Te "planetarne škole" za edukaciju i animaciju građana bile su preteča interneta u raznim državama. Dopisno kazalište je formiralo informacijske centre u Novom Sadu i Zagrebu, preko kojih je vršena animacija i edukacija narodnih masa. Član Dopisnog kazališta Josip Dobrik iz Gložana konstruirao je dvije amaterske radio-stanice, preko kojih je vršena komunikacija sa radio-amaterima u svijetu. Dobrik je, po metodi Dopisnog kazališta, animirao suradnike u 186 država, koji su pristali biti glavnim koordinatorima Dopisnog kazališta i pomoću svojih radio-stanica vršiti animaciju i edukaciju naroda u svojoj državi. Za 30 godina rada Dopisnog kazališta, u Informacijskom centru DK-a u Novom Sadu, obrađeno je više od 100 000 pisama zainteresiranih suradnika DK-a. Dopisno kazalište je iniciralo, oformilo i obučilo, djelovanjem 186 koordinatora, više od 50 000 Mikro-teatara u 186 država, koje su oformili suradnici prema vlastitim željama i idejama. Mikro-teatri su imali neformalnu obvezu da animiraju i educiraju oko 60 000 građana. Time je animirano i djelomično educirano više od tri milijarde ljudi s ciljem da shvate kako se treba boriti za mir, humanizam i svoje plemenite ideje. U svim tim Mikro-teatrima kao prvo edukativno štivo, obrađivana je socijalna drama Mladena Dražetina "Ispovijest" (prevedena na esperanto), koja tretira probleme maloljetničke delikvencije i bolesti ovisnosti. Drama je imala više od 80 000 izvođenja.[3][4]

Jezici[uredi | uredi kôd]

Pored Informacijskog centra koji je obavljao rad na engleskom jeziku s radio-amaterskim postajama, Informacijski centar DK-a u Zagrebu je svoju djelatnost obavljao na esperantu. Esperantski centar je obradio više od 40 000 pisama. DK je u 105 zemalja imalo svoje misionarske esperantske urede, koji su dobivena pisma prevodili na svoje nacionalne jezike i upućivali suradnike u način djelovanja na terenu. Pomoćni informativni centar DK-a na esperanto jeziku imao je sjedište u Novom Sadu, s djelatnošću u prostorijama Društva za esperanto "Marko Nešić".[3][4]

Glavni koordinator Informativnog centra DK-a u Zagrebu na esperanto jeziku bio je Slavko Šimunić. Najzaslužniji članovi za funkcioniranje Pomoćnog informativnog centra DK-a na esperanto jeziku u Novom Sadu bili su Boriša Milićević, Vladimir Đukić i Joakim Šima. Dopisno kazalište je unutar Društva za esperanto "Marko Nešić" osnovalo mikro-teatar koji je – kao prvi u svijetu – pripremao razne kazališne komade na esperantu. Pripremljeno je desetak igrokaza, predstava i recitala, koji su izvođeni diljem Europe.[4]

Pisma[uredi | uredi kôd]

Pismo naslovljeno na Dopisno kazalište
Scena iz dokumentarnog filma o Dopisnom kazalištu (1985.)

Pisma za Informativni centar DK-a u Novom Sadu, adresirana na poštanski fah broj 360 – Dopisno kazalište, stizala su iz cijelog svijeta. Svakom je pismu poklonjena odgovarajuća pažnja, a trijažu pisama vršilo je tridesetak suradnika. Za desetak godina od osnutka DK-a ostvarena je konverzacija s više od 100 000 suradnika, koji su postali osnivači "kulturnih embrija" i "mikro-teatara" u svojim sredinama.[4]

TV emisija o Dopisnom kazalištu[uredi | uredi kôd]

Televizijska emisija (dokumentarni film) "Dopisno kazalište Mladena Dražetina" (TV Novi Sad, 1985) redatelja Petra Ljubojeva dobila je na filmskom festivalu u Monte Carlu 1986. godine prvu nagradu (Grand Prix) za nove ideje u kulturi. Ta emisija o Dopisnom kazalištu prikazana je na nacionalnim televizijama u 205 zemalja.[4][2]

Ova je emisija 2012. godine bila nominirana za upis u svjetski registar međunarodne baštine UNESCO-a.[5]

Teorijske osnove[uredi | uredi kôd]

Za više od 30 godina djelovanja Dopisnog kazališta, iznjedren je etički, estetički i sociološki sustav nazvan "Vječna umjetnost igre", kao filozofija novog razvoja. Knjiga Mladena Dražetina o tom sustavu, naslovljena "Vječna umjetnost igre", objavljena je 2014. godine u izdanju Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa.[4]

Kulturna edukacija Roma[uredi | uredi kôd]

Dopisno kazalište iniciralo je osnivanje prvog romskog teatra u Vojvodini i Srbiji, u Novom Miloševu, 1986. godine. Prva predstava u izvođenju tog teatra bila je drama "Kulaj" Radovana Vlahovića. Drugi romski teatar u Vojvodini osnovan je, po obrascima Dopisnog kazališta, u naselju Mokrin (1988. godine).[2]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Pozornica - list amaterskih pozorišta, godina I, broj 1, Novi Sad, 1975.
  • Vlado Mićunović, Tragovi vremena, Novi Sad, 1990. (poglavlje: Teatar jedinstven u svetu)
  • Mr Mladen Dražetin, Duhovni preobražaj Roma putem sveprisutnog sistema Dopisnog Pozorišta, Romologija - časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja Roma, Novi Sad, 1993, broj 3.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 28, 1993/94, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 1995.
  • Dr Petar Ljubojev, Dopisno pozorište, Enciklopedija Novog Sada, svezak 7, Novi Sad, 1996.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 29, 1994/95, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 1996.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 30, 1995/96, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 1997.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 31, 1996/97, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 1998.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 32, 1997/98, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 1999.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 33, 1998/99, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 2000.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 34, 1999/2000, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 2001.
  • Mladen Dražetin, Pozornica dramske umetnosti, Enciklopedija Novog Sada, knjiga 20, Novi Sad, 2002.
  • Almanah pozorišta Vojvodine 36, 2001/2002, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad, 2005.
  • Mladen Dražetin, O Dopisnom pozorištu, Sveske za istoriju Novog Sada, broj 14, Novi Sad, 2013.
  • Mladen Dražetin, Večna umetnost igre - filozofija novog razvoja (teorija i praksa), Prvi srpski filozofski sistem, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2014.
  • Vlado Mićunović, Prvi romski teatri u Srbiji i Vojvodini, Novi Sad, 2014.
  • Mirjana Hadžić, Slavuj Hadžić - život mišljen slikom, Artprint media, Novi Sad, 2014.
  • Mladen Dražetin, Univerzalni animatorski sistem Dopisno pozorište - korespondentni proces igre (teorija i praksa), Šajkaš - Novi Sad, 2017.
  • Vlado Mićunović, Teatar jedinstven u svetu - Dopisno pozorište, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2019.
  • Mladen Dražetin, Večna umetnost igre - filozofija novog razvoja (teorija i praksa), Prvi srpski filozofski sistem, drugo izdanje, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2019.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Dr. Petar Ljubojev, Dopisno pozorište, Enciklopedija Novog Sada, sv. 7, Novi Sad, 1996.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Vlado Mićunović, Prvi romski teatri u Srbiji i Vojvodini, Novi Sad, 2014.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Mladen Dražetin, O Dopisnom pozorištu, Sveske za istoriju Novog Sada, broj 14, Novi Sad, 2013.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 Mladen Dražetin, Večna umetnost igre – filozofija novog razvoja (teorija i praksa), Prvi srpski filozofski sistem, Novo Miloševo, 2014.
  5. International Memory of the World Register Documentary film on Correspondence theatre (Serbia), pristupljeno 9. svibnja 2016. (engl.)


Globe stub.svg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Dopisnog pozorišta
http://pozornica-dramske-umetnosti.webstarts.com/dopisno_pozoriste.html
koji je klauzulom na stranici http://pozornica-dramske-umetnosti.webstarts.com/contact.html
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Dopusnica nije potvrđena OTRS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.



Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]