Hrvatski dom u Splitu

Izvor: Wikipedija
Projektirao ga je Kamilo Tončić pl. Sorinj, a izgrađen kako bi okupljao splitska narodnjačka kulturno-umjetnička i športska društva.

Hrvatski dom, reprezentativna zgrada Hrvatskog doma u Splitu izgrađena je kao sjedište splitskih narodnjačkih društava 1908. godine prema projektu inženjera Kamila Tončića. Narodnjačka kulturno-umjetnička i športska društva (Narodna čitaonica, Slavjanski napredak, Narodna glazba, Dobrovoljni vatrogasci, Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir i Hrvatski sokol) širila su u pozadini kulturne i športske djelatnosti preporodne ideje u vrijeme borbe za nacionalnu afirmaciju i sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Nakon pohrvaćenja splitske općine 1882. godine, ostala su žarišta političkog i kulturnog života grada. U njima su se na prijelazu stoljeća okupili umjetnici koji su svojim djelovanjem uzdigli kulturni i umjetnički život Splita iz provincijskih okvira i postavili ga uz bok europskih suvremenika. Ideja o gradnji Hrvatskog doma javila se 1896. godine. U tada malom Splitu od niti 20.000 stanovnika bio je to pravi financijski i organizacijski pothvat. Sredstva su se prikupljala putem dionica, donacija sa zabava i plesova, prihodom od prodaje darovanih umjetnina, tombole ili uplatom na uspomenu pokojnicima. Prikupljanje novca je teklo sporo pa je gradnja postala izvjesna tek 1903. godine kada je aktivnosti oko njene pripreme odlukom o osnivanju odbora za gradnju potaknuo načelnik Vinko Milić. Izgradnjom Hrvatskog doma secesijski je izraz ušao u Split na velika vrata. Tončićev je projekt nastao u skladu sa suvremenim tendencijama bečke Wagnerove škole te je u splitskim okvirima bio ispred historicističke arhitekture toga vremena. Secesijsko promišljanje čita se ne samo u rafiniranom projektu glavnog pročelja obogaćenog geometrijskim i stiliziranim florealnim ukrasima te u interijeru svečane dvorane na katu, nego i u čvrstoj strukturi kompozicije na tragu klasične tradicije sredozemnog kruga.

Život Hrvatskog doma obilježen je promjenama društvenih i političkih okolnosti u kojima je mijenjano njegovo ime te degradiran društveni značaj i njegova pojavnost. Do početka Prvog svjetskog rata te u ranim godinama Kraljevine Jugoslavije, Hrvatski je dom, uz Općinsko kazalište, imao ključnu ulogu u društvenom, glazbenom i likovnom životu grada. Tijekom Drugog svjetskog rata talijanski su fašisti uklonili ukrase s glavnog pročelja zgrade, tada sjedišta talijanske mladeži. U ranom poraću iz političkih razloga obezvrjeđuje se Tončićevo djelo pa su u preuređenju Omladinskog doma, 1947. godine, uklonjeni ukrasi interijera svečane dvorane na prvom katu čime je u potpunosti promijenjen njezin izvorni arhitektonski izgled.

Prva dalmatinska umjetnička izložba[uredi | uredi kôd]

Izložba se održala od 30. rujna do 15. prosinca 1908. u tek otvorenoj zgradi Hrvatskog doma, čija je svečana dvorana na prvom katu bila primjeren izlagački prostor kakav Split do tada nije imao. Bila je to, prije svega, regionalna izložba dalmatinskih umjetnika, istodobno i antitalijanska i antiautonomaška. U političkom smislu predstavljala je afirmaciju Dalmacije u okviru Austro-Ugarske Monarhije, upućivala na njezino jedinstvo s Hrvatskom i deklarirala rastuću samosvijest kulture i umjetnosti kao osnove identiteta. Splitski su Hrvati, nakon općinske pobjede nad autonomašima, htjeli pokazati da se umjetnost u Dalmaciji nije razvijala samo pod talijanskim utjecajima, posebice početkom 20. stoljeća kada se veliki broj umjetnika školovao u srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim akademijama. Za organizaciju izložbe najzaslužniji su slikari Emanuel Vidović, Ante Katunarić, Virgil Meneghello Dinčić, ujedno i urednici časopisa Duje Balavac koji je izložbi posvetio zaseban broj, kipar Ivan Meštrović i arhitekt Kamilo Tončić koji je s Vidovićem autor izložbenog postava. Izlagalo je 28 umjetnika, i svi postaju članovi Društva hrvatskih umjetnika „Medulić” koje je osnovano na izložbi. Izložba je bila veliki kulturni događaj za Split i Dalmaciju i označila je prodor suvremenih umjetničkih impulsa u likovni život u Splitu.

Obnova Hrvatskog doma[uredi | uredi kôd]

Pripreme za obnovu zgrade započele su 2005. godine uz jasnu ideju o njezinoj budućoj namjeni kojom bi uz kazalište lutaka u prizemlju i polivalentnu koncertnu dvoranu na katu svi ostali prostori bili u funkciji koncertne djelatnosti. Iako spomeničkoj važnosti ove zgrade pridonosi njena uloga u društvenoj, kulturnoj, športskoj pa i političkoj povijesti grada, njezina je najveća vrijednost upravo Tončićev projekt koji je donio nova strujanja u splitsku arhitekturu. Stoga se u pristupu obnovi nametnulo cjelovito vraćanje fizički uništenog izvornog izgleda Tončićeva djela snažnog secesijskog izraza. Budući da je arhitektonska dekoracija neodvojiva od arhitektonske kompozicije s kojom tvori jedinstvenu cjelinu, obnova dekoracije je bila imperativ, bez obzira na nepostojanje njezinih vidljivih materijalnih ostataka. Samo cjelovitom rekonstrukcijom nekadašnjeg izgleda zgrade, kako eksterijera, tako i interijera, moguće je doživjeti i razumjeti značaj Tončićeva projekta u kontekstu heterogene okolne izgradnje. Dodatan, iako ne i presudan razlog odabranog konzervatorskog pristupa bila je politička pozadina purifikacije. Obzirom da je polazište za izradu arhitektonske dekoracije bila fotografija, oblikovanje svakog elementa zahtijevalo je kreativan kiparski trud i osjećaj za prostor. Za modeliranje onih elemenata koji nisu bili jasni na fotografijama trebalo je poznavati komparativne primjere, prvenstveno Tončićev vokabular sačuvan na zgradi Sumpornog kupališta. Kompleksni proces obnove Hrvatskog doma, počevši od valorizacije Tončićeva djela, preko osmišljavanja projektnog programa, izrade dvodimenzionalnih crteža izvornog izgleda temeljem povijesnih fotografija, izrade projektne dokumentacije, usmjeravanja i provedbe konzervatorsko-restauratorskih istraživanja kojima su potvrđeni rijetki otisci dekorativnih elemenata i izvorne boje, izbora graditeljskih materijala i detalja do same izvedbe, proveli su stručnjaci različitih profila. Tako je rad na obnovi zgrade prema povijesnim fotografijama rezultirao arhitektonskom i kiparskom interpretacijom Tončićeva projekta, svojevrsnim autorskim djelom tima stručnjaka predvođenih konzervatorima i restauratorima. Uključivanje obnovljenog i suvremeno opremljenog koncertnog prostora Hrvatskog doma u kulturni život današnjeg Splita ujedno je i hommage našem zaslužnom sugrađaninu Kamilu Tončiću.

Koncertna dvorana[uredi | uredi kôd]

Osnutkom Javne ustanove u kulturi Hrvatski dom Split po prvi put u povijesti Split je dobio, profesionalnu koncertnu dvoranu. Gašenjem Dalmacija koncerta početkom 90-ih godina, drugi po veličini grad u Republici Hrvatskoj, ostao je bez svog koncertnog ureda, tj. koncertne direkcije. Cijela glazbena djelatnost ovisila o inicijativi udruga i pojedinaca.

Kapacitet Svečane dvorane iznosi 250 mjesta, a glazbenicima je na raspolaganju klavir marke Steinway & Sons model D 274. Manja dvorana, tj. Glazbeni salon Jakova Gotovca može primiti između 50 i 70 posjetitelja. Prostor je opremljen vrhunskom audio-vizualnom opremom što omogućava visoku produkcijsku razinu glazbenih i drugih događanja. Osim za kulturne namjene prostor je pogodan za razne manifestacije poput kongresa, predavanja, predstavljanja, proslave obljetnica i sl.

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

U Hrvatskom domu održane su osnivačke skupštine najznačajnijih splitskih športskih klubova:

Izvori[uredi | uredi kôd]

  • Buble, Sanja; Bulimbašić, Sandi, Hrvatski dom u Splitu, Javna ustanova u kulturi Hrvatski dom Split, Split, rujan 2021.