Pio V.

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sv. Pio V.
Pius Quintus
El Greco 050.jpg
Pravo ime Antonio Michele Ghislieri
Početak pontifikata 7. siječnja 1566.
Kraj pontifikata 1. svibnja 1572.
Prethodnik Pio IV.
Nasljednik Grgur XIII.
Rođen 17. siječnja 1504.
Bosco, Italija
Umro 1. svibnja 1572.
Rim, Italija
Papinski grb

C o a Pio V.svg

Svetac
Proglašen blaženim 1. svibnja 1672.
Proglašen svetim 22. svibnja 1712.
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Spomendan 30. travnja
Simboli knjiga, raspelo, dominikanska odora
Ostali pape imena Pio

Pio V., papa od 7. siječnja 1566. do 1. svibnja 1572. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Antonio Michele Ghislieri rođen je u Boscu u Italiji. Sa četrnaest godina pristupa dominikanskom redu, uzevši ime Michele, prelazeći iz samostana Voghera u Vigevano, a poslije u Bolognu. Posvećen je za svećenika u Genovi 1528. godine. Tada je poslan u Paviju, gdje je predavao šesnaest godina. U Parmi je napredovao trideset pozicija u podršci za papinskom stolicom i u borbi protiv hereze tog razdoblja. Kako je njegova reformistička revnost izazvala ogorčenost, biva primoran se vratiti u Rim, gdje je 1550. godine, nakon sudjelovanja u nekoliko inkvizitorskih misija imenovan u povjereništvo u kongregaciji za doktrinu vjere. Papa Pavao IV. dodjeljuje mu biskupiju Sutri i Nepi kao i jedinstvenu čast vrhovnog inkvizitora. Za papu je izabran 7. siječnja 1566. godine. U poslovima države, Pio V. je ekskomunicirao Elizabetu I. zbog hereze i progona engleskih katolika za vrijeme njene vladavine. On je također organizirao osnivanje Svete Lige, saveza katoličkih država. Umire u Rimu 1. svibnja 1572. Blaženim je proglašen 1. svibnja 1672., a svetim 22. svibnja 1712.[1][2]

Ponitifikat[uredi VE | uredi]

Dana 7. siječnja 1566. godine, Michele Ghislieri je izabran za papu te uzima ime Pio V. Ustoličen je deset dana kasnije na svoj 62. rođendan. Svjestan važnosti kako se treba uspostavi disciplina i moral u Rimu, nastojao je smanjiti troškove papinskog suda u skladu sa načinom dominikanskog reda kojem je i sam pripadao, smanjivši povlastice među svećenstvom i druge mjere. U svojoj široj politici, koja se tijekom njegove vladavine odlikovala strogoćom, on je održao i povećao učinkovitost inkvizicije, ojačao je kanone i dekrete Tridentskog sabora. Kako bi proveo odluku ssabora, standardizirao je misu proglašavajući Tridentski misu, odnosno mise rimskog obreda. Papa Pio V. je na ovaj način mise proglasio obaveznim u cijelom Latinskom obredu katoličke crkve, osim u mjestima gdje liturgija datira još od prije 1370. godine. Godine 1571.na njegovu inicijativu udružene kršćanske snage su kod Lepanta pobijedila tursku vojsku. U zahvalu za tu pobjedu papa uvodi 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede, a u Lauretanske litanije uveo je zaziv "Pomoćnica kršćana".[3]

Papa Pio V. je proglasio Tomu Akvinskog za petog Crkvenog naučitelja 1567. godine te odredio da njegova "Summa theologica" mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Pope Pius V. Catholic Hierarchy (29. rujna 2013.). pristupljeno 1. lipnja 2015.
  2. Corkery, James (2010.). The Papacy Since 1500: From Italian Prince to Universal Pastor, str. 56.–57., Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-50987-9
  3. sveci.net