Hrvatska šutnja

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ilustracija hrvatske šutnje u drugom broju časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija iz 2011. godine povodom 40. godišnjice Hrvatskoga proljeća.

Hrvatska šutnja je izraz koji se odnosi na potiskivanje hrvatskog nacionalnog identiteta u SFRJ već poslije 1948. godine (na mjesto ubijenog Andrije Hebranga, koji je krajem 1944. godine pokrenuo inicijativu za osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske, došao je poslušni Vladimir Bakarić), a pogotovo za vrijeme strahovlade u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nakon gušenja Hrvatskog proljeća na sjednici u Karađorđevu.

Nakon tog udara na hrvatski vrh krajem 1971. godine, jugoslavenske vlasti su provodile upokoravanje Hrvatske na način da je uspostavljena tzv. "hrvatska šutnja" koja je potrajala sve do 1989. godine: svako javno zauzimanje za hrvatski nacionalni interes tretiralo se kao zakonom kažnjivi nacionalizam.[1][2] U komunističkom sustavu mnogi su s lakoćom bili obilježeni kao "neprijatelji naroda" što je opravdavalo svaku vrstu represije nad njima - tijekom desetljeća socijalizma bilo je u Hrvatskoj, procjenjuje se, oko 130 tisuća političkih zatvorenika[3] - i uskraćivanje ljudskih prava, poput prava da se školuju, da se zapošljavaju, da putuju izvan države, da objavljuju knjige i članke.[4]

Slavko Eseš je u Obnovljenom životu 1990. godine primijetio: "Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu Suvremeni hrvatski nacionalizam ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizma, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj "privilegij" stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, "maspok", ostat će, čini se, vječni hrvatski "epiteton ornans",kojim će se stalno upozoravati "šutljivu republiku" da ima da "ćuti", odnosno prigovarati joj da se ti "vampiri maspoka" ponovo javljaju, a "šutljiva republika" (istaknuto u originalu - S. E.) uglavnom "ćuti", kako se to navodi u NIN-u (br. 1993, od 12.3.1989) u članku "Vampiri maspoka"".[5]

Izraz "hrvatska šutnja" se također koristi za službeni stav SKH za vrijeme razdoblja antibirokratske revolucije od 1987. do 1989. i propustu njegovog vodstva da javno osudi politiku Slobodana Miloševića.

Do Hrvatskoga proljeća[uredi VE | uredi]

Duga je i teška hrvatska šutnja. Oni koji dižu glas za hrvatsku samostalnost, bivaju ubijeni ili završavaju u zatvoru. Dašak svježine u policijskoj državi koja nazivom daje na znanje da je socijalistička - osjeća se tek u vrijeme europskih gibanja svršetkom šezdesetih, kada se pojavljuje Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[6]

Poslije Hrvatskoga proljeća[uredi VE | uredi]

Epilog hrvatskog nacionalnog pokreta bio je nova politička emigracija, prepuni sudovi i zatvori. Nastupilo je doba oštre represije koja je u nekim nacionalno miješanim sredinama imala značajke protuhrvatskih pogroma. Počele su olovne godine i hrvatska šutnja.[7][8]

Nakon kraja socijalizma[uredi VE | uredi]

I nakon završetka socijalističkog razdoblja, ostao je termin "hrvatska šutnja" kao stereotipični izraz koji se povremeno koristi za Hrvate ili stanovnike Hrvatske koji su neskloni kritizirati vlast ili joj se suprostavljati, čak i kada je tuđinska, tiranska, korumpirana, nesposobna ili radi na njihovu štetu.[9]

Vrela[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatski fokus Mato Dretvić Filakov: Josipovićev „glavni analitičar“ zaziva nove čistke. Podnaslov: Hrvatsko proljeće je zapravo bilo „sukob naljevici“ između „unitarista“ i „progresista“, koje su protivnici proglasili „nacionalistima“ i tako se lakše obračunali s njima, 15. travnja 2012.
  2. Pollitika Ivan Cerovac: Masovni pokret u Hrvatskoj 1971.godine, 16. srpnja 2007.
  3. Tomislav Vuković (14. rujna 2017.). MR. MARKO GRUBIŠIĆ, PREDSJEDNIK HRVATSKOGA DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA Nakon »hajke širokih razmjera« nije moglo biti neosuđenih. Glas Koncila pristupljeno 26. studenog 2019.
  4. name="Direktno">[1] Bruna Esih: Esih o Hasanbegoviću, Glasnoviću, Vukovaru, Ovčari, lustraciji, Titu..., 28. studenog 2016.
  5. Obnovljeni život, sv. 45. br. 1.-2., 1990 Slavko Eseš: Vampiri maspoka
  6. Hrvoje Hitrec, Hrvatska povjesnica, Mosta, Zagreb, 1999., str. 201
  7. Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., str. 491
  8. Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastičan karakter kao u Hrvatskoj. Počela je tzv. "hrvatska šutnja". Provodio se teror prema Hrvatima kao političkim neprijateljima koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata izazvali su val velikosrpskog raspoloženja i demonizaciju svega hrvatskog., U socijalističkoj Jugoslaviji, pristupljeno 8. rujna 2012.
  9. Tomislav Klauški (13. travnja 2017.). 'Hrvatska šutnja' je u modi. Nitko ni da lupi šakom po stolu. 24 sata pristupljeno 26. studenog 2019.