Fedor Dragojlov

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Fedor Dragojlov
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 21. kolovoza 1881.
Mjesto rođenja Pančevo
Datum smrti 8. prosinca 1961.
Mjesto smrti Buenos Aires
Nacionalnost Hrvat
Titule Vitez
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1914. - 1918.
1941. - 1945.
Čin K.u.k. Oberstleutnant.png potpukovnik
General.gif general pukovnik
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Austro-ugarska vojska
Flag of Independent State of Croatia.svg Domobranstvo
Rod vojske Kopnena vojska
Odlikovanja Red krune kralja Zvonimira

Fedor Dragojlov (Pančevo, 21. kolovoza 1881.Buenos Aires, 8. prosinca, 1961.), hrvatski vojnik pravoslavne vjeroispovjesti, general Domobranstva NDH.

Vojna karijera[uredi VE | uredi]

Rođen je u vojničkoj obitelji (otac mu je bio graničarski satnik u Pančevu) pravoslavne vjeroispovjedi. U Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Do 1918. godine bio je u službi Glavnog stožera austrougarske vojske, te je postigao čin glavnostožernog potpukovnika. Odmah po stvaranju Kraljevine SHS umirovljen je te je radio kao upravitelj pivovare u Pančevu. Po izbijanju travanjskog rata 1941. napušta Pančevo i seli se sa obitelji u Zagreb. Odmah po osnutku NDH stavlja se na raspolaganje novoj vlasti pa je uključen u poslove obnove hrvatske vojske. 1. svibnja 1941. je i službeno primljen u sastav hrvatskog domobranstva s činom glavnostožernog dopukovnika, a već 1. listopada 1941. je promaknut u čin glavnostožernog pukovnika. Od samog početka obavlja izuzetno važne poslove ustroja i naoružanja hrvatskog domobranstva, kao Pročelnik operativnog odjela Glavnog stožera hrvatskog domobranstva. Izuzetno je zaslužan za ustroj i odličnu opremu prvih pet Gorskih Sdrugova koji su bili ustrojeni od novaka 1941. te opremljeni i obučeni u Döllersheimu i Stockerauu u Njemačkoj do svibnja 1942. Za vrijeme kritičnog razdoblja četničkog ustanka na području Ozren planine bio je imenovan za pomoćnika zapovjednika 4. divizije Doboj, pukovnika Artura Gustovića, gdje se izuzetno istaknuo u teškim i krvavim borbama oko Doboja, u smjeru Gračanica - Tuzla i na planini Ozren u studenom i prosincu 1941. nakon čega je vraćen u Zagreb na staru dužnost.

Početkom 1942. zajedno s ministrom Vjekoslavom Vrančićem, na poziv njemačkog generala Paula Badera, sudjelovao je u Beogradu na neuspješnim pregovorima s četničkim predstavnicima majora Jezdimira Dangića oko prepuštanju vlasti u istočnoj Bosni četnicima. 15. prosinca 1942. promaknut je u čin generala. Dana 3. studenog 1943. godine je postavljen za glavara Glavnostožernog ureda oružanih snaga, a 15. veljače 1944. je promaknut u čin general poručnika. Poslije slučaja Vokić - Lorković 7. studenog 1944. je smijenjen s položaja glavara Glavnog stožera pa je imenovan generalom za posebne zadatke pri MINORS-u.

Nakon rata[uredi VE | uredi]

Povlačio se sa glavnim stožerom prema Austriji. 8. svibnja 1945. godine je sudjelovao na posljednjem sastanku hrvatskih generala s poglavnikom u Rogaškoj Slatini, kada je odlučeno da se ide na povlačenje na zapad. Zarobljen je od strane Britanaca 18. svibnja 1945., a nakon što je saznao da će biti izručen jugokomunističkim partizanima, pokušao je izvršiti samoubojstvo rezanjem krvnih žila na ruci. Hitno je otpremljen u bolnicu u Klagenfurtu gdje mu je život spašen. Nakon oporavka prebačen je u Italiju, odakle odlazi u Argentinu gdje se trajno nastanjuje. Jedan je od rijetkih hrvatskih generala koji je u izbjeglištvu pisao o ustroju hrvatskih oružanih snaga, posebno o Gorskim Sdrugovima kao najboljoj domobranskoj vojnoj postrojbi. Zajedno sa dr. Vjekoslavom Vrančićem napisao je i izdao u kolovozu 1952., osnovu o hrvatskim oružanim snagama i poziv za daljnje sustavno istraživanje.

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Početkom 1943. je odlikovan mađarskim viteškim križem sa zvijezdom za izuzetne zasluge u zajedničkoj borbi protiv komunizma. 15. listopada 1943. je, zbog velikih zasluga na postavi i opremi Gorskih Sdrugova odlikovan njemačkim ratnim križem za zasluge s zvijezdom. Od strane Ante Pavelića je odlikovan Redom krune kralja Zvonimira I. stupnja sa zvijezdom i hrastovim grančicama s pravom naslova "Vitez" zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH.

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Der Krieg 1941 - 1945 aus dem Gebiet des unabhängingen Staates Kroatien, Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift, Huber & Co., Frauenfeld, Hefte 5, 6, 7 von Mai - Juli 1956.

Literatura[uredi VE | uredi]