Prijeđi na sadržaj

Oprost

Stranicu mogu uređivati samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno); Stranicu mogu premjestiti samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno)
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Indulgencija)
Pergament za apostolski blagoslov i potpuni oprost.

Oprost ili indulgencija (lat. indulgere - biti blag, obziran, popustljiv), u katoličkom nauku predstavlja otpuštanje vremenite kazne za grijehe.

Papa Pavao VI. u svojoj apostolskoj konstituciji Indulgentarium doctrina iz 1967. definira indulgencije kao "opraštanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe za koje je krivnja (culpa) već oproštena."[1]

Katolički nauk

Katolička Crkva podjeljuje oprost nakon što je krivica grijeha izbrisana sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Prema katoličkom nauku, učinak je oprosta oslobađanje od posljedica grijeha koje se očituju u zemaljskim patnjama ili u Čistilištu. Te se posljedice grijeha nazivaju »vremenite kazne«. Crkva drži da može raspolagati oprostima onom vlašću koju joj je dao Krist.

Potpuni oprost oslobađa od svake vremenite kazne, koje su vjernici zaslužili svojim grijesima, koji jesu oprošteni, ali samo u segmentu krivnje i vječne kazne. Četiri osnovna uvjeta za oprost su: sakramentalna ispovijed, sveta pričest, molitva na nakanu Sv. Oca, treba isključiti svaku privrženost uz grijeh, pa i onaj laki.[2]

Uz vječnu kaznu za smrtni grijeh, svaki grijeh – uključujući i lak (venijalni) grijeh – jest okretanje od Boga kroz ono što Katekizam Katoličke Crkve naziva „nezdravom navezanošću na stvorenja”; tu navezanost treba pročistiti ili na zemlji ili nakon smrti u stanju zvanom čistilište. „Proces posvećenja i nutarnje obnove zahtijeva ne samo oprost krivnje (culpa), nego i čišćenje od štetnih posljedica odnosno rana grijeha.”[3]

To čišćenje rađa „vremensku kaznu”, jer – budući da ne uključuje potpuno odbacivanje Boga – nije vječna i može se namiriti. Katolički nauk drži da se vremenska kazna treba prihvatiti kao milost te da se grešnik „djela milosrđa i ljubavi, molitvom i raznim oblicima pokore” treba truditi „posve skinuti ‘starog čovjeka’ i obući ‘novog čovjeka’”.[4]

Vremenska kazna koja slijedi nakon grijeha podnosi se ili tijekom života na zemlji ili u čistilištu. U ovom životu, uz strpljivo prihvaćanje trpljenja i kušnji, potrebno čišćenje od navezanosti može se barem djelomice postići okretanjem Bogu u molitvi i pokori te djelima milosrđa i ljubavi.

Oprost ne oprašta krivnju grijeha niti oslobađa od vječne kazne povezane s neopraštenim smrtnim grijesima. Katolička Crkva uči da oprosti olakšavaju samo vremensku kaznu koja proizlazi iz učinka grijeha (odbacivanja Boga – izvora dobra) te da osoba i dalje mora imati svoje teške grijehe odrješene – redovito u sakramentu ispovijedi – kako bi se spasila. Slično tome, oprost nije dopuštenje za grijeh, nije pomilovanje budućih grijeha niti jamstvo spasenja za sebe ili druge.[5] Redovito se oproštenje smrtnih grijeha prima u ispovijedi (sakrament pokore/pomirenja).

Uvjeti za zadobivanje oprosta

Oprost nije kupnja oprosta koja osigurava spasenje ili oslobađa dušu drugoga iz čistilišta. Grijeh se oprašta (tj. njegovi se učinci potpuno uklanjaju) kada je učinjena sakramentalna ispovijed i ispunjeni propisani uvjeti. Nakon čvrste nakane da se više ne griješi i ozbiljna izvršenja zadane pokore, slijedi oslobođenje od kazne u duhovnom smislu.[6]

Oprost može biti potpuni (remitira svu vremensku kaznu) ili djelomični (remitira dio vremenske kazne).[7][8]

Za potpuni oprost, uz izvršenje propisanog djela (milosrdno djelo, pobožnost ili molitva), potrebno je: potpuna i iskrena odvojenost od svakoga grijeha, pa i lakoga; valjana sakramentalna ispovijed; sveta pričest u stanju milosti; molitva na nakane Pape.[9]

Za djelomični oprost minimalni je uvjet skrušenost srca; pod tim uvjetom katolik koji učini djelo ili izmoli dotičnu molitvu prima, posredovanjem Crkve, otpuštenje vremenske kazne razmjerno onome što je postignuto vlastitim činom.[10]

Budući da su oni koji su umrli u stanju milosti (s oproštenim smrtnim grijesima) članovi zajedništva svetih, živi mogu pomagati one čije čišćenje nije bilo dovršeno u času smrti molitvom za pokojne, ali i zadobivanjem oprosta u njihovu korist. Budući da Crkva nema jurisdikciju nad mrtvima, oprosti se za njih mogu zadobiti samo per modum suffragii (u obliku zagovora). To se ponekad naziva impetracijom, što Toma Akvinski objašnjava kao nešto što „ne počiva na Božjoj pravednosti, nego na njegovoj dobroti”.[11][12]

Dana 28. kolovoza 1903. papa Pio X. dopustio je da kardinali u svojim titulama i biskupijama udjeljuju 200 dana oprosta; nadbiskupi 100; biskupi 50.[13]

Današnja disciplina

Apostolskom konstitucijom lat. Indulgentiarum doctrina od 1. siječnja 1967. papa Pavao VI., slijedeći prijedloge Drugoga vatikanskog sabora, bitno je preuredio praktičnu primjenu tradicionalnog nauka o oprostima.[14][15] Pojasnio je da cilj Crkve nije samo pomoći vjernicima da „namire” za grijehe, nego ih prvenstveno dovesti do veće gorljivosti ljubavi; stoga je odredio da se djelomični oprosti više ne vrednuju brojem dana, mjeseci ili godina, nego da nadopunjuju – u istoj mjeri – ono otpuštenje koje vjernik već zadobiva ljubavlju i skrušenošću s kojom čini djelo na koje je vezan oprost.[16]

U istoj je konstituciji naloženo da se službeni popis oprostivih molitava i djela (Raccolta) revidira, tako da se oprosti vežu samo uz najvažnije molitve i djela pobožnosti, ljubavi i pokore; Raccolta je zamijenjena lat. Enchiridion Indulgentiarum. Premda je niz pojedinačnih stavaka uklonjen, uvedene su opće dodjele djelomičnih oprosta koje obuhvaćaju širok raspon pobožnih čina; primjerice: „uzdizanje duha k Bogu s poniznim pouzdanjem u obavljanju dužnosti i nošenju životnih poteškoća, uz barem nutarnji pobožni zaziv”.[17][18] Kanoni 992–997 Zakonika kanonskog prava (1983.) donose opće odredbe o oprostima.[19]

Tko može udjeljivati oproste

Djelomične i potpune oproste mogu udjeljivati dijecezanski biskup ili eparh, veliki nadbiskup, metropolit i patrijarh, kardinal, kao i papa te Apostolska pokorničarna. Za patrijarhe to vrijedi na području njihova patrijarhata, u crkvama njihova obreda izvan granica patrijarhata i posvuda za vjernike vlastitog obreda; kardinal-biskupi imaju ovlast udijeliti samo djelomični oprost onima koji su nazočni na dotičnom mjestu.[20]

Djela za koja se daju oprosti

Opći djelomični oprosti potiču da se kršćanski duh unosi u svakodnevne čine i teži savršenstvu ljubavi: uzdizanje duha Bogu u vlastitim dužnostima i nošenju poteškoća uz pobožni zaziv; milosrdno služenje potrebnima; dragovoljno odricanje od nečega dopuštenog i ugodnog; otvoreno svjedočenje vjere u svakodnevnim okolnostima.[21] Enchiridion navodi i mnoge molitve i pobožnosti za koje se, pod uobičajenim uvjetima, dobiva djelomični, a u posebnim slučajevima i potpuni oprost (npr. polusatno čitanje ili slušanje Svetog pisma; polusatno klanjanje pred Presvetim; pobožnost Križnoga puta; moljenje krunice ili akatista (posebna vrsta hvalospjeva) u crkvi, obitelji ili zajednici).[22]

Posebni potpuni oprosti vezani su uz određene prigode: primanje Papina blagoslova Urbi et Orbi (i preko radija/televizije) ili biskupskog blagoslova tri puta godišnje u biskupiji; sudjelovanje u danima svjetske razine (npr. Svjetski dan molitve za zvanja, Svjetski dan mladih); sudjelovanje barem tri puna dana u duhovnoj obnovi; sudjelovanje u obredima tijekom Tjedna molitve za jedinstvo kršćana; kao i u jubilejskim godinama ili povodom važnih obljetnica (npr. Lourdes 2007.).[23][24][25][26]

Apostolski blagoslov u času smrti

Posebno je značajan potpuni oprost vezan uz apostolski blagoslov koji svećenik daje pri dijeljenju sakramenata osobi u smrtnoj pogibelji; ako svećenik nije dostupan, Crkva ga daje svakom ispravno raspoloženom kršćaninu u času smrti, pod uvjetom da je tijekom života bio naviknut moliti. U tom slučaju Crkva nadoknađuje tri uobičajena uvjeta (ispovijed, pričest, molitva na Papine nakane).[27]

Povijest

Praksa podjeljivanja oprosta osobito se razvila od 11. stoljeća, a ponekad je dolazilo i do njezine zlouporabe.

Godine 1517. papa Lav X. uveo je praksu podjele oprosta za novac, tzv. Petrov oprost, čime se financirala izgradnja Bazilike sv. Petra. Zloupotreba oprosta tj. korištenje novca u privatne svrhe (npr. otplate dugova) bio jedan od glavnih prigovora Martina Luthera, kao i povoda reformacije. U međuvremenu su se način podjele oprosta, kao i propisani uvjeti za njegovo dobivanje znatno promijenili, a već od sredine 16. stoljeća nije bilo podjele oprosta za novac, već se od vjernika zahtijevalo da učine neko dobro djelo, pobožnu vježbu (pobožnost križnog puta, krunice i sl.) ili da čitaju Sveto pismo. Osobito je do znatnih promjena došlo 60-tih godina 20. stoljeća. 1999. u Augsburgu potpisan je sporazum između Katoličke i Evangeličke crkve kojim se one slažu u tome da se oprost od grijeha dobiva samo vjerom, a ne djelima.

Stav protestanata

Protestanti, slijedeći Lutherov nauk, ne prihvaćaju nauk o oprostu, te drže da svoje grijehe ispovijedaju Bogu posredstvom Isusa Krista. U takvom nauku nema mjesta za ulogu Crkve kao one koja bi podjeljivala oproste.

Protestantske crkve koje djeluju u Hrvatskoj, a prihvaćaju ta uvjerenja su (među ostalima): Evangelička Crkva, Adventisti sedmog dana, Baptisti i drugi.

Izvori

  1. ↑ Suvremena Katolička Enciklopedija , Michael Glazier & Monika K Hellwig, 2005.
  2. ↑ http://www.izlazak.hr/Crkva/O_oprostima_svete_Crkve_Katolicke.html%5Bneaktivna+poveznica%5D Preuzeto 8. travnja 2013.
  3. ↑ Peters, Edward (2008). A Modern Guide to Indulgences: Rediscovering This Often Misinterpreted Teaching. Liturgy Training Publications. p. 13. ISBN 9781595250247.
  4. ↑ Catechism of the Catholic Church – IntraText vatican.va Preuzeto 19. listopada 2025.
  5. ↑ Myths about Indulgences catholic.com Preuzeto 19. listopada 2025.
  6. ↑ Indulgences. The Catholic Encyclopedia (1913). Pristupljeno 19. listopada 2025.
  7. ↑ Catechism of the Catholic Church, 1471–1479. vatican.va. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  8. ↑ Enchiridion Indulgentiarum, Normae et Concessiones. 4. izdanje. Libreria Editrice Vaticana. 2004. ISBN 88-209-2785-3
  9. ↑ Manual of Indulgences (Enchiridion Indulgentiarum), Normae de indulgentiis. vatican.va. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  10. ↑ Indulgences: norms and grants. Catholic Online. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  11. ↑ Catechism of the Catholic Church, 1475–1479. vatican.va. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  12. ↑ Aquinas, Thomas. Summa Theologiae, Supplementum, q.71 (De suffragiis mortuorum). Dominican House of Studies (online Latin/English)}
  13. ↑ Catholic Encyclopedia (1913), Indulgences, by William Henry Kent
  14. ↑ Pope Paul VI., Indulgentiarum doctrina (1 January 1967). EWTN Library. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  15. ↑ Fahlbusch, Erwin, ur. 2001. The Encyclopedia of Christianity, Vol. 2. Brill. str. 695. ISBN 90-04-11695-8
  16. ↑ Paul VI., Indulgentiarum doctrina. vatican.va. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  17. ↑ Indulgentiarum doctrina, Normae, n. 13. vatican.va. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  18. ↑ Enchiridion Indulgentiarum, Aliae concessiones, Proœmium, 2; Concessiones I. 4. izdanje. Libreria Editrice Vaticana. 2004. ISBN 88-209-2785-3
  19. ↑ Code of Canon Law, can. 992–997. IntraText Digital Library. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  20. ↑ Enchiridion Indulgentiarum, Normae de indulgentiis, nn. 6–10. 4. izdanje. Libreria Editrice Vaticana. 2004. str. 22–23. ISBN 88-209-2785-3
  21. ↑ The Enchiridion of Indulgences – Prayers. Catholic Online. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  22. ↑ Enchiridion Indulgentiarum, Concessiones. 4. izdanje. Libreria Editrice Vaticana. 2004. ISBN 88-209-2785-3
  23. ↑ Plenary Indulgence (WYD 2008). World Youth Day 2008 (archived). Pristupljeno 19. listopada 2025.
  24. ↑ World Youth Day 2008 – Cairns. Catholic Diocese of Cairns (archived). Pristupljeno 19. listopada 2025.
  25. ↑ The Great Jubilee Indulgence (Jubilee 2000). EWTN (archived). Pristupljeno 19. listopada 2025.
  26. ↑ Grant of indulgence for the 150th anniversary of Lourdes apparitions. vatican.va. 21. studenoga 2007. Pristupljeno 19. listopada 2025.
  27. ↑ Enchiridion Indulgentiarum, Concessiones; Normae. 4. izdanje. Libreria Editrice Vaticana. 2004. ISBN 88-209-2785-3

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Oprost&oldid=7331282"