Hrvatska šutnja

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ilustracija hrvatske šutnje u drugom broju časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija iz 2011. godine povodom 40. godišnjice Hrvatskoga proljeća.

Hrvatska šutnja izraz je koji se odnosi na potiskivanje hrvatskog nacionalnog identiteta, kako u SFRJ već poslije 1948. godine (na mjesto ubijenog Andrije Hebranga, koji je krajem 1944. godine pokrenuo inicijativu za osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske, došao je poslušni Vladimir Bakarić), a pogotovo na strahovladu do koje je došlo poslije gušenja Hrvatskog proljeća na sjednici u Karađorđevu.

Nakon tog udara na hrvatski vrh, jugoslavenske su unitarističke vlasti nametnule eutanaziranje Hrvatske na način da je uspostavljena tzv. "hrvatska šutnja" koja je potrajala sve do 1989. godine.[1][2] U komunističkom sustavu mnogi su s lakoćom bili obilježeni kao "neprijatelji naroda" što je opravdavalo svaku vrstu represije nad njima i oduzimanje ljudskih prava na koja, slijedom istog obrasca, nisu imali prava.[3]

Izraz se također koristi za službeni stav SKH za vrijeme razdoblja antibirokratske revolucije od 1987. do 1989. i njihovo odnosno njihovom propustu da javno osude politiku Slobodana Miloševića. Općenito hrvatska šutnja je steretipični izraz koji se koristi za Hrvate ili stanovnike Hrvatske koji su neskloni kritizirati vlast ili joj se suprostavljati, čak i kada je tuđinska, tiranska, koruptirana, nesposobna ili radi na njihovu štetu.

Slavko Eseš je u Obnovljenom životu primijetio: "Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu Suvremeni hrvatski nacionalizam ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizma, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj "privilegij" stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, "maspok", ostat će, čini se, vječni hrvatski "epiteton ornans",kojim će se stalno upozoravati "šutljivu republiku" da ima da "ćuti", odnosno prigovarati joj da se ti "vampiri maspoka" ponovo javljaju, a "šutljiva republika" (istaknuto u originalu - S. E.) uglavnom "ćuti", kako se to navodi u NIN-u (br. 1993, od 12.3.1989) u članku "Vampiri maspoka"".[4]

Do Hrvatskoga proljeća[uredi VE | uredi]

Duga je i teška hrvatska šutnja. Oni koji dižu glas za hrvatsku samostalnost, bivaju ubijeni ili završavaju u zatvoru. Dašak svježine u policijskoj državi koja nazivom daje na znanje da je socijalistička - osjeća se tek u vrijeme europskih gibanja svršetkom šezdesetih, kada se pojavljuje Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.[5]

Poslije Hrvatskoga proljeća[uredi VE | uredi]

Epilog hrvatskog nacionalnog pokreta bio je nova politička emigracija, prepuni sudovi i zatvori. Nastupilo je doba oštre represije koja je u nekim nacionalno miješanim sredinama imala značajke protuhrvatskih pogroma. Počele su olovne godine i hrvatska šutnja.[6][7]

Vrela[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatski fokus Mato Dretvić Filakov: Josipovićev „glavni analitičar“ zaziva nove čistke. Podnaslov: Hrvatsko proljeće je zapravo bilo „sukob naljevici“ između „unitarista“ i „progresista“, koje su protivnici proglasili „nacionalistima“ i tako se lakše obračunali s njima, 15. travnja 2012.
  2. Pollitika Ivan Cerovac: Masovni pokret u Hrvatskoj 1971.godine, 16. srpnja 2007.
  3. name="Direktno">[1] Bruna Esih: Esih o Hasanbegoviću, Glasnoviću, Vukovaru, Ovčari, lustraciji, Titu..., 28. studenog 2016.
  4. Obnovljeni život, sv. 45. br. 1.-2., 1990 Slavko Eseš: Vampiri maspoka
  5. Hrvoje Hitrec, Hrvatska povjesnica, Mosta, Zagreb, 1999., str. 201
  6. Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., str. 491
  7. Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastičan karakter kao u Hrvatskoj. Počela je tzv. "hrvatska šutnja". Provodio se teror prema Hrvatima kao političkim neprijateljima koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata izazvali su val velikosrpskog raspoloženja i demonizaciju svega hrvatskog., U socijalističkoj Jugoslaviji, pristupljeno 8. rujna 2012.