Francesco Barberini

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Njegova Uzoritost
Francesco Barberini
Francesco Barberini.jpg
CoA Francesco Barberini Sr.svg
 
Rođen 23. rujna 1597.
Firenca
Umro 10. prosinca 1679.
Rim
Služba kardinal biskup
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Francesco Barberini (Firenca, 23. rujna 1597.Rim, 10. prosinca 1679.), talijanski kardinal, nećak pape Urbana VIII. Izvršavao je razne uloge u vatikanskoj administraciji.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Firenci u obitelji Carla Barberinia i Costanze Magalotti, a studirao je na Sveučilištu u Pisi, gdje je uz pomoć obiteljskog prijatelja Galilea Galileia, diplomirao kanon i građanska prava 1623. Dana 2. listopada iste godine, njegov ujak, Maffeo Barberini, nedavno izabran kao papa Urban VIII., postavio ga je za kardinala, državnog tajnika i papinskog legata u Avignonu kada mu je bilo dvadeset i šest godina. Godine 1625., odlazi u Pariz kao poseban legat, a od ožujka do rujna, poduzeo je razne pregovore s kardinalom Richeliom uključujući rasprave prije Ugovora iz Monçona. Sve u svemu, pregovori nisu bili politički uspjeh za papinstvo. Francesco Barberini je tada dobio na dar šest tapiserija od kralja Luja XIII., koje je projektirao Peter Paul Rubens. Godine 1625. otputovao je u Španjolsku kao papinski legat. Od 1628. je uspješno vodio vanjsku diplomaciju Papinske države. Četiri godine kasnije je imenovan papinskim zamjenikom-kancelarom.

Za Velikog inkvizitora rimske inkvizicije, postavljen je 1633. i na tom položaju ostaje do smrti. Bio je dio Inkvizicijog suda ispitivanja o Galileu te jedan od trojice članova suda koji su odbili suditi Galileu. Neprijateljstvo između pape i Vojvoda Parme i Piacenze (Farnesa) je rezultiralo ratom u Castru 1641. godine. Mir je zaključen mjesec dana prije smrti pape Urbana VIII. 1644. godine. Na sljedećoj konklavi Francesco i Antonio Barberini su podržali kandidata Giovannia Battistu Pamphilia u nadi kako bi bio više povoljan za njih. Pamphili, koji je uzeo ime Inocent X. pokrenuo je istragu o rukovanju financijama za vrijeme rata u Castru, prisiljavajući prvo da Antonio pobjegne u Pariz 1645., a zatim i Francesco i njegov brat Taddeo Barberini. Dvije godine kasnije, Francesco je zatražio oprost pape. Na povratku u Rim, Francesco je nastavio svoju ulogu kao mecena umjetnosti, iako u manjoj količini. Umro je u Rimu 1679. u dobi od osamdeset dvije godine.

Pokrovitelj umjetnosti[uredi | uredi kôd]

Francesco Barberini bio je aktivan kao zaštitnik umjetnosti. Privatno je kupio nekoliko slika Poussina tijekom umjetnikovih ranih godina u Rimu. 1625. je stekao palaču Sforza na Kvirinalu, a godinu dana kasnije ju je predao svome bratu Taddeu. Nakon kupnje dodatne zemlje oko palače, arhitekt Carlo Maderno ju je preuredio te je ona postala Palazzo Barberini gdje Taddeo i njegova obitelj žive u jednom djelu, a Francesco u drugom. Osnovao je bogatu knjižnicu u Palazzo Barberiniju u kojoj je čuvao drevne grčke i rimske rukopise. Također je imao i veliku kolekciju tapiserija. Podržavao je brojne europske intelektualce, stručnjake, znanstvenike i umjetnike, uključujući i Jeana Morina, Gabriela Naudéa, Gerharda Johann Vossiusa, Heinsiusa i Johna Miltona. Također, je u Palazzo Barberini, pokrenuo mali Prirodoslovni muzej i botanički vrt.

Izvori[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta