Adventisti sedmog dana

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Crkva adventista sedmoga dana, ili Kršćanska adventistička crkva Crkva je reformacijske baštine čija su najistaknutija vjerovanja, koja definiraju i njihov naziv, vjera u Kristov drugi dolazak i svetkovanje biblijskog sedmog dana, odnosno Subote. Adventistička crkva trenutno ima više od 18 milijuna vjernika.[1]

Naziv[uredi VE | uredi]

Riječ adventist izvedena je od latinskog pasivnog participa prošlog adventus (dolazeći do) izvedenog od glagola advenire (doći do) koji se tvori od prefiksa ad- (do) i glagola venire (doći). Riječ "adventist" je upotrebljena radi vjerovanja pripadnika Adventističke crkve u Kristov drugi dolazak, dok je produžetak "sedmoga dana" pridodan zbog njihovog svetkovanja biblijskog sedmog dana, odnosno subote, sukladno četvrtoj Božjoj Zapovjedi.

Nazivi u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Adventiste sedmoga dana se u Hrvatskoj najčešće oslovljava samo s "Adventisti". I pripadnici hrvatske Adventističke crkve najčešće izostavljaju produžetak "sedmog dana", iz razloga što u Hrvatskoj ne postoji niti jedna Adventistička vjerska zajednica koja ne svetkuje Subotu (dok u svijetu postoji nekoliko znatno manjih zajednica koje su se odvojile od Adventista sedmoga dana zbog razilaženja mišljenja po tom pitanju). Jedan od naziva koji se u Hrvatskoj upotrebljava za Adventiste jest kolokvijalni termin s često, ali ne nužno, negativnim konotacijama - "subotari". Naziv je nastao na temelju adventističkog svetkovanja Subote i koristi se samo u govornom jeziku ili žargonu.

Doktrina[uredi VE | uredi]

Biblija kao temelj i vrhovni autoritet

Adventisti sedmoga dana svoju cjelokupnu doktrinu temelje isključivo na Bibliji, naglašavajući svoju protestantsku tradiciju i načelo "Sola Scriptura". Iako ne priznaju izvanbiblijske autoritete kao temelje za formiranje doktrine, velik utjecaj pri tumačenju i oblikovanju razumijevanja Biblije imaju spisi Ellen G. White za koju vjeruju da je bila Božji prorok. Ona je bila dio rane Adventističke crkve i stoga je sve svoje tekstove temeljila na Bibliji, te Adventisti smatraju njezine spise izrazito korisnima jer je biblijske principe i proročanstva dodatno osvjetlila i prilagodila suvremenom svijetu, te iznijela mnoštvo korisnih zdravstvenih, psiholoških i pedagoških savjeta, čiju je istinitost i naprednost za ono doba potvrdila suvremena znanost [2]. Iako svoja osnovna vjerovanja ne temelje na spisima Ellen G. White, oni znatno utječu na način života Adventista. No, njezini spisi, kao i sve druge knjige o duhovnim temama ili pastorove propovjedi, podređene su Bibliji, stoga se kroz nju provjeravaju. Ako se utvrdi da se suprotstavljaju biblijskim načelima, odbacuju se, a ako su u skladu s njima, prihvaćaju se (što adventisti temelje na Pavlovom upozorenju iz 1. Solunjanima 5, 19-21: "Ne gasite duha! Ne prezirite proroštava! A sve kušajte i što je dobro, zadržite!"). James White, jedan od pionira adventnog pokreta i suprug Ellen G. White, izjavio je:

"Nijedan kršćanin nema slobodu ostaviti Bibliju i učiti što mu je dužnost preko bilo kojega od darova. Onoga časa kad to učini, darove stavlja na krivo mjesto i sebe dovodi u krajnje opasan položaj. Riječ (Biblija) mora imati prvo mjesto i crkva na nju mora paziti kao na pravilo po kojem će se ravnati i kao na izvor mudrosti iz kojega će učiti što joj je činiti. Ali ako dio crkve zastrani od biblijske istine i postane slab i bolestan i stado se raštrka tako da Bog vidi potrebu da dade darove Duha radi ispravljanja, obnove i iscjeljenja onih koji griješe, mi mu trebamo dopustiti da djeluje." [3]

Ellen G. White adventistima stoga ne služi da upućuje u istinu, već da usmjerava ljude natrag na njezin izvor - Bibliju (što je i sâma često naglašavala govoreći da je ona "manje svjetlo" koje upućuje na "veće svjetlo Biblije" [4], a smatra se da je to bilo neophodno u doba široko rasprostranjenog vjerskog fanatizma i zbrke američkog 19. stoljeća. Stoga James White, u nastavku citata, naglašava:

"Neka darovi imaju svoje odgovarajuće mjesto u crkvi. Bog ih nikad nije stavio u prvi plan niti nam je zapovjedio da gledamo u njih kako bi nas oni vodili na putu istine i na putu za Nebo. On je uzdigao svoju Riječ. Pisma Staroga i Novoga zavjeta čovjeku su svjetiljka koja mu osvjetljava stazu za kraljevstvo. Slijedite taj put." [5]

Dakle, unatoč optužbama, adventisti ne smatraju poznavanje spisa Ellen G. White nužnim za kršćane, već isključivo poznavanje Biblije, a sve ostalo, ukoliko se s Biblijom slaže, može biti koristan dodatni materijal, stoga da optužbe odgovaraju:

"Dobro je poznato da smo bili optuženi kako uvjetujemo pripadnost zajednici vjerovanjem u viđenja i da smo njih proglasili pravilom svoje vjere. To je potpuna neistina." [6]

I sâma Ellen White je izjavila:

"Riječ Božja je veliki otkrivač pogrešaka; vjerujemo da se sve mora podvrgnuti njezinoj provjeri. Biblija mora biti naše mjerilo za svaki nauk i postupak." [7] i "Duh nije dan, niti će ikada biti dan da zamijeni Bibliju, jer Sveto pismo izričito kaže kako je Božja Riječ mjerilo kojim se mora ispitati svako učenje i iskustvo" [8]

Ono što je također osnovno načelo među adventistima jest da svaki pojedinac treba proučavati Bibliju i, uz molitvu i pomoć Duha Svetoga, uvjeriti se sâm u istinu prije nego što se odluči krstiti (za razliku od mnogo raširenijeg običaja da se pojedinac pokrštava kao dijete, dok još nije sposoban sâm odlučiti o svojem vjerovanju).

Krštenje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Krštenje
Ono se odvija tek nakon što osoba prouči Bibliju, razumije doktrinu i odluči o tome slaže li se s biblijskim načelima i vjerom u koju se krsti. Uobičajeno starosno doba kada se nekršteni vjernici Adventističke crkve odlučuju za "sklapanje saveza s Bogom" je otprilike u razdoblju od 15 do 25 godina, no to je individualna stvar i onaj tko nije siguran da je shvatio doktrinu, pričekat će s krštenjem dokle god ne razrješi sva pitanja. Prije krštenja slijedi razdoblje proučavanja 28 temeljnih vjerovanja koje pojedina osoba obavlja s pastorom. Nakon što osoba prihvati sve biblijske tekstove koji se tiču ovih tema, slijedi priznanje grijeha Bogu i pokajanje za iste (posredništvom Isusa Krista), te obećanje da će se u životu držati biblijskih principa. Nakon toga slijedi sâm čin krštenja koji obavlja pastor u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, i to potpunim uronjavanjem, a ne polijevanjem. To temelje na biblijskim izvješćima o krštenju, pa tako i Isusovom, koji uvijek pritom spominju izlazak iz vode ("Jedva je bio izašao iz vode", Mk 1, 10), te na sâmom značenju grčke riječi βαπτισμός, što znači "uronjavanje". Isti način prisutan je i u nekim drugim crkvama poput Baptističke i Kristove crkve.

Subota[uredi VE | uredi]

Vjerojatno najočitija praksa koja razlikuje Adventiste od većine kršćanskih crkava jest držanje četvrte Božje Zapovjedi (Izl 20, 8-11) koja nalaže svetkovanje subote kao Sedmog dana, umjesto nedjelje. Adventisti vjeruju da je rana kršćanska zajednica svetkovala subotu kao dio Božjeg moralnog Zakona koji nije ukinut na križu. Kršćani su počeli svetkovati nedjelju iz dva razloga: (1) da bi se jasno odvojili od Židova [9] [10], koji su nakon Bar Kokhbinog ustanka (132. - 135. godine n.e.) postali vrlo omraženi u Rimskom carstvu i (2) radi stabilnosti Rimskog carstva koje se većim dijelom sastojalo od poganskog stanovništva koje je štovalo boga Sunca (najčešće Mitru kao glavnog boga grčko-rimske religije mitraizma [11] [12]) u prvi dan tjedna - nedjelju:

"Ta ista nepopustljiva odanost starom bogu svjetlosti ostavila je svoj trag, sve do našega vremena, na jednoj od svetih i općih kršćanskih ustanova. Staro neznabožačko ime 'dies Solis' ili 'Sunday' (nedjelja), za tjedni kršćanski praznik, zadržano je, u velikoj mjeri, radi ujedinjenja neznabožaca i kršćana, za koju je svrhu prvi dan tjedna Konstantin preporučio svojim podanicima - neznabošcima i kršćanima, kao 'časni dan Sunca'. To je bio njegov način da bi ujedinio nesložne religije svojega carstva jednom zajedničkom ustanovom." [13]

"Budući da je Mitra bio 'Nepobjedivo Sunce, (neznabožačka) religija je tražila sebi cara, kojemu bi poslužila kao predstavnika Mitrina na Zemlji. [...] Čini se da je rimski vladar bio označen kao pravi car. Nasuprot kršćanstvu, mitraizam je priznavao Cezara nositeljem božanske milosti. [...] Mitraizam je bio tako čvrsto prihvaćen da je mogao nametnuti na kršćanski svijet svoj sunčev dan umjesto subote." [14]

Kao što katolički tisak i kler (između ostalog i kardinal James Gibbons [15]) potvrđuje, ne postoji raniji spomen svetkovanja prvog dana tjedna:

"Od početka pa do kraja Svetog pisma ne postoji nijedan stih, koji ovlašćuje prijenos tjednoga javnog bogosluženja od sedmog dana tjedna na prvi." [16]

"Sveto pismo veli: 'Sjećaj se dana subotnjeg da ga svetkuješ'. Ali Katolička crkva kaže: Ne! Drži prvi dan tjedna; i cijeli svijet se klanja u odanoj poslušnosti naredbi Katoličke crkve." [17]

"Dokazali smo da Otkupitelj, za vrijeme svog boravka na zemlji, nije ni u kom slučaju odstupio od vjernog svetkovanja subote, na koje se pozivaju četiri evanđelista 51 put; premda je sebe označio 'Gospodarom subote', On nije ni jednom, zapoviješću ili praksom, nagovijestio da od svoje strane želi promijeniti (subotnji) dan i postaviti drugi." [18]

321. godine donesen je Konstantinov edikt koji je nedjelju uveo i kao građansku instituciju (npr. trgovine nisu radile):

"Kada je i kako postao običaj da se svetkuje prvi dan u tjednu, Novi zavjet o tome nas ne izvješćuje. [...] Prvi zakon o tome izdao je car Konstantin. On je naredio, 321. godine, da svi građanski i obrtnički poslovi prestanu u gradovima, ali je poljodjeljski posao dopustio. [...] Ipak, tu naredbu da se nedjeljom ne radi, nitko nije smatrao, da se temeljila na trećoj (četvrtoj) zapovijedi, sve do potkraj šestoga stoljeća. Od tog vremena, malo-pomalo, postala je ustanovljeni nauk Crkve tijekom svojih 'tamnih stoljeća', da su crkveni učitelji, ili biskupi s rimskim papom, njihovim prevoditeljem i zamjenikom Kristovim, prenijeli subotu Staroga zavjeta, njezinu slavu i svetost na prvi dan tjedna." [19]

Nakon Konstantinovog edikta, Katolička crkva na Laodicejskom saboru 336. n. e. prenosi svečanost od subote na nedjelju. [20] Ova odredba se još više zaoštrava 386. godine kada Konstantin zakonski zabranjuje stanovnicima Carstva da se poslovi bilo kakve vrste vrše u nedjelju. [21] Kardinal James Gibbons, na prigovore američkih protestanata na rad nedjeljom za vrijeme Svjetske izložbe 1893. staje u obranu adventističkih protestanata koji drže subotu:

Izraelac poštuje samo autoritet Starog zavjeta, ali adventist, kao kršćanin, usvaja Novi zavjet na istoj osnovi kao i Stari, to jest, da je također od Boga nadahnut. On nalazi da se Sveto pismo, koje je njegov učitelj, usuglašuje u oba dijela; da Otkupitelj, tijekom svog boravka na zemlji, nije nikad svetkovao bilo koji drugi dan osim subote. Tu činjenicu sva četiri Evanđelja njemu jasno dokazuju. Na stranicama Djela apostolskih, poslanica i knjige Otkrivenja, ne može se naći nijednog traga o ukidanju subote. [...] Zato adventisti, jednako kao i Izraelci, izvode svoje uvjerenje iz Starog zavjeta, a koje stajalište i Novi zavjet potpuno potvrđuje nauke svete riječi i to životom i postupkom Otkupitelja i Njegovih apostola, gotovo sto godina nakon kršćanskog doba." [22]

"Dakle, zaključak je neizbježan, a to je: da od onih koji slijede Sveto pismo dao svog vođu, Izraelci i adventisti sedmog dana imaju sve dokaze na svojoj strani; dok protestanti nemaju nijedne riječi u svoju obranu za svoju zamjenu nedjelje umjesto subote!" [23]

Način svetkovanja subote

Svetkovanje Subote Adventisti započinju od zalaska sunca u petak, do zalaska sunca u subotu, što temelje na izvješću o Stvaranju u Postanku i drugim biblijskim tekstovima. Adventisti sedmog dana to vrijeme provode u odmoru od tjednih poslova i potpunom posvećenju Bogu. Adventist nikada neće obavljati posao subotom, odlaziti u školu ili na fakultet, niti se baviti stvarima koje nisu usredotočene na Boga (npr. odlazak na nogometnu utakmicu). Vrijeme provode u zajedništvu u crkvi i svaku subotu imaju bogoslužje (što je u katoličkom rječniku najbliže misi) gdje članovi crkve slušaju propovijedi i diskutiraju o različitim teološkim i životnim temama. Ostali elementi koji se pojavljuju unutar bogoslužja, uz uvijek prisutnu molitvu i zajedničko pjevanje kršćanskih himni, su razni biblijski kvizovi, te različiti glazbeni ili čak scenski nastupi povezani s duhovnom tematikom. Kroz povijest su se sadržaj i struktura bogoslužja mijenjali ovisno o potrebama vjernika, pa su ona u novije vrijeme sve fleksibilnija, interaktivnija i prilagođenija mlađim generacijama. Nema striktnih formalnih pravila, jer prioritet bogoslužja nije protokol nego međusobno zbližavanje članova crkve i razmjena iskustava i razmišljanja u vezi teoloških, životnih i drugih pitanja. No, pristup bogoslužju varira ovisno o lokalnoj kulturi i prirodi vjerništva.

Adventisti dan odmora koriste za fizičko, mentalno i duhovno opuštanje i užu zajednicu s Bogom nego tijekom radnih dana: kroz zajedničko bogoslužje, ali i osobnu molitvu, proučavanje Biblije (koju smatraju Božjom Riječju) i izlete u prirodu koju smatraju djelom Božjeg stvaranja i odrazom Njegovog prvobitnog plana za čovječanstvo i Zemlju (vidi: Izlazak 20,11). No, osim što sami uživaju u prednostima Subote, vrijeme tog dana koriste i, prema Isusovom primjeru (vidi: Matej 12,12), u činjenju dobra članovima svoje crkve, ali i široj društvenoj zajednici, da bi taj dan i drugima bio odmor i milina (vidi: Izaija 58,13). Primjer tog vjerovanja primijenjenog u praksi su posljednji regionalne kongresi u Zagrebu, Vukovaru, Požegi i Buzetu koje su adventisti proveli u raznim oblicima službe i humanitarnim akcijama: posjećivali su vjernike koji zbog lošeg zdravlja ne mogu doći u crkvu, domove za djecu bez roditeljske skrbi, domove za djecu s posebnim potrebama, domove umirovljenika i bolnice; organizirali su niz aktivnosti za promicanje zdravlja, nudeći na štandovima usluge mjerenja krvnog tlaka i šećera u krvi radi prevencije dijabetesa, savjete liječnika, prezentaciju zdrave hrane i literaturu o zdravlju; u suradnji s mjesnim socijalnim organizacijama opskrbljivali su posebno potrebite nužnim namirnicama; i dr. [24][25][26][27]

Kristov drugi dolazak[uredi VE | uredi]

Adventisti vjeruju u neupitan, doslovan i univerzalno vidljiv drugi dolazak Isusa Krista koji će se dogoditi nakon vremena nevolje kada će pravedni biti progonjeni, a Antikrist će proširiti svoju moć po cijelom svijetu. Učenje da će Kristov dolazak biti vidljiv cijelom svijetu istodobno, temeljeno je na tekstu iz Otkrivenja 1, 7 koji kaže: "i vidjet će ga svako oko". Vjeruju kako će tada uskrsnuti pravedni, a jedan od tekstova na kojem temelje to vjerovanje se nalazi u 1. poslanici Solunjanima 4, 16: "jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu." Problematiku univerzalno vidljivog dolaska (radi okruglog oblika Zemlje) ne mogu objasniti ljudskom logikom i kažu kako ono nadilazi razinu ljudskog shvaćanja, iako među teolozima i laicima (uvjetno rečeno) postoje neke teorije koje otkrivaju mogućnosti različitih scenarija. Primjerice među nekim adventističkim vjernicima, pogotovo mlađim, postoji nagađanje da će se prilikom Kristovog drugog dolaska otvoriti nova dimenzija koju do sada nismo vidjeli, niti u njoj mogli egzistirali, te će zbog toga prepreka trodimenzionalnog univerzuma u kojem sada živimo biti uklonjena ili će sam čin dolaska potrajati dovoljno dugo da se Zemlja okrene za 360 stupnjeva. No, to nisu službeni zaključci, već samo teme diskusija, te se univerzalna vidljivost standardno potkrepljuje vjerovanjem u Božju svemogućnost.

Vjeruju kako će pri Dolasku pravedni otići s Kristom na Nebo (20. poglavlje Otkrivenja), a Zemlja će ostati pusta, bez ljudskog stanovništva, i Sotona će ostati sâm sa svojim palim anđelima bez čovjeka kojeg bi mogao kušati na grijeh. To razdoblje će trajati 1000 godina (Tisućgodišnjica), te će za to vrijeme na Nebu biti prikazan život svake osobe koja nije spašena i izneseni razlozi za to, a svi spašeni će biti svjedoci tog prikaza. Nakon Tisućgodišnjice, Krist će se vratiti zajedno sa spašenima na Zemlju i to u Novom Jeruzalemu, Božjem gradu koji će se s Neba spustiti na Zemlju. Tada će uskrsnuti nepravedni, tj. nepokajani grešnici koje će Sotona povesti u napad na Novi Jeruzalem, no tada će Bog intervenirati i uništiti sve nepravednike zajedno sa Sotonom i njegovim anđelima (Otkrivenje 20, 9: "I oni uziđoše na široku površinu zemlje i opkoliše tabor svetih - ljubljeni grad. Tada siđe vatra s neba i proguta ih.") U tom trenutku će biti uništen grijeh i svo zlo koje je proizašlo iz njega. Tekstovi na kojima Adventisti temelje vjerovanje u događaje za vrijeme posljednjeg vremena i Kristovog dolaska, uglavnom se nalaze u Otkrivenju i Danijelovoj knjizi, no razasuti su i u mnogim drugim knjigama Biblije.

Stanje mrtvih[uredi VE | uredi]

Adventisti ne vjeruju u zagrobni život u smislu u kojem vjeruju rimokatolici i vjerske zajednice koje dijele to vjerovanje. Sukladno mnogim biblijskim tekstovima, (poput Propovjednik 9, 5-6; Propovjednik 9, 10; Psalam 146, 4; Psalam 6, 6) koji govore da mrtvi ne znaju ništa ("Živi još znaju da moraju umrijeti. A mrtvi nemaju više znanja", Propovjednik 9, 5) vjeruju da osoba nema svjesnog oblika postojanja sve do uskrsnuća koje će se, prema njihovom vjerovanju, odviti prilikom Kristovog drugog dolaska (Ivan 5, 27-28) za pravedne ili nakon Tisućgodišnjice za nepravedne. Prema tome, Adventisti ne vjeruju u postojanje pakla ili Čistilišta, već vjeruju da će nepravedni, tj. nepokajani grešnici biti u trenutku uništeni nakon Tisućgodišnjice. U to vjeruju jer plaća za grijeh po Bibliji nije vječni život u mukama, već smrt, kako je opisano u Rimljanima 6, 23: "Jer je plaća za grijeh smrt; a milost Božja: život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu." Isus je, dakle, zbog naših grijeha morao pretrpiti kaznu koju smo mi zaslužili (a kazna je bila smrt na križu, a ne vječnost u paklu), dok mi prihvaćanjem njegove žrtve koju je on učinio za nas, te poštujući Boga i živeći životom po njegovim načelima zapisanim u deset Božjih zapovjedi, nismo više pod osudom . Nismo, dakle, opravdani djelima već milošću Isusa Krista, koji nam prašta grijehe kojih nismo bili svjesni prije obraćenja Bogu (Ivan 8,11; Ivan 15,22). Sljedeći citat spisateljice White uspješno sažima ovo teološko shvaćanje razmjene ljudske krivnje i smrti i Isusove pravednosti i života, temeljeno na 1. Korinćanima 15, 22-54:

"S Kristom se postupalo onako kako smo mi zaslužili, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov." [28]

Velika borba[uredi VE | uredi]

Adventisti vjeruju kako se još od Luciferove pobune odvija velika borba između dobra i zla, tj. Boga i njegovih anđela i Sotone i njegovih palih anđela (koji su zbačeni na Zemlju i kušaju ljude na grijeh). Glavni Sotonin cilj je odvratiti ljude od Boga, te ih tako učiniti nespremnima za Kristov drugi dolazak kako ne bi bili spašeni. Sva zla ovoga svijeta nisu samo posljedica ljudske grešne prirode, već i djelovanja Sotone i demona koji ljude navode na ratove, krađu, ubojstva, izdaju, laž i općenito moralni pad, tj. odstupanje od Božjeg Zakona. Ljudi su psihički i fizički ograničeni, te zbog toga ne vide djelovanje Sotone i demona, ali ni anđele ni Duha Svetoga koji štite vjerne. Jedno od mogućih objašnjenja jest da kao tjelesno i intelektualno ograničena bića živimo u takvim dimenzijama koje možemo spoznati unutar naših ograničenja i zato nemamo mogućnost vidjeti anđele i demone koji su naprednija bića od nas i stoga vjerojatno egzistiraju u drugim dimenzijama (iako postoje svjedočanstva različitih ljudi o susretima s djelovanjem takvih bića u nama vidljivoj dimenziji, najčešće u obliku poltergeista).

Na temelju biblijskih proročanstava vjeruju kako će se u posljednje vrijeme sva navedena zla umnožiti, a među njima će biti i prirodne katastrofe kao što su uragani, potresi, tsunamiji, itd. pa čak i udari asteroida u onom zaista posljednjem razdoblju povijesti spasenja ovog svijeta ("kraj kraja"). Mnogi Adventisti vjeruju da žive upravo u posljednje vrijeme i da su događaji koji se zbivaju u svijetu znaci posljednjeg vremena. Rašireno je i vjerovanje da će veliki broj obalnih gradova (ponajprije veliki gradovi oceanskih obala) doživjeti poplave zbog globalnog zatopljenja i otapanja polarnog leda (Luka 21, 25 "Na Zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova") ili udara meteorita.

Vjeruju da su znakovi posljednjeg vremena sveprisutna mržnja i opadanje morala (Matej 24, 12 "Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti"), a zatim i ubrzani rast Adventističke crkve (uključujući i svaku drugu kršćansku vjersku zajednicu evanđeoskog predznaka) po cijelom svijetu (vidi podnaslov "Statistike") koja propovjeda Radosnu vijest o ljudskom spasenju i Kristovom dolasku (Matej 24, 14 "Ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak").

Ispovijed[uredi VE | uredi]

Adventisti sedmog dana, sukladno Bibliji priznaju grijehe Bogu, uz posredništvo Isusa Krista.

Poglavar crkve Isus Krist[uredi VE | uredi]

Adventisti smatraju sukladno Bibliji da je Isus Krist poglavar sveopće Crkve, "Krist je i glava Crkvi, zato što je Crkva njegovo tijelo" (Kol 1,18); "I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi" (Ef 1,22)

28 temeljnih vjerovanja[uredi VE | uredi]

Adventisti su rasporedili svoje vjerovanje na 27 temeljnih vjerovanja [29] ili odnedavno 28 temeljnih vjerovanja [30] (često ih nazivaju i temama za proučavanje ili temama za krštenje) koja se temelje na biblijskim tekstovima. Važno je napomenuti kako Adventisti nemaju nepromjenjivu dogmu, pa je tako ovaj popis od 28 temeljnih vjerovanja izraz adventističke konfesije vjere, po vrsti sličan Augsburškoj konfesiji iz 1530. godine, koja je nije bila skup tada stvorenih dogmi, već artikulacija vjerovanja koja su protestantski vjernici do tada stekli iz Biblije. Pošto ovih 28 vjerovanja nisu dogme, adventisti bi se u slučaju otkrivanja teze u Bibliji koja opovrgava neko njihovo vjerovanje odrekli istoga. Ljudsko razumijevanje je nesavršeno i postupno. Kao takvo stalno se mijenja, evoluira ili degradira. Ne mijenja se istina, nego ljudsko razumijevanje i viđenje te istine. To je također razlog i zašto se neka vjerovanja unaprjeđuju ili čak mijenjaju. Adventisti vjeruju da je Biblija Sveto pismo, istinita Božja poruka upućena čovječanstvu i zato vrhovni autoritet, jedini temelj koji se ne mijenja i na kojem se definira i gradi doktrina. "28 temeljnih vjerovanja" nisu, dakle, dogme. Ona predstavljaju rezultat progresivnog, postupnog shvaćanja biblijskih istina i kao takva su i dalje podložna istom procesu. J. N. Loughborough je dao povijesnu izjavu u adventističkom časopisu Review and Herald 8. listopada 1861. godine:

"Prvi korak duhovnog otpada je stvoriti kredo koji će nam govoriti što da vjerujemo. Drugi je učiniti taj kredo testom za ulazak u zajednicu. Treći je iskušavati članove pomoću tog kreda. Četvrti je proglašavati hereticima one koji ne vjeruju u taj kredo. I peti, početi progonstvo protiv takvih."

Neki smatraju kako adventisti odbijaju svim drugim crkvama pravo da po tom istom načelu imaju »progresivno, postupno shvaćanje biblijskih istina« i da ih neprestano optužuju za "promjenu biblijske poruke", ali takav stav je posljedica pogrešnog dojma koji nije utemeljen ni na službenoj adventističkoj doktrini pa čak niti na akademskoj razini teološke misli. Adventistički teolozi ne smatraju Adventističku crkvu jedinim ispravnim tumačem Biblije, nego se naprotiv, u adventističkoj teologiji neprestano naglašava doprinos svake pojedine Crkve, odnosno teologa, cjelokupnoj kršćanskoj teologiji.[31]

Podrazumijeva se da Crkva koja prepoznaje i priznaje doprinos svakog teologa neovisno o kršćanskom ili čak nekršćanskom denominacijskom usmjerenju također priznaje i teologiju kao znanost u kojoj svaki objektivan znanstvenik, odnosno teolog, može dati doprinos. Iako će Adventistička crkva preferirati adventističke profesore na svojim fakultetima [32] ne postoji nikakav doktrinarni ili društveno-organizacijski problem da se udžbenici u izdanju drugih Crkvi koriste u nastavi na adventističkim fakultetima, što i je česta praksa. Također brojni profesori iz neadventističkih fakulteta predaju na adventističkim fakultetima, i obrnuto. Ako pogledamo profesora na adventističkim fakultetima, vidimo da su u većini slučajeva svoje titule stekli u neadventističkim obrazovnim ustanovama što pokazuje adventistički stav po kojem pravo na istinu (poglavito biblijsku) nije ekskluzivno.

Na taj način, kao i kroz dijaloge s ostalim vjerskim zajednicama, Adventistička crkva je uključena u trajni proces oblikovanja svoje doktrine (vjerovanja), obogaćivanju specifično svoje i opće teološke misli i još boljem razumijevanju biblijskih tekstova. Također vjeruje da kroz isti proces i dijaloge pomaže drugim vjerskim zajednicama u ispunjavanju istih ciljeva.

U praksi se ovaj progresivni proces oblikovanja doktrine u Adventističkoj crkvi vidi kroz odbijanje definiranja dogmi, kao i revidiranje i naglašavanje nekih vjerovanja. Tako popis temeljnih adventističkih vjerovanja ima 28 točaka od 2005. godine, kada je na zasjedanju Generalne konferencije (skupu adventističkih vjernika - delegata iz cijelog svijeta) izglasano dodavanje točke nazvane "Rast u Kristu", koja sada zauzima 11. točku vjerovanja. Iako je vjera u pobjedu nad zlom kroz rast u Kristu zauzimala središnje mjesto među adventistima od samih početaka[33], potreba za dodavanjem ove točke u kojoj bi se to vjerovanje izričito artikuliralo, proizašla je iz nedostatnog razumijevanja Božje moći da vjernima u Kristu podari pobjedu nad silama zla, poglavito među nekim vjernicima koji su prije susreta s Kristom bili povezani sa spiritističkim aktivnostima i štovanjem duhova (posebice u zemljama u kojima prevladava animizam). Iz tog razloga je dodavanje točke vjerovanja "Rast u Kristu" naglasilo biblijski nauk o pobjedi nad grijehom i silama zla koju je Krist izvoljevao na križu i u kojoj svaki grešnik može imati udjela, koja je temelj za oproštenje i oslobođenje od krivnje prošlih grijeha i za primanje Svetoga Duha koji, prebivajući u vjerniku sada, omogućuje pobjedu nad grijehom i silama zla kada god pokušaju ponovno zavladati u njegovom životu. Uz to, ovo vjerovanje naglašava važnost svakodnevne zajednice s Bogom kroz primjenu sigurnih metoda duhovnog rasta u Kristu: osobno proučavanje Svetog pisma, molitvu i biblijsku meditaciju (koja se, nasuprot drugim tipovima meditacije, ne sastoji u pražnjenju uma od misli, već, prema značenju lat. riječi meditārī, u dubokom promišljanju i razmatranju Božje ljubavi izražene kroz njegove zakone i upute, volju i obećanja, te djela providnosti koja je u povijesti učinio za spasenje svog naroda i u životu samog vjernika), te zajedničko bogoslužje s ostalim vjernicima i kršćansku službu za druge.[34]

Adventizam i evanđelje

Prvi dio* E v a n đ e l j e

Nije znanje, nije proučavanje, nije ni samo vjera ni religija, već događaj Kristovog duhovnog dara, da se pravedni zahtjev Božjeg zakona ostvari u onima koji su prihvatili Isusa, i tako da i sami ugode Bogu, po djelu vjere u Kristovo djelo na križu, ne po pravdi savršene usklađenosti s Božjim zakonom, već po vjeri u Krista. Pogledom na Krista pomireni smo s Bogom i pomireni u stavu prema ljudima koji su od tog istog Boga voljeni na način da je „život dao za njih“, kao što je Mojsije podigao zmiju na štapu u pustinji i svatko od otrovanih zmijskim otrovom, bio je izlječen i spašen, te je bilo samo do njih da pogledaju, nakon toga su mogli poslužiti svoje bližnje sa svjedočenjem svojeg izlječenja i tjelesnom skrbi za njih dok su u potrebi. Vlastito nastojanje za pravednošću znači nastojati u svojoj sili primijeniti zakon na svoj slučaj, vlasitim umom i sposobnostima, što je nedostatno, bez obzira radi li se o moralnom, fizikalnom ili bilo kojem zakonu koji bi jamčio ispravno ponašanje unutar reda stvorenog svijeta. To nas uči primjer Izraela koji je opisan u knjizi Izlaska kada je Bog izrekao riječi Zakona, sav Izrael je ustvrdio da će sve držati i slušati Boga. No, grijeh ih je ubrzo prevario i pokazao svoje ružno lice te su napravili zlatno tele, i pogazili svoje obećanje pa su bili podložni Božjim kaznama. Bez obzira na kasnija dobra djela kod skupljanja materijala za svetište i izgradnju svetišta, cijela ta generacija je umrla u pustinji. Novim zavjetom je nastupilo i novo mjerilo pravednosti, ne od zakona već se traži „djelo vjerovanja u Isusa“ (makar „vjera“ nije novo mjerilo, jer ako pažljivo čitamo stari zavjet nitko od heroja vjere nije postao pravedan držeći zakon, već jedino kada su povjerovali u Božju riječ i poslušali npr. Abraham je napustio rodni kraj; poslušao naredbu da prinese sina kao žrtvu, Mojsije je poslušao i vratio se u Egipat da izvede narod, David je izašao prsa u prsa na puno većeg neprijatelja, bludnica je primila uhode kada je Izrael osvajao zemlju, vjerovala je u pobjedu Izraela, Samson je vjerovao da će mu Bog opet vratiti snagu i dati priliku da pobije neprijatelje...). Djelo vjere koje oslobađa od svih drugih nastojanja usklađivanja sa vidljivim ili nevidljivim poretkom stvorenih stvari. Tako nije niti potrebno svetkovati sedmi dan, kao vrijeme sedmog okretaja dana i noći. Dakle, okretanje zemlje oko svoje osi, prema evanđelju nema utjecaja na naše duhovno postojanje u Kristu. Također, pitanja čiste ili zdrave hrane koja bi imala utjecaj na duhovnog čovjeka, nisu ono što poučava evanđelje. Stomak zajedno sa hranom prolazi sa prolaskom ovoga svijeta, a dolazi novo stvorenje. Novi „ja“ je u Kristu, ali i postati će „sve novo“, pa tako i novi stomaci. Zdravstvena reforma, koja je trebala biti „desna ruka“ evanđelja, često je postajala evanđeljem. Desna ruka znači samo jedno: reforma je samo alat i pomagalo, za doprijeti do ljudi, a nije evanđelje, te radi toga nije uvjet za spasenje.

U knjizi Postanka Bog je neke svoje moralne zapovijedi očitovao Abimeleku i Faraonu, isto tako i Abrahamu, prije no što je zakon objavljen na Sinaju kao dio zavjeta sa Izraelom. Bog nije s njima sklapao zavjet, ali svi su oni bili podložni zakonima ovoga stvorenog poretka. Zavjet, nije nužno zavjet koji mora sadržavati moralne zapovijedi, jer svrha je obećani blagoslov za obećanu poslušnost. Tako, Novozavjetni blagoslov, drukčiji je od Starozavjetnog obećanja danog Izraelu, jer se u Novom ne obećava med i mlijeko na ovoj zemlji, već se daje obećanje duhovnog blagoslova „na nebu“, gdje se nalazi i novi „ja“ u Kristu. Različita je obećana nagrada kod Starog i Novog zavjeta. Stari ima tjelesne nagrade: zdravlje, med i mlijeko, vino, žito, čast, mir od neprijatelja i sl.; Novi ima duhovne nagrade: duhovni darovi i plodovi, mir s Bogom u Kristu, duhovne službe, vječni život u novom stvaranju. Svi mi u svakodnevnici, našim izvanjskim ponašanjem držimo nekakve varijacije Božjih 10 zapovijedi. Državni zakoni su bazirani na Božjem zakonu, tako mi ne krademo, ne varamo, ne ubijamo. Zavist nas može dovesti do toga da otimamo tuđe posjede kriminalnim činom, a ako to pak radimo možemo završiti i u zatvoru. Čak i kršćani koji ispovijedaju da im je svaki dan jednak ipak održavaju bogoštovlja u nedjelju, te time pokazuju da Božji zakon i dalje vrijedi, samo se otvara pitanje koji je pravi dan za bogoštovlje. Takva rasprava o tome koji je dan pravi, izgleda kao gnostička rasprava o „znanju koje spašava“. Neobično je reći da nismo pod Božjim zakonom, kada svi jesmo, čak to jesu i oni koji ispovijedaju ateizam. No, to nipošto ne znači da je Božje mjerilo za vječno spasenje identično našim mjerilima ili da se možemo savršeno uskladiti sa Božjim zakonom do te mjere da doživimo spasenje i preobražaj iz prolaznog u nepropadljivo – vječno. Zakon postoji najviše kao dokaz o nepravednosti odnosno o općoj neusklađenosti djelovanja sila u ovome svijetu, i svjedok protiv nas, a mi budući osuđeni, jedino po obećanju i daru milosti, oprosta, posvećenja i proslavljanja, kao Božjeg duhovnog dara, možemo imati nadu u spasenje tj. u prelazak iz ovog prokletog stanja u blagoslovljeno – preobražaj, koji je sada unutarnji i duhovan, a pri uskrsnuću novog neraspadljivog tijela i novog svijeta tek i dovršen. Rimljanima 10. poglavlje: poznavanjem Staroga zavjeta dolazi se do pravog zaključka i konteksta ovoga poglavlja, da se tu zapravo govori kako Izrael nije utvrđivao svoju pravednost poštivanjem 10 zapovijedi već nekog svojeg tumačenja, iz kojeg je nastala i Tora. Izrael, očito je iz Biblijskog teksta, jeste stalno kršio Božje zapovijedi, uz nekoliko prolaznih izuzetaka koje samo potvrđuju pravilo. (svijetli trenutci Izraela kao države, a ne da bi svaki pojedinac među njima bio savršeno poslušan). Dapače, Izraleci su ranije izgubili ploče zakona, što govori o tome da njihova pravednost ili tzv. legalizam, u vrijeme Krista, nije bio legalizam 10 zapovijedi, već njihove tradicije i zakonodavstva, koje se razlikovalo od Božjih 10 zapovijedi (dodavali su i oduzimali), a često i djelomično ili potpuno i od drugih propisa i zakona danih nakon Izlaska. Oni su u vrijeme raspeća Krista znali za ploče zakona, isto kao i mi danas na temelju usmene i pisane riječi, no kovčeg više nisu imali. Na taj način je Božja riječ jasno pokazala da je njihova pravednost bila neka druga pravednost, njihova vlastita, pa čak i kod onih izuzetaka kod kojih je ona koja proizlazila iz poštivanja Božjeg zakona. Poznavanjem knjige Izlaska, vidi se da su Izraelci nakon što su napravili zlatno tele, izgubili nesmetani pristup Božjem zakonu koji je nakon toga smješten u kovčeg zavjeta koji je za poklopac imao prijestol milosti, a sve to je bilo smješteno iza zastora-vela, u svetinju nad svetinjama i bilo zaklonjeno od naroda. Isus je omogućio da Božji zakon bude zauvjek zatvoren u kovčegu, jer bi u protivnom nadvladalo prokletstvo zakona i osuda svih ljudi. Čak je i Mojsijevo blistavo lice, nakon susreta s Bogom, smetalo grešnom narodu, te je Mojsije pokrivao lice. Isus je stoga došao biti Bog među nama u grešnom tijelu i uklonio zapreku koja je razdvajala. Nema višeg dostignuća do potpune predaje i pouzdanja u izvanjsku silu Boga koji je spustio spasitelja s neba, položio grijeh svih nas na sebe, pobjedio sav taj grijeh u grešnom tijelu, podigao se iz groba i uzneo na nebo. Zakon je stavljen u kovčeg, te prekriven s prijestoljem milosti, sakriven i nalazio se ispod ploče koja ga je zatvarala u kovčegu, a ta ploča je bila nazvana: prijestol milosti. To nam je duhovna poruka, da je milost i istina koji su darovani u Isusu, zatvorila zakon osude u smrtni lijes – kovčeg i otvorila novi put na kojem nema osude. Zakon zajedno s evidencijom njegovih prijestupa sahranjen je s Kristom u grob. Isusova žrtva omogućila je Izraelcima kao i svim drugim narodima, da bez straha od Božjeg gnjeva, radi svoje nečistoće i grešnosti (slabosti, mana, osakaćenosti), ipak takvi kakvi jesu traže milost i duhovne darove u Kristu. To je put u nebesko svetište, kojeg je zemaljsko svetište otkrivalo kao materijalno i simboličko uprizorenje nebeskih stvarnosti, a ne kao doslovna preslika predmeta koji bi se nalazili na nebu, pa tako i Krista koji je zavladao kao Vladar na prijestolju milosti. No, iako zakon nije ukinut, on jeste na gore opisani način prevladan, jer se čaša milosti prelila i konzumirala zakon u sebi, a što je simboliziralo zatvaranje ploča zakona unutar kovčega na način da je gornja ploča – poklopac kovčega, bila nazvana: prijestolje milosti. Mi se svi sada spašavamo od svih grešnosti, ako u srcu vjerujemo u Kristovo djelo i ako priznajemo Krista. Time, priznajemo grešnost svega što jesmo i priznajemo pravednost onoga koji je jedini htio biti pravedan i proglasiti pravednim one koji vjeruju u Krista. U svojoj propovijedi na gori (Mt 5, do 7), Isus je objasnio da preljub nije samo fizička radnja, već čak i pohotne misli kada ih se ima čine preljub i krše zakon. Ako čak netko postane ljut na svojeg brata, ako ga vrijeđa ili nazove ga budalom isto tako radi se o radnji jednakoj počinjenom ubojstvu, dakle o kršenju zakona. Da, mi smo tjelesni i prodan pod grijeh, a zakon je duhovan, čak nas osuđuje radi naših misli i instinktivnih želja. Mi smo osuđeni zbog nutarnjih prirodnih sklonosti ka pohotljivosti. Ne postoji osoba koja živi na zemlji, osim našega Gospodina Isusa koji je uspjela izbjegavati čak i tjelesne grešne želje. Zakon nije dan kako bi nam pokazao kako biti dobri, već da nam pokaže, kao što je to Isus ukazao, da NE MOŽEMO izbjeći grijeh i biti dobri. Nama nije moguće izbjeći grijeh. Zakon ne može staviti naše grešno tijelo pod nadzor. (Kol 2:20-21). Samo ako Gospodin Isus jeste naš Spasitelj i Svećenik ovo se može dogoditi i to se događa, jer Duh Sveti dolazi k nama i prebiva u nama. Kada smo prihvatili Isusovu krv kao naše plaćanje za našu potpuno beznadnu grešnost, primamo savršenstvo i pravednost Božju i novim stvaranjem naš mrtav duh oživljava. On mijenja naše percepcije i daje nam novo srce. On nas mijenja od samodopadnih, samo zadovoljnih, samokontroliranih, arogantnih i osuđivačkih robova grijeha i daje nam snagu da se utječemo Njemu, kada smo suočeni s iskušenjem. On nam daje uvid i mogućnost da se predamo njemu i njegovoj snazi, umjesto ludog vlastitog napora u borbi s grijehom. Ne možemo dobiti bitku s grijehom. Možemo se samo prepustiti Jednom koji je pobijedio zlo i prihvatiti njegovu moć da promijeni naš prirodne impulse u trenutku kada smo u iskušenju, kako bi obuzdao grijeh u nama, a ne radi postizanja savršenstva u tijelu, jer biti ćemo savršeni tek kada budemo preobraženi u novo tijelo. Umjesto volje da se izbjegne grešna djela, mi sada imamo snagu Duha Svetoga i ljubav naše Savršene Žrtve da se predamo Njemu kad osjetimo da smo van kontrole ili u snažnom iskušenju. Mi mu se predajemo, umjesto borbe s požudom ili bijesom. Mi mu se predajemo, umjesto vezivanja uz obrambeni stav. Ljubav pokriva mnoštvo grijeha, a tko voli bližnjeg, ispunio je Zakon (Rim 13,8). Ljubav kao što je Isus objasnio-voliti jedni druge kao što je On nas ljubio, znači biti spreman položiti život i svoju korist tako da drugi mogu biti spašeni-to je nemoguće za ljude, a ni zakon nam neće pomoći da ljubimo. Samo Bog je ljubav, i to samo kada je Bog u nama i kada nam je dao Duha i srce od mesa, umjesto srca od kamena tek je tada moguća ljubav kao nešto nama neprirodno i strano. Potrebno je doživjeti čudo da postanemo živima Bogu u Kristu Isusu i tako umiremo grijehu (Rim 6:1-11). To čudo je nadnaravno. Kada smo u Kristu, novo smo duhovno stvorenje, nismo više od Adamovog DNA.

1. Korinćanima 15:1-4, opisuje jedino pravo evanđelje: Krist je umro na križu, pokopan je u grob i uskrsnuo je 3. dan. U ta tri smjera trebamo nastaviti produbljivanje, kako bi došli do pune dubine, širine i visine Božje ljubavi prema nama u Kristu. 1. „umro na Križu“, 2. „pokopan u grob“, 3. „uskrsnuo treći dan“ Ovo evanđelje ne smije imati nikakvih dodataka niti mu se smije bilo što oduzeti, jer je izrečeno prokletstvo u poslanici Galaćanima, za svakoga, tko bi tako nešto učinio. Radi se o novozavjetnom prokletstvu, za koje više nema nove žrtve, jer je prinesena samo jedna žrtva i samo jednom. Krist nam je dao novi identitet da se možemo zvati: djecom Božjom. Identitet određuje svrhu. Svrha odgovara na pitanje, "Zašto sam ovdje?" Svrha određuje naše životne potrage, odgovarajući na pitanje: "Gdje idem?" No, treba prvo odgovoriti na pitanje, "Tko sam ja?" Mnogi su ljudski pokušaji da sami proglase identitet, no, što je zapravo ispravan identitet. Kada osoba bez identiteta, kopira identitet koji potječe od svojih obiteljskih veza, i veze budu su slomljene prirodnim putem, kada osoba počne vlastiti samostalan život, ili bude zlostavljana te bježi od obitelji, on ili ona definiraju identitet na bilo koji god način koji je pri ruci. Čujemo izjave poput ovih. "Ja sam kirurg." "Ja sam vozač autobusa." "Ja sam majka troje djece." "Ja sam čovjek srednjih godina." "Ja sam siromašan." "Ja sam u braku." "Ja sam rastavljen." "Ja sam alkoholičar." itd.. Što je zajednička nit među svim tim izjavama? Upotreba riječi "Ja sam." Ljudi imaju tendenciju da koriste riječ koja je rezervirana samo za Boga radi poistovjećivanja. Uzaludno. To se pokazuje kroz par jednostavnih pitanja. Ti si kirurg. Tko ćeš biti kada ti biti artritis ukrade ruke? Ti si vozač autobusa. Tko ćeš biti kada vam oslabe oči tako da ne možete voziti? Ti si majka troje djece. Tko ćeš biti kada djeca napuste kuću? Ti si u braku. Tko ćeš biti kada vaš supružnik umre ili te napusti?

Naročito je loše kada ljudi pokušaju riješiti situaciju pridruživanjem vjerskoj organizaciji, misleći da će povezanost s većom grupom dati i njima smisao i svrhu.

"Ja sam baptist." "Ja sam metodist." "Ja sam katolik. "Ja sam karizmat." "Ja sam adventista sedmog dana." Što ta grupa vjeruje? Na kojem temelju? Većina njihovih sljedbenika ne može odgovoriti na ova pitanja, ali ih nije stvarno ni briga. Dok su god oni povezani sa skupinom koja govori u ime Boga, oni zamišljaju da su sigurni. Opet, jednostavno pitanje otkriva opasnosti držanja takvog identiteta: Ti si adventista sedmog dana. Tko ćeš biti ako jednog dana prestaneš biti adventist sedmog dana? Prema Bibliji, za ljude postoje samo dva moguća identiteta. Evo prve: "Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih "(Knjiga postanka 1:27). Evo druge: "Kad je Adam imao 130 godina, postao je otac sinu koji je bio njemu sličan, prema njegovoj slici, pa mu je dao ime Šet "(Knjiga postanka 5:03). Nešto se promijenilo između poglavlja 1 i 5. Nekako je prošao put od čovjeka stvorena na Božju sliku to toga da se gubila ta slika i rođen je čovjek na Adamovom sliku. Pavao suprotstavlja ta dva identiteta jezgrovito i vrlo snažno u Rimljanima 5:12-21. Pavao opisuje pojmove "u Adama" i "u Kristu", kao sasvim drugačije. Prvo Adamov neuspjeh, drugo Isusovu pobjedu. Ako je osoba "u Adamu", a onda sve to što teče od Adama ulazi u tu osobu. Ako je osoba "u Kristu", a onda sve to što teče od Isusa ulazi u tu osobu. Osoba ne može istovremeno biti i "u Adama" i "u Kristu." Nešto se neopisivo prekrasno dogodilo zbog Isusa. Milost je zasigurno postojala i u Starom zavjetu. Milost je razlog da Adam i Eva nisu bili uništeni izravno kad su sagriješili. Milost je razlog da sve obitelji na zemlji budu blagoslovljene kroz Abrahama, iako on nije mogao čekati Boga da ispuni svoje obećanje. Milost je razlog što Božje tvrdnje da mu je David bio čovjek po vlastitom srcu iako je učinio tako teško nedjelo ubivši Bathshebina supruga, nakon što je počinio preljub s njom. To ne znači da David nije bio kažnjen i proklet radi toga ali i drugih grijeha, no identitet nije imao veze s tom kaznom. Onaj tko je u Adamu jeste "dijete Adama", tko je u Kristu, jeste "dijete Božje" (vidi Rim. 08:16). "U Adamu" je naš DNK. Rimljanima 3:23 to razjašnjava: "... jer svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja ..." Svi su sagriješili, jer svi su djeca Adama. To je ono što znači biti rođen u slici Adam (Knjiga postanka 5). Svi su rođeni duhovno mrtvi. Ovo nije neutralan položaj. Sve je naše samo grijeh, jer svi su grešnici od rođenja (Ps. 51,5), te su "po prirodi djeca gnjeva" (Ef 2,3). Isus je potvrdio tu činjenicu u Ivanu 3:03: "Zaista, zaista, kažem vam, tko se ne rodi nanovo ne može vidjeti kraljevstva Božjega." Pisac Hebrejima nam je rekao: "Zato, budući da još ostaje za neke ući u Božji odmor, a oni kojima je prije navješćivano evanđelje nisu uspijeli ući zbog neposluha [neposluh je definiran kao nevjera na kraju Hebrejima 3], opet je kaže pripravljen određeni dan, : 'Danas' rekavši preko Davida nakon tako dugo vremena kao što je rekao prije, "Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda '" (Heb 4:06 - 7). Ako netko nije ušao Božji odmor, onda je ta osoba odlučila ne postati dijete Božje. Postati dijete Božje je stvar usvajanja, posvajanja, ali na temelju našeg izbora da prihvatimo Isusa (v. Rim. 8:14-15). Mi smo rođeni duhovno mrtvi i ne možemo automatski postati duhovno živi, ako zbog ničeg drugog, radi toga što tjelo ne može odlučiti postati duh. Radi velike boli i praznine duše ljudi će učiniti sve da si nađu nekakav identitet. Prepoznavanje sebe kao ovisnika o drogama je za čovjeka bolje nego da nema identitet uopće. Toliko je strašna potreba za identitetom. Na način da je samo Sotona mogao izmislili korištenje identiteta na način koji je zapravo isprika moje grešnosti. Stoga, ovisnik o drogama može biti oslobođen samo od Duha Svetoga na temelju dovršenog Kristovog djela na križu, gdje je predviđeno potpuno i cjelovito oslobođenje. Za one koji su odabrali pozitivniji identitet (kirurg ili pastor, na primjer), problem je isti, iako su ponašanja više društveno prihvatljiva. "Sve je u redu da sam zanemario svoju obitelj ili sebe i radim do iscrpljenosti, jer pomažem ljudima. U stvari, ja radim Božje djelo." Pogrešno! Nije bitno ono što osoba čini, a dijete je Adamovo. On je još uvijek duhovno mrtav. Kako osoba postaje dijete Božje? Pavao je pojasnio u 1 Korinćanima 15:1-4. Prvo, postoje samo tri komponente evanđelja koje spašava: 1) Isusovu smrt, 2) pokop Isusa, i 3) uskrsnuće Isusa. Nema ništa drugo. Svaki pokušaj da se doda na ove tri komponente zaista čini drugo evanđelje (Gal 1,7). Pavlov odgovor na dodatke je nevjerojatno grub: "Ali, čak i ako mi, ili anđeo s neba, propovijedamo evanđelje suprotno onome što smo vam ranije propovijedali, taj će biti proklet! Kao što smo rekli prije, pa sam kažem opet, ako tko propovijeda evanđelje suprotno od onoga što ste već primili, on će biti proklet! " (Gal 1:8-9). Isusova smrt je uvjetom pomirenja (vidi 2 Kor. 3-5). Njegov pogreb je pokazalo da je prošlost (posebice, grijeh) iza sebe ostavljena i pokopana (vidi Phil. 3:12-14 i Rim. 6:1-14). Njegovo uskrsnuće pruža vječni život već sada onome tko ga prihvaća (vidi Rim. 5:10, 6:19-23). Prihvaćanje svega što je Isus za nas, znaći biti nanovo rođen od Duha Svetoga. Kao što smo vidjeli gore, to je spasenje, duhovno oživljavanje, i to spasenje mijenja naš identitet djeteta od Adama na dijete Božje. Kao što je Pavao objašnjava u Rimljanima 8, svatko tko je od Duha rođen dijete je Božje, netko tko nema Duha ne pripada Kristu. Kristova smrt, drugim riječima, odcjepljuje vjernika od obiteljske linije Adama, a Njegovo uskrsnuće omogućuje mu da bude nanovo rođen u Božju obitelj i živi od Duha Svetoga (Rim. 6:1-4; 1 Pet. 1:3-5). Oduševljenost za proroštvo često dovodi pojedince, obitelji ili mjesne crkve da u potpunosti poriču Isusovo završeno djelo na križu. Revnost za zakon, tj. legalizam dopuna je evanđelja, pa i sedmi dan subota kao test vjernosti, datum 1844 i istražni sud, također, mogu i često jesu dopuna evanđelju. Tijelo i krv neće naslijediti kraljevstvo Božje (1 Kor. 15:50). Sotona neprestano pokušava da nas zaustavi u potrazi za identitetom u Isusu, fokusirajući se umjesto toga na naše ponašanje, slabosti, snage i članstva. Kraljevstvo je za Božju djecu, rođenu od Duha. Ovdje je ključ kojim se kreće izvan svog starog identiteta. Jedini način da se dobije stvarnu pobjedu nad grijehom je da se hoda po vjeri u dovršeno djelo Isusa Krista na križu. U svoj snazi se neće postići ništa. To je sve na Isusu i nije do vas. Do svoje smrti Isus je osvojio potpunu pobjedu u vaše ime, pa kada umremo za grijeh stavljanjem svoje vjere u Isusa Krista, primamo Duha Svetoga koji će dati svoju snagu za svoje svrhe. Iako još uvijek živimo u smrtnom tijelu, grijeh više ne kraljuje nad nama (vidi Rim. 6). Možemo biti dijete Božje koje prisustvuje bilo kojoj crkvi ili bez crkve uopće. Mi nismo spašeni niti izgubljeni jer pripadamo adventističkoj crkvi, ali sudimo pažljivo da li smo zamijenjenili članstvo u toj crkvi, ili bilo kojoj drugoj crkvi, za život, vitalni odnos s Isusom Kristom. Važno je zapamtiti da mi nismo niti "bivši adventisti", nako što napustimo crkvu. Mi smo dijete Božje koji je jednom prisustvovalo adventističkoj crkvi. Izbor je jasan: Ostati "u Adamu," rob griješnog DNA, ili biti "u Kristu." On će dati novi identitet: dijete Božje, a On je uradio sve što je potrebno tako da se njegova slika obnovi u nama. Galaćanima 2:21, treba se urezati u pamćenje, zbog ozbiljne posljedice koje nosi u sebi ovaj biblijski redak, a odnose se na one koji uporno nastavljaju tražiti poslušnost vjerskom zakonu, osobito starozavjetnom zakonu ili bilo kojem zakonu ovoga poretka: astrologije, antropologije, evolucije, gravitacije ili bilo čega. "Ne želim poništiti Božju milost, jer ako pravednost dolazi kroz Zakon, tada je Krist nepotrebno umro." Gal. 2:21 Što to znači dokinuti Božju milost? Koliko je to ozbiljno ? Na koji način netko poništava Božju milost? Koje su posljedice? Judaisti su govorili kršćanima u Galaciji kako Pavao propovijeda razvodnjeno jeftino evanđelje. Tvrdili su da Jeruzalemska crkva traži od kršćana da drže židovski Zakon. U suštini, rekli su, da Pavao uči "jeftinu milost" tako što ne traži od nežidovskih obraćenika na kršćanstvo da drže Zakon. Uz to spomenuti Židovi su prikazali Petra nasuprot Pavlu sugerirajući kako Pavao ustvari i nije pravio apostol te da Galaćenima nije iznio cjelovito evanđelje. Onakvo kakvo se uči u Jeruzalemu. U Gal. 1 - 2:11, Pavao dokazuje da: 1) on jeste pravi apostol 2) da su ga u Jeruzalemu priznali za apostola 3) da je njegovo evanđelje identično Petrovom i Ivanovom

Nadalje, u Gal.2:12-22, Pavao pokazuje da dok neki među židovskim kršćanima u Jeruzalemskoj crkvi zaista žele nametnuti Zakon i za nežidovske kršćane, ustvari su takvi u potrebi da im se pojasni evanđelje, a ne da bi oni ispravljali Pavlovo evanđelje. Pokušajte zamisliti kako je to bilo značajna stvar da se Pavle javno suprotstavi Petru. Petar je hodao s Isusom oko tri i po godine te ga je Krist povjerio za vođu rane crkve. Petar je propovijedao na Pedesetnicu kada je Sveti Duh napunio i osnažio vjernike, a što je dovelo do krštenja 3 000 prisutnih Židova . Dalje, po Petrovoj i Ivanovoj službi Samarija je primila Duha Svetoga. Još više od toga, anđeo je uputio Kornelija da pozove Petra i kada mu je Petar govorio jednostavno evanđelje: "kroz Njegovo ime, svako tko vjeruje u Njega, prima oprost grijeha", Duh Sveti je sišao na Kornelija i njegove koji su bili s njim. Ne samo da su te činjenice ulijevale strahopoštovanje, nego je i načelo svetih pisama da se brata prvo ukori u tajnosti, a ne javno. Moramo se zapitati zašto je Pavao odlučio javno ukoriti Petra. Odgovor je istovremeno lak i težak. Petar je živio dvolično. Neupitno da je Petar znao evanđelje, ali evo što se dogodilo: "Kad je Petar došao u Antiohiju, suprotstavio sam mu se u lice, jer je stajao osuđen. Prije dolaska nekih ljudi od Jakova, jeo je sa nežidovima, ali kad su ono došli, povukao se i držao po strani, radi straha od grupe obrezanika. Ostali Židovi su mu se pridružili u licemjerstvu što je dovelo do toga da je i Barnaba bio povučen k njima, radi njihovog pretvaranja." Gal. 2:11-13 Isti Petar koji je već jednom zanijekao Isusa sada je opet kompromitirao svoj vlastiti integritet, radi časti i ugleda. Ponašao se kao kameleon. U društvu nežidova držao se kao oni (znači bez obveze prema Zakonu koji je zabranjivao druženje s nežidovima), ali kada je grupa neobrezanih Židova došla pravio se kao da nije bio u društvu nežidova te ih se odrekao pred njihovim očima. Pretvarao se da živi po Zakonu koji je branio zajedništvo oko stola s nežidovima. (Dj 10:29, 11:3). Pavao se nije žurio protiviti se Petru. Piše da je tek kada je njegov drug u misiji među nežidovima i sam pao pod utjecaj Petra, morao reagirati. Uočite bit stvari: "Ali, kada sam vidio da ne idu pravo prema istini evanđelja, rekao sam Petru u nazočnosti svih: ako ti koji si Židov živiš kao nežidovi, a ne kao Židovi, zašto onda tjeraš nežidove da žive kao Židovi?" Gal. 2:14 Petar nije išao prema istini evanđelja. Događaj je nagnao Pavla da mu se suprotstavi javno. U sljedećih nekoliko redaka, Pavao pokazuje da su čak i Židovi koji sebe vide pravednima, drukčijima od nežidovskih grešnika – "opravdani vjerom u Krista, a ne djelima Zakona, jer se djelima Zakona niti jedno tijelo neće moći opravdati." Sljedeći reci su od velikog utjecaja na um: "Ali, ako smo time što tražimo biti opravdani u Kristu i mi sami također nađeni kao grešnici, je li tada Krist propovjednik grijeha? Neka to nikad ne bi bilo! Ako ponovno gradim ono što sam jednom uništio, pokazujem da sam grešnik." Gal. 2:17,18 Što je Pavao želio reći? Pavao je uništio cijeli sistem stjecanja pravednosti kroz poslušnost Zakonu.

Judaisti su govorili: 

"Da, vjeruj u Krista, ali također moraš držati i Zakon te se distancirati od nevjernika kako to Zakon zahtjeva." Na ovakav pogled prema evanđelju Pavao je odgovorio sljedeće: "Ako ponovno gradim ono što sam jednom uništio, pokazujem da sam bio prijestupnik." Gal. 2:18 Pavao je rekao da ako netko pokušava nadodati "pravednost po Zakonu" na "pravednost po vjeri" čini sebe prijestupnikom i čini Krista slugom grijeha. Kako? Prvo, takvi pokazuju da je "pravednost koja je od Boga", usađena u kršćanina u času kad povjeruje u Krista, nedovoljna za kršćanski život koji slijedi nakon toga. Drugo, judaisti svakako tvrde da vjera u Isusa nije dovoljna za Židove, mada možda i može biti dostatna za drugorazredne nežidove. To stvara dvije klase pravednosti. Židovsko – kršćanska pravednost jeste "pravednost po vjeri" plus "pravednost po Zakonu", što je po njihovom mišljenju bio povlašteni položaj. S druge strane, nežidovsku pravednost vidjeli su kao manje vrijednu. Judaisti su sa svojim hibridnim poimanjem pravednosti gledali s visoka na kršćane/nežidove te ih običavali nazivati "grješnici". Stoga je Pavao rekao da će takva vrsta teologije u stvari, učiniti od Krista "slugu grijeha". Ukoliko je Krist prihvatio nežidove zajedno s njihovom manje vrijednom pravednosti te ne držanjem Zakona, tada je postao onaj koji odobrava grijeh. Pavao žustro odgovara na takvo mišljenje: "Ni slučajno!", te nastavlja "Kroz Zakon ja sam umro Zakonu, da bi mogao živjeti Bogu." Gal. 2:19 U Grčkom riječ "zakon", kad se piše bez preciziranja određenog naziva i članka zakona, znači Zakon u cjelini. Pavao izjavljuje da je "kroz Zakon" on "umro Zakonu". Živjeti pod Zakonom rezultira gubitkom pouzdanja u Zakon i to iz dva razloga. Prvo, ne može se znati kada je poslušnost dovoljno dobra. Zašto? Jer nikad nije dovoljna! Drugo, postoje stvari koje traže pomirenje koje izlazi iz okvira koje obuhvaća starozavjetni Zakon. "Kroz Njega je svatko tko vjeruje oslobođen od svih stvari od kojih nije mogao biti oslobođen kroz Mojsijev zakon." Dj. 13:30 Pavao daje zaključak da su oni koji su postali vjernici potpuno slobodni od Zakona, jer je Krist ne samo jedini zamjenik već i jedini predstavnik: "Ja sam raspet s Kristom i više ne živim ja, već Krist živi u meni, i život koji sada živim u tijelu živim vjerom u Sina Božjega, koji me volio i predao sebe za mene." Gal. 2:20 Što to onda znači "poništiti Božju milost" . "Ja ne dokidam milosti Božje, jer ako pravednost dolazi kroz Zakon tad je Krist uzalud umro." Gal. 2:21 Na koji način netko poništava/dokida milost Božju? U kontekstu proučavanog teksta ima samo jedan odgovor: zahtijevajući držanje Zakona radi stjecanja pravednosti. "Pravednost po vjeri" koja je sama "pravednost Božja" ne može biti poboljšana bez obzira jeli razlog tome opravdavajuća ili posvećujuća pravednost. Koliko je to ozbiljno poništiti milost Božju tražeći držanje Zakona? U kontekstu poslanice Galaćanima nalazimo ove odgovore: - time se odriče Krista radi lažnog evanđelja - tim se odvaja od Krista - time se otpada od milosti - time se ponovno zapliće u okove - time se sebe vraća pod prokletstvo Zakona - tim se sebe ponovno porobljuje - tim se sebe začarava - tim se sebe vraća u ropstvo

Unutar konteksta ove poslanice ima tri područja držanja Zakona koje su Judaisti nametali: 1) obrezanje 2) ne druženje sa nežidovima koji se ne drže zakona o čistom i nečistom 3) držanje židovskih svetih dana

"Želite biti porobljeni iznova? Opslužujete dane /subote/ i mjesece /proslava tzv. novog mjeseca/ i praznike /godišnje festivale/ i godine /sedma subotnja godina/. Bojim se za vas, da nisam radio uzalud." Gal. 4:9-11 Može li to biti da zahtijevanje držanja subote zaista predstavlja nešto što "poništava Božju milost" ? Jasno je da je ovo zahtjev za držanjem Zakona, a što po Pavlu vjernika vraća pod Zakon s ciljem stjecanja dodatne pravednosti tj. s ciljem postizanja spasenja iz ovog poretka u novi neraspadljivi poredak. Što je nemoguće. Neki adventist će reći: "Ne! Zahtjev za držanjem subote nas ne spašava to je samo dokaz da smo spašeni. To je znak da smo zapečaćeni po Duhu Svetom." U svakom slučaju ne postoji tekst u Novom zavjetu koji bi podupirao takvu tvrdnju. Dokaz spasenja nije nešto što se može zahtijevati. Legalist može lažirati takav zahtjev kao što su to činili farizeji. Radije, pravi dokaz spasenja izvire iz novog života u Kristu, i istinit je dokaz također manifestacija plodova Duha, a ne držanja subote. Dalje, kršćanin može biti pravedan pred Bogom makar su mu tek malo ili ništa razvijeni plodovi Duha. Često je u adventizmu držanje subote radi mnogo razloga upravo dodatak pravednosti po vjeri, bez kojeg netko neće biti spašen. Neki adventisti uče da je držanje subote nužno radi prolaska na istražnom sudu. Uče da je držanje subote "pečat Božji" koji će ih spasiti od primanja "žiga zvijeri". Nadalje, izvodi se zaključak da ako je držanje subote opisano kao "znak" ili "dokaz" autentičnog kršćanstva tad to isto držanje subote potkopava upravo takve tvrdnje i to iz dva razloga: prvo, svetkovatelji subote ne drže sve biblijske zakone o danima šabata, pa čak ni subotu onako kako je to učila Ellen White, te je time njihovo nesavršeno držanje subote samo dokaz da istu krše. Drugo, takav nazovi dokaz pomiče fokus sa Kristove savršene pravednosti prema nesavršenoj "pravednosti koja dolazi iz Zakona". Iz tih razloga Pavao koji je sam stekao "pravednost po Zakonu" istu zakonsku pravednost smatra za ništa i za "smeće", kada se usporedi s "Božjom pravednošću" koja dolazi po vjeri u Kristovo završeno djelo. Sličnost izopačenog evanđelja koje je bilo promovirao u Galaciji sa adventističkim evanđeljem kod nas, je šokantna. Moramo stoga, uočiti punu težinu Pavlovog učenja. "Ne dokidam Božju milost, jer ako pravednost dolazi kroz Zakon, tada je Krist umro uzalud." Gal.2:21 "Ako bi vam, mi sami, ili anđeo s neba, propovijedao drugačije evanđelje od onog što smo vam propovijedali, neka je proklet. Ponavljam, bilo koji čovjek koji bi vam propovijedao evanđelje drugačije od onog koje ste primili neka je proklet." Gal.1:8,9 Ne poništavajte Božje milosti. Prihvatite pravednost koja je slobodno darovana od Isusa Krista. Centralni fokus svih pitanja u religiji jeste dati odgovor na pitanje: Činimo li mi nešto da bi zaradili naklonost Boga ili je Bog nešto učinio i čini za nas da bi nas spasio od propasti ? Evanđelje je radosna vijest o nečemu što je netko drugi uradio, a mi imamo korist. Lažna religija izokreće evanđelje iz radosne vijesti u vijest o dužnosti i u poziv na činjenje. No, koliko god to neko činjenje izgledalo svetim i moralnim i pravednim, ipak je to sve samo pokušaj da se postigne promjena iz grešnog u bezgrešno stanje, što nije moguće, to može biti samo onda kada Bog stvori sve novo pa i naša nova tijela. Suština evanđelja je čuti vijest o svom spasenju. Čuti nešto što je radosno, obradovati se. Evanđelje nema novih naredbi koje mi moramo odraditi. Snaga oslobođenja koju u sebi nosi evanđelje nalazi se u poruci DA JE NEŠTO VEĆ RIJEŠENO U NAŠU KORIST. Ne ovisi od nas. Nema veze gdje i u kakvom nas je stanju ta vijest zatekla. Čak i ako ne razumijemo, TO NEŠTO IPAK STOJI I POSTOJI čak i BEZ NAS. Sklonost je ljudske pale naravi da nakon prvog oduševljenja ipak počne racionalizirati kako ipak ne može sve biti tako jednostavno, i promišlja razne uvjete. Ovaj svijet nas očarava svojim raznim zakonitostima. Pa kaže: to je tako ako i mi uradimo tako i tako. Ovo „tako“ može biti od jednog pa do nekoliko ili desetine uvjeta „ako“. To su bremena koja evanđelje osuđuje kao nepotrebna i uči nas da očuvamo svoju slobodu. Svoj otvoren put, čiste savjesti, jer ako nema uvjeta nema niti nečega što bi nas osudilo i za što bi nas naša savijest osuđivala. To je sloboda evanđelja. Borba vjere je u toj slobodi ustrajati, ne pasti ponovno u ropstvo koje onečišćuje našu savjest i stavlja radi toga veo – pokrivač na lice Božje da ga ne možemo gledati kao blagonaklonog Oca, već kao neprijatelja od koga se skrivamo. Zakonitosti ovoga svijeta ne otkrivaju pravo lice Oca. U tome je opasnost lažne religije, a svaka religija koja traži djela, jeste lažna. Djelo vjere, je djelo onoga tko je slobodan, koji pokazuje svoju vjeru svojom slobodom. To nije neko izvršenje naredbe, norme, zakona ili bilo kakvo postizanje uspjeha. Novi zavjet zapravo jednostavno traži da stavimo vjeru samo u Isusovo završeno djelo na križu. On je završio sve. Isusovo djelo na križu je čvrsta točka svemira. Adventisti su napojeni neiskrenim duhom, a kako je to opisano u Rimljanima 2. poglavlju za Židove. Adventizam propovijeda da treba držati 10 zapovijedi, no adventisti (kao niti jedan drugi čovjek na svijetu) sami ne drže zapovijedi. Radi toga su napojeni duhom hopokrizije. Suštinski nemoralni, jer ne priznaju svoje pravo stanje, ne padaju pred Kristove noge kao grešnici koji nemaju nikakve nade u sebe, već samo u Isusa. Tako se nalaze kao lažni svjedoci pred Bogom, jer ne priznaju ono što je Bog proglasio: da je samo On htio biti pravedan, da nitko drugi nije, te da će On Bog proglasiti pravednim onoga tko svoju nadu položi samo na Ljubljenoga Sina –Isusa. Adventisti kažu: nije tako, već mi držimo svih 10 zapovijedi, mi smo pravednici. †

Drugi dio Š t e t a o d p o g r e š n o g e v a n đ e l j a

Koju posljedicu po život, odnose i zdravlje donosi poslušnost netočnom evanđelju? Donosi štetu. Koje su sve štete nastale u našim životima zbog revnosti za ideje koje nisu bile poruka evanđelja već nešto drugo? Može li proroštvo zamijeniti evanđelje? Isusovo djelo na križu je čvrsta točka, ako smo propustili shvatiti Isusovo završeno djelo na križu, i odmah se bacili na proroštvo o posljednjim danima, nužno postajemo licemjeri koji jedno pričaju a drugo rade, često sumnjaju i bacani su sad lijevo sad desno. To je zato što nemamo čvrstu točku kao oslonac. Revnujemo samoozlijeđujući se kao oni koji su bez snage, bez obzira na volju, kao oni koji su neozbiljni koji se igraju vjere. Takav slučaj opisan je u evanđelju radi opomene za nas: Djela apostolska 19 poglavlje:

 13Zato su neki židovi koji su putovali od mjesta do mjesta istjerujući zloduhe pokušali zazvati ime Gospodina Isusa. Govorili su: 'Izlazite! Zaklinjem vas Isusom kojega Pavao propovijeda!'
14Činila su to sedmorica sinova židovskoga velikog svećenika Skeve.
15Ali zloduh im odgovori: 'Isusa i Pavla poznajem, ali tko ste vi?'
16I čovjek kojega je opsjedao zloduh nasrne na njih te ih tako silovito nadjača da su goli i izranjeni pobjegli doma.
17Za to su doznali svi žitelji Efeza, i židovi i Grci. Obuzme ih strah te počnu veličati ime Gospodina Isusa.

Prvo, što vidimo ovdje jeste da je opasno služiti se Imenom Isusa Krista, ako nismo njegovi već netko tko se igra religije. Drugo, vidimo da one koji nisu Kristovi, zlodusi nadjačaju čak do gole kože i nanesu im rane koja čak i deru kožu. Treće, vidimo da su žitelji Efeza, kada su shvatili što se dogodilo počeli veličati ime Gospodina Isusa. Čije ime smo mi veličali kao adventisti sedmog dana? Koga je naše srce bilo puno? O kome su govorila naša usta? Veličali smo subotu, Ellen White, adventističku ckrvu, sebe kao jedine prave vjernike, zdravstvenu reformu, usta su nam bila puna oholosti naspram drugih crkava i međusobno jedni prema drugima, tako smo uživali govoriti loše o drugim kršćanima, o našoj braći u crkvi, a također i veličali sotoninu silu prijevare, govoreći o sotoni i o tome kako uspješno vara ljude. Možda je to sve bilo i točno, možda je to bila i istina, ali to nije bilo evanđelje. Zato smo svi nadvladani od zloduha, goli i izranjavani. Upravo ako smatramo da je adventistička crkva posljednja crkva koja se navodi u Otkrivenju 3:17 kao Laodicejska crkva, na nas se onda odnose ove riječi: 7Kažeš: "Bogat sam. Sve imam i ništa mi ne treba!' A ne znaš da si jadan i bijedan, da si ubog, i slijep, i gol. Koliko smo puta čitali ove riječi, slušali ih, no bez svjesti o njihovoj pravoj težini. Ove riječi se potpuno podudaraju s našim samo-hvaljenjem, kako smo mi prava crkva, kako mi znamo istinu ili imamo istinu. No, dok smo se tako hvalili, nismo niti zamjetili da smo napastvovani od zloduha, ili smo to licemjernim osmjehom sreće skrivali. Mi smo zaista jadni i bijedni, siromašni, slijepi i goli. Osiromašeni i osramoćeni bijednici, slijepi za istinu i život, tumaramo u mraku, potpuno izgubljeni. Gotovo lišeni razuma i osjećaja, na nivou ranjene životinje. Ranjeni psi! Strava! To je naša sudbina. Nama je propovijedano proroštvo o posljednjim događajima. Mislilo se da proroštvo spašava. No, to nije tako, jer samo evanđelje o Isusu spašava, a proroštvo je dar duha crkvi, a ne evanđelje. 1. Solunjanima 5:20-21:

20Ne prezirite proroštva, 21nego sve provjeravajte i prihvatite što je dobro.

Pismo nam jasno kaže da ne prezremo proroštvo, ali i da ga ne primimo zdravo za gotovo već da provjerimo što kaže i zadržimo ono što je dobro. Proroštvo ne mora biti, dakle, bezgrešno. Proroštvo nije bezgrešno. Adventističko proroštvo radi viđenja budućeg posebnog značaja oko rasprave svjetskih vlada koji će zakon kao moralno mjerilo nametnuti razuzdanim masama, vidjelo je pitanje subote i nedjelje kao finalno pitanje u povijesti. Mnogi su shvatili da je to pitanje spasenja ili propasti. Mi moramo priznati da smo vjerovali kako će mo biti spašeni jer držimo subotu, a ne nedjelju kao neradan dan i dan bogoštovlja. Prema 1. Solunjanima 5:20-21, uzeli smo previše od proroštva. Skočili smo pred rudu! Biti će spašen samo onaj tko posluša i povjeruje u evanđelje o svom spasenju u Isusu Kristu, a to nema nikakve veze sa subotom ili nedjeljom ili s bilo kojim svetim danom. Ponizimo se i priznajmo to. Proroštvo nije evanđelje. Ono je duhovni dar. Niti jedan duhovni dar nije i ne može zamijeniti poruku evanđelja. Ono to jednostavno nije. Znanje budućih stvari, niti znanje sadašnjih stvari ne doprinosti našem spasenju, jer je spasenje Kristovo djelo na križu, a ne naše. Bog neće nikome dati svoju slavu. On je sam htio biti pravedan i opravdati onoga tko vjeruje u Krista. Ako netko želi biti pravedan, Bog će mu se suprotstaviti i natjerati ga da prizna svoju nepravdu. Gal. 3:2 nas opominju da po naporima da držimo Zakon, nećemo nikada primiti Sveti duh. Gal. 3:5 nas opominje da je nastojanje za savršenim držanjem Zakona, nešto suprotno od vjere. Gal. 5:2 nas opominje da ako želimo poboljšati svoj položaj pred Bogom držeći Zakon kako bi postali pravedniji, biti ćemo odvojeni od Krista i ostati ćemo bez koristi od Kristovog djela za nas. Pojedinac ne smije izgrađivati svoju pravednost držeći Zakon, jer će ga to odvojiti od Krista. Drugo je, kada pojedinac postane predsjednik države, gradonačelnik, predsjednik crkve, tj. zauzme odgovornu i upravljačku poziciju, tada treba upravljati poučen Božjim zakonima za ovaj svijet, i biti će dobar vođa naroda i blagoslov za narod. Naravno, da je bolje kada država propiše kao dan tjednog odmora biblijsku subotu, a ne nedjelju ili da dopusti slobodu savjesti pa da svako može izabrati prema svojoj vjeri. Jedna stvar je pravedan društveni sistem, a druga stvar je pravednost nekog pojedinca pred Bogom. Evanđelje govori o položaju pojedinca pred Bogom. Proroštvo Ellen White govori o općim političko-društvenim događajima, u kojima se zemaljske vlasti bune protiv Boga i tlače savjesti pojedinaca. To je vizija zbivanja, a ne evanđelje. Pogrešno je iz te opće društvene vizije izvlačiti načela po kojima bi pojedinac mogao postati pravedan pred Bogom i biti spašen u vječni život. To je tada lažno evanđelje, čak i ako je istinito kao proroštvo. Samo proročko viđenje opisano u knjizi Velika borba se u suštini ne odnosi na pravilno držanje pravog dana odmora, već na uspostavu represivne globalne vlasti koja će davati zakone protivne savjesti pojedinaca. Tako je vjerojatnije da pitanje držanja nedjelje kao dana odmora, neće biti postavljeno kao samostalno pitanje, već samo kao dio mjere kojom će se nametati nekakva vjera. Iz onoga što nas uči Velika borba, izgleda da će se svjetovnom silom, nametnuti prihvaćanje Rimokatoličke vjere, a to će se morati odraditi na nekakav način. Moguće je da će postojati zakon kojim će biti propisano da se svaki pojedinac mora pojaviti na nedjeljnoj misi u katoličkoj crkvi, ili drugoj kršćanskoj denominaciji koja će biti priznata i ovlaštena za provođenje toga tzv. nedjeljnog zakona, te će o poštivanju zakona morati postojati propisana evidencija i dokaz. Očito je kako će u budućnosti postojati jedna elektronska kartica kao osobna iskaznica, koja sadrži sve podatke o osobi (osobni podaci, računi u banci, zdravstveni karton, radno mjesto, prometna dozvola itd.). Provlačenjem takve kartice na ulazu u priznatu crkvu voditi će se evidencija o poslušnosti zakonu kojim se nameće takvo što. Isprika za takav zakon će vjerojatno biti opasnost od terorizma. Muslimani se sigurno neće htjeti pokoriti takvom zakonu. Naravno, niti kršćani koji smatraju rimokatoličku crkvu tj. papstvo protivnim Kristu, neće htjeti slobodne savjesti pokoriti se, ali mnogi i hoće, imajući u vidu da se taj zakon daje radi opasnosti od terorizma, a da je vjera privatna stvar. Nepoštivanje može imati za posljedicu blokiranje bankovnih računa i drugih prava, kao npr. na prava putovanje – putovnice i sl. To će biti političko pitanje u vrijeme kada vjera neće niti biti pitanje za većinu, jer će se promijeniti pojam o vjeri kakav se imao u prošlosti. Proroštvo eto upozorava na tako nešto kao na znak da Isus dolazi brzo. Pismo kaže: tada podignite glave, jer je blizu vaše izbavljenje. Sve više od toga, a što je možda napisala Ellen White upitno je i treba se uzeti s rezervom, a kako nas to Pismo i uči. Evanđelje je ono što može pomoći pojedincu, a ne pokušaj da se vjersko-političkim otporom postane pravedan pred Bogom, pa čak i ako bi se bilo u pravu oko nekog spornog pitanja. Evanđelje nije vijest o spasenju onih koji su u pravu već radosna vijest o spasenju grešnika koji obično nisu u pravu, jer se stoga i nazivaju „grešnici“. Logičan je zaključak da čak i ako se netko pokori takvom zakonu isto neće nužno značiti gubitak spasenja, jer je spasenje završeni događaj i posao koji je obavio Isus na križu. Tko god čak i tada prizove Ime Isusa kao svog osobnog spasitelja, biti će spašen. Ne shvaćanje jednostavnosti poruke evanđelja prouzročilo nam je velike štete u životima. Aktivizam Adventista sedmog dana u radu za crkvu nije, nemože i neće nikada donijeti spasenje nikome. Odbijanje pokoravanja nekom zemaljskom zakonu nije, nemože i nikada neće biti pečat Božji niti će pokoravanje takvom zakonu ikada biti dokaz slobodnog opredjeljenja za sotonu i zlo. Takvo tumačenje Pisma značilo bi potpuno negiranje Kristovog evanđelja, jer u čemu bi onda evanđelje bilo radosna vijest, ako ne upravo u tome, što nas je spasio Bog, i da nas ništa ne može odvojiti od toga spasenja. Ništa, jer je naše spasenje uzneseno na nebo i nalazi se na sigurnom. Što god da se događa na zemlji ne može utjecati na čovjeka Isusa Krista koji je na nebu na sigurnom, a naš je novi otac, umjesto zemljanog Adama, i nosi nas u sebi, te ćemo i mi ponovno postati od Njega, i to bez grijeha već ćemo biti Njegovo, a ne Adamovo potomstvo. Mi već jesmo tamo, samo se još nismo očitovali, jer će nas Isus kod svog II. dolaska dovesti zajedno sa sobom. Mi ćemo se tada sresti sami sa sobom i vidjeti sebe. Dolazim do zaključka da se na vrhu svih adventističkih grešaka nalazi pogrešna interpretacija proroštva kao poruke koja sadrži upute za spasenje. Ta je greška više učinjena u misiji nego u SAD-u, jer su prvi adventisti u SAD-u bili prije adventizma u različitim crkvama, i već vjerovali u Isusa, ali u misiji su dopirali do ljudi koji su bili bez bilo kakve informacije o Isusu ili s nekom površnom informacijom tako da je prva stvar koja je stavljena u njihove umove bilo i jest proroštvo. Oni misle da je proroštvo zapravo evanđelje. Došlo je do zamjene pojmova i sadržaja, proroštva i evanđelja. Bilo je to tako i kod nas u Hrvatskoj i općenito u Ex Jugoslaviji. Ja sada mislim da je to velika greška koja je napravljena i šteta je velika. Crkva je temeljila rast na istini o danu odmora i čistoj hrani. U Hrvatskoj, narod je katolički i ne čita Bibliju, idu u crkvu nedjeljom i često jedu svinjetinu. Dakle, ako ste željeli biti drugačiji od većine ponuđen vam je način: subota i čista hrana. Dapače, ne samo način za postati boljim od većine, već i način da se postigne spasenje. Nije li očito da to nije nikada bilo niti će ikada biti pravo evanđelje! Bez evanđelja ostali smo često i bez Duha, Vjere i Krista, makar su ih pojedinci pronalazili sami za sebe, često tijekom procesa napuštanja adventizma. Duh proroštva ili kult osobe Pitanje koje sam postavljao svojim sugovornicima i supatnicima u adventizmu, otprilike se kretalo oko sljedećih stvari. Tražio sam dokaze te nekakvo uvjerenje da su spisi ili tekstovi Ellen White ono što Biblija naziva «duh proroštva» u tekstu iz Otkrivenja: «Jer svjedočanstvo Isusovo duh je proročki.» Kada kažem dokazi mislim u okviru doktrine koja je uspostavila i koja mora imati obranu svojeg vjerovanja. Dakle, u okviru adventističke doktrine. Ukoliko bi sada otišli u šira područja od adventističke doktrine materija bi nadilazila temu ove knjižice, jer bi ubrzo otišli do toga kako je sav fenomen sestre White posljedica oštećenja mozga koji je kod nje nastao uslijed udarca kamenom u glavu kojeg je bila žrtvom još kao dijete. Stoga se dokazi kreću u okvirima koje postavlja doktrina jedne od crkava postreformacije tj. KAC. Službeni Web Hrvatske konferencije i Generalne konferencije (http: //www.adventist.org i www.adventisti.hr) nas opskrbljuje tekstovima koje tražimo. Na hrvatskom i engleskom vjerovanje koje nas zanima glasi:

17.(18.) Dar proroštva Jedan od darova Svetoga Duha jest proroštvo. Ovaj dar je jedan od znakova raspoznavanja Crkve Ostatka i očitovao se u službi Gospodnje vjesnice Ellen G. White. Njezini spisi trajan su i vjerodostojan izvor istine koja Crkvi pruža utjehu, upute, usmjerava je i navodi na popravljanje. Oni također jasno otkrivaju kako je Biblija mjerilo svakog učenja i svakog iskustva. (Joel 2,28.29; Dj 2,14-21; Heb 1,1-3; Otk 12,17; 19,10) 18.(17.) The Gift of Prophecy: One of the gifts of the Holy Spirit is prophecy. This gift is an identifying mark of the remnant church and was manifested in the ministry of Ellen G. White . As the Lord's messenger, her writings are a continuing and authoritative source of truth which provide for the church comfort, guidance, instruction, and correction. They also make clear that the Bible is the standard by which all teaching and experience must be tested. (Joel 2:28, 29; Acts 2:14-21; Heb. 1:1-3; Rev. 12:17; 19:10.) Posebno problematični segmenti iz toga vjerovanja su problematični onome tko ih gleda iz perspektive šire kršćanske teologije. Tekst vjerovanja kaže : «Gospodnja vjesnica» - «messenger»- Odmah se postavlja pitanje da li to znači da Bog govori samo «po» ili «kroz» Ellen White? Da li su njene knjige «bogom nadahnute» i da li imaju autoritet pečata samoga Boga? Vjerovanje potom ide dalje te tvrdi: «trajan su i vjerodostojan izvor istine» - «authoritative source of truth» - Izvor istine? Znači li to da istinu o Bogu nalazimo u IZVORU istine , a taj su spisi Ellen White? Ako znamo da je Isus rekao za sebe da je On istina, da li to znači da su spisi E.W. sam DUH Isusov osobno ili su čak veći od Isusa, jer Isus je istina, a njeni spisi su IZVOR istine? «Isusovo svjedočanstvo je duh proroštva» - Da li to znači da je Isus svjedočio istinu kroz i po Ellen White te su stoga u «posljednje vrijeme» njeni spisi važniji od Novozavjetnih tekstova koji donose Isusove riječi, jer u njima (zapisima sestre White) Isus svoju istinu iznosi opsežnije, preciznije i bolje nego što je to zapisano u Novom zavjetu. (2 000 vizija i snova u kojima se Isus direktno/posredno obraćao Ellen White daleko nadmašuju sva iskustva biblijskih proroka i apostola zajedno) Nadalje: «izvor istine koja Crkvi pruža utjehu, upute, usmjerava je»- «provide for the church comfort, guidance, instruction, and correction» Svi znamo da se Sveti Duh naziva u Bibliji Tješiteljem, Voditeljem, a Sveto Pismo – Biblija naziva se : pismima koja daju korekcije i instrukcije. Da li su spisi Ellen White Sveti Duh ili su spisi Ellen White Božja Riječ-Sveto Pismo? (vidi Ivan 15,26 i 2 Tim 3,16) 15, 26: «A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene. 27i vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom» 3,16: «Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti» Vjerovanje naglašava kako je «Biblija je mjerilo» - «Bible is the standard»- Kako može Biblija mjeriti spise Ellen White kada njeni spisi tumače Bibliju? Zar to nije kontradiktorno samo po sebi?

Biblijski tekstovi koji su navedeni radi toga da podupru vjerovanje br. 17/18: Joel 2:28, 29 (NKJ) «28 And it shall come to pass afterward, that I will pour out my spirit upon all flesh; and your sons and your daughters shall prophesy, your old men shall dream dreams, your young men shall see visions: 29 And also upon the servants and upon the handmaids in those days will I pour out my spirit.» 3,1 (KS – KS drukčije od NKJ svrstava te retke u 3. poglavlje) «1"Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. 2 Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one. 3 Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima."» Acts 2:14-21 «14 But Peter, standing up with the eleven, lifted up his voice, and said unto them, Ye men of Judaea, and all ye that dwell at Jerusalem, be this known unto you, and hearken to my words: 15 For these are not drunken, as ye suppose, seeing it is but the third hour of the day. 16 But this is that which was spoken by the prophet Joel; 17 And it shall come to pass in the last days, saith God, I will pour out of my Spirit upon all flesh: and your sons and your daughters shall prophesy, and your young men shall see visions, and your old men shall dream dreams: 18 And on my servants and on my handmaidens I will pour out in those days of my Spirit; and they shall prophesy: 19 And I will shew wonders in heaven above, and signs in the earth beneath; blood, and fire, and vapour of smoke: 20 The sun shall be turned into darkness, and the moon into blood, before that great and notable day of the Lord come»

Djela 2,14-21 «14 A Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: "Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: 15 Nisu ovi pijani, kako vi mislite - ta istom je treća ura dana - 16 nego to je ono što je rečeno po proroku Joelu: 17 "U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati. 18 ću i na sluge i sluškinje svoje izliti Duha svojeg u dane one i proricat će. 19 ću čudesa na nebu gore i znamenja na zemlji dolje, krv i oganj i stupove dima. 20 će se prometnut u tminu, a mjesec u krv prije nego svane Dan Gospodnji velik i slavan. 21 tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen." « Heb 1:1-3 «1 God, who at sundry times and in divers manners spake in time past unto the fathers by the prophets, 2 Hath in these last days spoken unto us by his Son, whom he hath appointed heir of all things, by whom also he made the worlds; 3 Who being the brightness of his glory, and the express image of his person, and upholding all things by the word of his power, when he had by himself purged our sins, sat down on the right hand of the Majesty on high;» Heb 1,1-3 «1Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; 2 konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;» Rev. 12:17 «17 And the dragon was wroth with the woman, and went to make war with the remnant of her seed, which keep the commandments of God, and have the testimony of Jesus Christ.» Otk 12,17 «17 I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo.» Rev 19:10 «10 And I fell at his feet to worship him. And he said unto me, See thou do it not: I am thy fellowservant, and of thy brethren that have the testimony of Jesus: worship God: for the testimony of Jesus is the spirit of prophecy.»

Otk 19,10 10 Padoh mu pred noge da mu se poklonim. A on će mi: "Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!" Jer svjedočanstvo Isusovo duh je proročki.» Ukoliko se napravi analiza hebrejskog i grčkog teksta prethodno navedenih citata, da li će se doći do dokaza kako se ti tekstovi odnose upravo na Ellen White? Da li Biblija svjedoči u korist toga da je «duh proroštva koji je svjedočanstvo Isusovo» ustvari Ellen White tj. njene misli i riječi zapisane u njenim knjigama? Da li su prvi adventisti tako gledali na Ellen W. ili se kult štovanja njenog imena (spisa) razvijao kasnije? Pažljivom čitatelju biti će jasno kako pojmovi koje prosječan adventist koristi nisu nimalo proizvoljni već su duboko utemeljeni u prethodnom vjerovanju. Na primjer iskazi: «mi imamo istinu» i «mi imamo duh proroštva» nalaze svoj izvor u tekstu iz Otk 12,17: «17 I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže(op. autora : imaju – u nekim prijevodima Biblije) svjedočanstvo Isusovo.» Budući kako je svjedočanstvo Isusovo ustvari duh proroštva kako kaže u Otk 19,10: 10 Padoh mu pred noge da mu se poklonim. A on će mi: "Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!" Jer svjedočanstvo Isusovo duh je proročki (op. autora: u većini prijevoda stoji: proroštva, tako i NKJ: for the testimony of Jesus is the spirit of prophecy).» Ukoliko se vratimo na Osnovno vjerovanje br. 18, koje kaže: «Jedan od darova Svetoga Duha jest proroštvo. Ovaj dar je jedan od znakova raspoznavanja Crkve Ostatka i očitovao se u službi Gospodnje vjesnice Ellen G. White.» Očitovao se u službi Gospodnje vjesnice Ellen G. White. Dakle, vidimo kako pojmovnik prosječnog adventiste ima svoju zadanost u ovom vjerovanju. Za razliku od nekog pentekostalca koji će pod pojmom «duh proročki» pomisliti na svašta, od govora jezicima preko lokalnih mjesnih proroka koji proriču što će vas zadesiti u budućnosti pa do onih koji čitaju tajne srca ili jednostavno na knjigu Otkrivenje, adventist odmah pomisli na spise sestre White. Svatko ozbiljan zna kolika je važnost pojmova. Da bi ilustrirao situaciju u kojoj sam se našao kada sam počeo postavljati pitanje duha proroštva stavljam pred čitatelja izvadak iz pisma jednog pastora i profesora na Adventističkom učilištu upućenog meni kao odgovor na moje pitanje. Riječi glase ovako: »Dobro sam shvatio Vaše pitanje i mislim da ono ima svog temelja i povoda. U neku ruku, dobro je da ste ga postavili meni, no u drugu ruku možda i nisam prava osoba za takvo pitanje……želim napomenuti da ja ne zastupam stav koji Vi kritizirate…..Zvanični je stav Adventističke crkve da je E.G.White prorok i njezinu poruku stoga treba razumjeti kao proročku poruku…..nadahnuće spisa E.G.White nikako ne znači da su oni istog autoriteta kao i Biblija. Biblija i samo Biblija mogu biti našim pravilom vjere i življenja….Uloga E.G.White je bila da nam pomogne u razumijevanju Božje poruke današnjem čovjeku, no svrha je bila samo ukazati na Bibliju, a ne objasniti njezinu poruku….ona nije bila pravilno shvaćena (čak ponekad ni od svojih suradnika), tako da bi nam možda trebao i nepogrešivi tumač njezinih spisa….Držim da treba shvatiti načela i bit poruke, a da se ne treba zamarati perifernim problemima….Spominjem samo nuzgredno da je hermeneutika ozbiljna znanost i da se nitko ne može baviti teologijom dok nije razumio hermeneutiku u njezinom filozofsko-teološkom kontekstu. Znam da se čini kompliciranim (i jeste), ali ne prihvaćam populističko razumijevanje da je Biblija jedna sasvim jednostavna knjiga koju bez problema može svatko razumjeti. Takvima obično predočim nekoliko biblijskih citata (Isusa i apostola) koji ubrzo razbiju svaku iluziju o lakoći Pisma….» Glavni argument kod vrbovanja rimokatolika u adventiste je taj da su «adventisti narod Biblije». To je ona bitna razlika. Katolici ne čitaju Pismo. Tako se nastupa, to se i vjeruje. Međutim, ovaj pastor meni zvuči kao da je rimokatolički svećenik. Onima koji su upućeniji jasno je kako među Adventistima sedmog dana ne bi trebao biti ovakav stav. Adventisti su kako sami kažu : «narod Biblije». Između redova čitam kako taj pastor mene doživljava slično kao što rimokatolički svećenik doživljava svoju pastvu. Klerikalizam je izrazit i kod adventista sedmog dana. Mada se to neće priznati, ali pastori sebe zaista smatraju boljim (čitaj: drukčijim) od laika. Koliko je takvo mišljenje suprotno službenoj teologiji KAC o prednosti čitanja Biblije koju ima svaki vjernik, a koja bi trebala biti ono što čini bitnu razliku KAC i drugih kršćanskih crkava, poglavito onih najvećih, prosudite sami. Pastori su duhovnici, a vjernici su laici. Kolika sam čuo iskustava obraćenika, rimokatolika koji su prešli u adventiste! Svi su do jednog tvrdili kako je najveća bitnost njihovog obraćenja bila u tome da su počeli čitati Bibliju (što nisu mogli kao katolici?) te su sada iz Biblije naučili sve zablude Rima i ostalih. Ali, slušajte njihovog novog duhovnika, pastora: «Spominjem samo nuzgredno da je hermeneutika ozbiljna znanost i da se nitko ne može baviti teologijom dok nije razumio hermeneutiku u njezinom filozofsko-teološkom kontekstu. Znam da se čini kompliciranim (i jeste), ali ne prihvaćam populističko razumijevanje da je Biblija jedna sasvim jednostavna knjiga koju bez problema može svatko razumjeti. Takvima obično predočim nekoliko biblijskih citata (Isusa i apostola) koji ubrzo razbiju svaku iluziju o lakoći Pisma….». Ne možemo se baviti teologijom dok ne steknemo nužna predznanja. S tim se slažem. No, podsjećam mi razgovaramo o djevojci iz Amerike, neobrazovanoj, s oštećenjem glave, koja je tvrdila da za sve o svim životnim temama, i sada kad je uspostavljena „istina“, od nas se više ne očekuje da „mislimo“, već da „prihvaćamo“, jer se radi o „ozbiljnoj znanosti“. Smatrao sam zgodnim predočiti ovaj primjer kao ilustraciju dubine problema o kome je ovdje riječ. Načelno i ja se mogu složiti s tim pastorom o teškoći takve analize, ali postavljam otvoreno pitanje: Zašto vrbovati druge ljude kada ni mi sami nismo sigurni u što vjerujemo? Upravo ta nedorečenost uzrokuje nepošten odnos prema «prijateljima crkve» tj. ljudima koji su kandidati za članstvo u Adventističkoj crkvi. Sve se može izokrenuti čas ovako, čas onako, samo da «paše» onome koga se želi pridobiti u članstvo, a poslije toga «kud koji mili moji». Neka si svatko sam pomogne dalje. Možemo li dovoditi u pitanje autentičnost Ellen White kao jednog od znakova raspoznavanja Crkve Ostatka koji se očitovao u njenoj službi kao Gospodnje vjesnice, a da ne napadnemo sam autoritet Biblije? Mislim da to dvoje nije nužno vezano. Dapače, usudio bi se reći kako smo ograničeni spisima Ellen White u našem razumijevanju Pisma, koje bi moglo ići dalje i više, samo kada ne bi bilo omeđeno temeljnim postavkama koje je postavio «duh proroštva», a u koje će pravovjerni adventist sve ostalo što bi pronašao u Bibliji, pokušati uglaviti. Spisi Ellen White kao proročice Gospodnje skraćuju i omeđuju širok pogled na Bibliju. Mnogi su ovo pogrešno shvatili te nisu bili kadri sagledati ove dvije stvari razdvojeno. Takvi su po razočaranju u sestru White odustali i od Biblije pa čak i postali ateisti. Na specifična adventistička vjerovanja se gleda nerazdvojivo od sestre White i njenih spisa kao da su takva vjerovanja nastala tek kod nje i u njenim spisima. Svaki ozbiljniji teolog ili povjesničar zna da nije tako. Može se vjerovati u doslovno stvaranje u 6 dana i bez spisa sestre White (npr. Baptisti sedmoga dana). Da li je Ellen G. White lažni prorok? Heb. 12:21 (NKJ): "And so terrible was the sight, that Moses said, I exceedingly fear and quake" Heb 12,21 (KS): „I prizor bijaše tako strašan da Mojsije reče: "Strah me je i dršćem!" Na gornje retke koje navodi pisac poslanice Hebrejima, te ih pripisuje Mojsiju mada ih ne nalazimo tako zapisane u Starom zavjetu, ukazao mi je jedan od sugovornika, radi opravdanja uočenih u spisima E.W. određenih nadopuna teksta Biblije. Nitko od nas neće zbog toga reći kako je pisac poslanice Hebrejima, ustvari lažni prorok, jer dodaje u Bibliju nešto novo što se ne može naći zapisano u knjigama Staroga zavjeta. Pitanje: «Kako može Biblija mjeriti spise Ellen White kada njeni spisi tumače Bibliju? Zar to nije kontradiktorno samo po sebi?», koje smo ranije postavili izgleda da se može primijeniti i na apostola Pavla. Kako da Stari zavjet odgovori na pitanje je li Pavao lažno pripisao Mojsiju riječi koje smo gore naveli? Moramo se složiti da bi takve dokaze bilo ne moguće pribaviti. Prihvatili smo na temelju autoriteta kršćanske Crkve da neke knjige spadaju u biblijski kanon, a neke druge ne. Ako se slažemo da Pavao u Hebrejima nije lagao, što onda ukoliko je sestra White također dodala ponešto što ne nalazimo u Bibliji? Nije li to pravo svakoga proroka? U ovaj čas ne znam je li Pavao (ili drugi pisac) putem vizije od Boga naučio i čuo točne riječi koje je pripisao Mojsiju ili je iste pročitao iz nekog židovskog spisa koji, doduše kasnije nije ušao u Kanon, ali ga je Pavao očigledno smatrao vjerodostojnim. Biblija eksplicitno navodi imena nekih proroka kao npr. Agab, Natan, Gad i drugih. Svi su oni bili proroci inspirirani od Isusa Krista kroz ili po Duhu Svetom. Za neke proroke je rečeno kako su napisali spise(knjige) mada ih ne nalazimo u Bibliji. Sada se možemo mučiti s pitanjem jesu li oni bili Božji vjesnici ili ne, kako njihovi spisi mogu biti autoritativni izvor istine, kako im je Duh govorio i kako je kroz njih govorio te kako oni pomažu tumačenju Biblije i kako bi mogli biti testirani od strane Biblije, ali koji bi bio smisao takvih pitanja? Kaže se kako postoji Biblijski test kojim se provjerava autentičnost nekog proroka. Ne bi se ovdje zadržavao na tome testu, jer sam našao različite rezultate. Neki pokazuju kako je sestra White pravi prorok, a drugi kako ipak ne ispunjava uvjete koje postavlja taj test. Zavisi od toga jesam li otvorio web stranicu koja brani ili napada sestru White. Kada bi sada i ja ulazio u takvo testiranje bio bi to samo još jedan pokušaj više. Biblija ne kaže kako spisi pravih proroka ne smiju sadržavati istinu, utjehu ili upute. Biblija također ne kaže kako da bi netko bio pravi prorok isti ne smije biti također i Božji vjesnik. U ovu zamku će te odmah upasti čim uđete u diskusiju o sestri White. Ja to nazivam Biblijskom raspravom. Što Biblija kaže o tome pitanju. Adventistička crkva službeno propovijeda reformacijsko načelo «samo Pismo». Stoga, izgleda nezgrapno kada se duh proroštva dokazuje dokazima koji omogućuju odstupanje od takvog načela. Ukoliko Biblijom može biti više knjiga no što ulazi u Kanon, tada je pitanje što se sve može smatrati Bogom nadahnutim spisom. Zar nije svaka propovijed Bogom nadahnuta ili bi bar trebala biti? Međutim, zar neće svi, baš svi, naći dokaze u Bibliji za svoja vjerovanja? Zar to povijest nije dovoljno pokazala? Zar ne nalazi i Islam dokaze u Bibliji za sebe i svojeg časnog proroka? Spisi sestre White nisu loši, dapače dobri su za duhovnost i potiču na promišljanje i vjerovanje u Boga. Problem nije u njima već u onome što oni predstavljaju. Drugi, problem je što mi moramo učiti od učitelja biblije koji iznosi točnu nauku, kakva je zapisana u Bibliji (izuzev na nekim mjestima pogrešnog legalističkog evanđelja ! ) Uzvik : «Mi imamo duh proroštva» je uzvik koji viče iza zatvorenih vrata milosti za sve ostale koji to nemaju. Ja u tome vidim problem tim više ako bi se pokazalo da Biblija uči drukčije. Što znači «imati knjige» jedne žene iz Amerike? Možemo li reći kako svi vjernici imaju duhovne darove? Da. Jedan od njih je i dar tješenja. Hoćemo li prilikom primanja u članstvo crkve tražiti od novog člana da vjeruje u to kao u doktrinu o duhovnim darovima? Ne. Mi ih pitamo da li vjeruju u duhovni dar kojeg je imala sestra White. Zar nije ona tako ipak malo iznad nas ostalih vjernika? Nije li ona nekakva super žena? Pravimo li ju idolom? Je li ona naša djevica Marija? Makar je bila udana i nije djevica u tom smislu, ipak postoji nekakvo djevičansko znanje kod nje, jer kaže se da Ellen White, nije bila obrazovana, a pisala je stručno gotovo o svim aspektima života, za koje inače treba poduže školovanje. Samo da spomenemo medicinu i teologiju. Vidim u tome ideju „djevičanskog znanja“, znanja koje nije onečišćeno bilo kakvim posredovanjem zemaljskih ustanova, već primljeno s Neba. Što ako je to šarlatanstvo? Da li bi voljeli da vam srce operira netko tko ima samo par razreda osnove škole, i koji tvrdi da mu je Bog u viziji pokazao kako se operira srce? Mislim da ne. Zašto smo onda tako opušteni kad je u pitanju Biblijska teologija? Puštamo li da nam šarlatani određuju „pravu istinu“? Postavka je jednostavna: Otkrivenje 12, 17 pretkazuje da će se dar proroštva pojaviti u ostatku Božje crkve. Ako služba Ellen G. White nije ispunjenje Otkrivenja 12,17, tada Adventistička crkva nije taj prorečeni ostatak. Otkrivenje 12, 17: «I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo». Složit ćete se sa mnom kako je ovo malo nategnuto proročanstvo. Nategnuto kako bi u njega stala Ellen White kao njegovo ispunjenje. Adventisti vjeruju kako je kraj povijesti ovog svijeta blizu. Ostatak se prema proročanstvu iz Otkrivenja 12,17 mora pojaviti prije kraja svijeta tj. drugog dolaska Isusa Krista i početka novog svijeta. Ukoliko služba sluškinje Gospodnje nije prorečeno «svjedočanstvo Isusovo» tada niti Kršćanska adventistička crkva ne može biti taj prorečeni ostatak. Logika prvih adventista je bila ovakva: ukoliko se niti jedna druga grupa ne kvalificira kao ostatak tada kraj svijeta ne može biti blizu. Ovo pokazuje svu snagu i važnosti temeljnog vjerovanja broj 18. za prosječnog adventistu. U suprotnom padaju i mnoga druga vjerovanja u KAC. Nastavimo dalje sa analizom. Kada kažemo da je KAC (SDA) ostatak Božje crkve mislimo li na vjernike Kršćanske adventističke crkve tj. Crkve adventista sedmog dana na engleskom originalu SDA? Mislimo li da smo mi vjernici, članovi crkve taj ostatak od svih ostalih ljudi kao što je to bio Noa, ili kada kažemo ostatak mislimo na organizaciju , pravnu osobu, crkvu? Postavlja se i drugo pitanje, smatramo li spise Ellen White novim Novim zavjetom? Ukoliko je kršćanstvo nova religija, različita od judaizma, postavlja se onda pitanje da li je adventizam nova religija, različita od kršćanstva? Pavao identificira crkvu kao tijelo, a njene članove kao udove tijela kao uši, oči itd. Budući kako su dijelovi tijela organizirani u jedinstvenu cjelinu možemo pod ostatkom Božje crkve na Zemlji smatrati i vjernike i organizaciju crkve. Spisi sestre White ipak nisu Novi (novi) zavjet kao što to u biti nisu bili ni spisi apostola, jer su nauku crpli i iz Starog zavjeta. To je uvijek bila samo jedna prava vjera. Tako treba gledati i na adventizam. Upitno je drži li vodu ovakvo razmišljanje u praktičnom životu. Pitanje je li kršćanstvo nova religija različita od judaizma je mnogo veće pitanje i nadilazi ovu raspravu. Što god mislili, praktična je i očita istina, da kršćanstvo jeste nova religija u odnosu na judaizam. Također je isto i sa shvaćanjem suštine Crkve. Što je to Crkva? Je li nju tvori članstvo i organizacijska struktura ili je ona mistično tijelo Kristovo? U vrijeme apostola Pavla svaka je mjesna crkva bila samostalna organizacija. Nije bilo denominacija. Poznao je kako su prvi kršćani živjeli obiteljski život. To je bilo idealno zajedništvo koje nije dugo trajalo. Međutim, danas govorimo o ljudima, vjernicima koji žive svaki svoj život, a zajednički sudjeluju u bogosluženim aktivnostima. Kod vjernika KAC bi to osobito bilo sudjelovanje u crkvenom programu sa pjesmom, govorom i desetkom. Stoga je opravdano pitati je li crkvena administracija Kristoliko tijelo ili je posrijedi jedan od oblika svjetovne institucije, pravne osobe, udruge građana-crkve. Adventisti vjeruju da duh proroštva jeste utemeljen na načelu «samo Pismo» te da je on također i znak tj. dokaz «prave crkve». Duh proroštva treba biti u Crkvi sve dok svi ne dođemo do jedinstva u vjeri. (Ef 4,11-13), a osobito će se očitovati u ostatku na kraju vremena. (Joel 2,28-32; Otk 12,17). Za adventističku misao ovo je temeljni princip načela «samo Pismo». Izgleda da se adventistička misao ne obazire na to što Joelovo proročanstvo govori u množini, a ne u jednini kao da bi se sve ostvarilo u jednoj osobi. Crkva budući da po Pismu jeste organizirana kao ljudsko tijelo različitih organa i udova, mora ujedno biti očitovana na vidljiv način kao organizacija službi i funkcija. Kao što je stvarna veza između ruke i noge tako je stvarna veza i između organa i službi u crkvi. Ipak, može li se uzeti gore navedene Biblijske retke kao dokaz da se je duh proroštva očitovao baš i samo u službi sestre White tj. u daru proroštva koji je njoj bogomdan? Ef 4,11-13: «11 On i "dade" jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje 12 da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova 13 dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove». «dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere» - Hoćemo li prihvaćajući misli Ellen White biti ujedinjeni po njenoj vjeri? Je li pojam «vjera Isusova» istoznačan s pojmom «duh proroštva» ? Svatko tko vjeruje u načelo «samo Pismo» složit će se kako Pismo zaista govori o ostatku i o duhu proroštva. Pitanje je li dar proroštva očitovan u Ellen White je posebno pitanje. W. Millera koji je cijelu vatru očekivanja Kristovog drugog dolaska i zapalio, jedva da adventizam uopće spominje. Sva pozornost usmjerena je na sestru White. Čak i ako je bila lažni prorok, ipak još uvijek mora postati ili postojati neki ostatak. Ili? Pioniri adventizma zbog naslijeđene nauke računanja vremena iz Millerovog pokreta slijepo ne odstupaju od toga da se na kraju proročkog lanca od 1260 dana mora pojaviti ostatak i dar proroštva. Za taj proročki lanac je godina 1844. točka svekolikog ispunjenja. Pojašnjavati proročki slijed od 1260 dana nadilazi opseg ovog teksta te čitatelje upućujem da potraže knjige koje tiska KAC po tom pitanju. Što se tiče jedinstva koje donosi služba sestre White ono je zaista kroz adventističku povijest pokazalo svoju snagu. Adventiste je zaista ujedinila sestra White. Međutim, njihovo nejedinstvo uzrokovano je pogrešnim računanjem vremena, napuštanjem matičnih crkava te općom zbunjenošću kada Isus nije došao na Zemlju 1844. godine. Drugim riječima zar bi ih uopće trebalo ujedinjavati, a da prvo nisu sami sebe razjedinili? Drugo pitanje se nameće: Ističući potrebu da JEDAN čovjek ili žena budu faktor ujedinjenja adventisti ustvari priznaju nužnost službe koju kod rimokatolika ima rimski biskup Papa. Za adventiste je sestra White stalni papa! Kada govorimo o 1260 (isto se odnosi i na 2300 dana) dana kao Biblijskoj matematičkoj doktrini ipak ne može se, a ne zamijetiti kako je William Miller proricao na temelju toga izračuna dolazak Isusa Krista čak tri puta. Sva tri puta je promašio. Opravdano je pitati se, radili se tu uopće o načelu «samo Pismo». Najrazboritiji odgovor koji mogu naći na to pitanje je onaj koji tvrdi da je pogrešno očekivanje Kristovog drugog dolaska ustvari bila Božja volja. Bog je testirao tko u srcu želi da Isus dođe 1844. g. te ih je nadahnuo lažnim proroštvom, ali iz dobrih nakana. Doktrina «crkve ostatka» nastala je kao plod reakcije na pogreške. Ne želim griješiti pa reći kako Božji putovi ne mogu biti začuđujući, ali želim tek konstatirati prethodno kao činjenicu. Pokretački motor misije koju ima adventizam i koji je uzrokom širenja tog pokreta po svijetu nalazi se u vjerovanju kako adventizam nosi posljednju Božju poruku čovječanstvu. Čovječanstvo će biti prevareno, tvrdi ta poruka, od Antikrista te će primiti «žig zvijeri» na čelo i na ruku. Znak onih koje je Bog prihvatio i koji će biti spašeni od općeg uništenja biti će svetkovanje sedmog dana subote. Svetkovanje subote je stoga Božji pečat. Međutim, uz tu specifičnost glede subote, adventizam nije donio nešto novo, jer vjerovanje o sukobu pravih kršćana s antikristom kojeg se vidjelo u liku rimskih papa je proizvod reformacije, a osobito Calvina i Luthera. Stoga adventizam vidi sebe kao nosioca plamena reformacije do današnjeg dana. Ellen White nije jedina važna osoba pokreta čekaoca Kristovog drugog dolaska na Zemlju. Poruka svijetu koja dolazi kroz taj pokret je rođena u pogreškama i kroz napinjanje u raspoznavanju Božjeg govora ljudima. Spisi sestre White su pisani dokumenti (mnogo puta ispravljani) toga vremena u kome se ponovo rađalo (iako fanatično) živo očekivanje Kristovog povratka na Zemlju. Bog je na taj način po tome pokretu dao svoju poruku svijetu kako se treba pripremati za taj dolazak Krista kralja. Ova poruka je radosna vijest za sve kršćane na svijetu te je pokazatelj Božje milosti i volje da ga svi dočekaju radosno. Međutim, ovakav pristup problemu čini se ne će biti prihvaćen od adventista. Naime, oni takav stav ne smatraju posve točnim razumijevanjem Pisma. 1. Petrova 1,10.11. kaže: «10 To su spasenje istraživali i pronicali proroci koji prorokovahu o milosti vama namijenjenoj. 11 Pronicali su na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov u njima koji je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama te slavama što su nakon njih imale doći» Taj tekst pojašnjava što misle pravovjerni adventisti. Iz razloga koje vidimo u tom tekstu može se reći kako je Isusovo svjedočanstvo – duh proroštva. Adventistički pokret ne može biti u cjelini nazvan darom proroštva, jer bi to značilo da smo svi mi članovi toga pokreta proroci. Ali, adventistički vjernik ne smatra sebe prorokom. Otk 1,1-2 : «1Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo. I on to označi poslavši svog anđela sluzi svomu Ivanu 2 koji posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista - za sve što vidje.» Ovaj redak jasno kaže da kada ti ili ja svjedočimo ono što je Isus rekao mi samo dajemo svoje svjedočanstvo o Isusovom svjedočanstvu. Kod proroka je drukčije. Sam Isus svjedoči kroz proroka. Isus govori direktno kroz proroka, a to je nešto što ne radi putem tebe ili mene. Kada nam Sveti duh pomaže reći svjedočanstvo i to je drukčije od prethodno rečenog. U tome je razlika između prosječnog adventiste i sestre White. Kroz nju je sam Isus dao svoje svjedočanstvo. Takvo objašnjenje stoji tvrdo. Ellen White tj. Isusovo svjedočanstvo kroz nju u posljednje vrijeme pred njegov povratak na Zemlju je ono što između ostalog opisuje Ivan u Otkrivenju. Tako da dar proroštva kod Ellen nije samo prepoznat već je i unaprijed prorečen. Biblija je prorekla pojavu sestre White. Biblija nije prorekla pojavu mene i tebe ili ipak jeste, ali kao onih koji «imaju svjedočanstvo Isusovo (spise sestre White)». Njeno svjedočanstvo vjere je ustvari samo Isusovo svjedočanstvo Isusove vjere. Imati to na papiru, pameti i u srcu znači imati vjeru Isusovu. «Pronicali su na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov u njima koji je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama» (1. Petrova 1,11.) Duh Kristov je u prorocima Staroga zavjeta svjedočio o budućem vremenu i o Kristovim patnjama. Ovaj redak je ključan dokaz u prilog tvrdnji kako je u sestri White i kroz nju sam Duh Kristov dao svoje svjedočanstvo. To Isusovo svjedočanstvo je duh proroštva, a očitovalo se u posljednja vremena u spisima sestre White tj. u njoj. Ona je napisala spise kao Vjesnica Gospodnja. Ona je proročica. To ima smisla, je li tako? Ove riječi objašnjavaju i pogreške koje su adventisti radili, glede računanja vremena, ali i sve druge pogreške: » Pronicali su na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov». Pronicali su što Bog govori nisu to razumjeli posve jasno. Istraživali su Božju poruku te nisu čuli jasno i glasno. Stoga su činili greške. Radila je greške i sestra White. Međutim, važnost njene službe Vjesnice Gospodnje je tolika da su se njeni sljedbenici trudili sakriti te pogreške, ispraviti pogrešno napisano. To je sve bilo iz ljubavi prema Bogu. Iz toga razloga spisi sestre White nisu savršeni i bilo je nekih ispravaka. Ona je i sama «pronicala» u Božju poruku koja je dolazila preko nje. Crkva adventista sedmog dana je istraživala i još uvijek proniče u tu poruku te ju razumije samo djelomično u glavnim crtama. (posljednju rečenicu možda neće prihvatiti svi pravovjerni adventisti jer oni tvrde da već znaju «svu istinu».) Glave crte adventističke Božje poruke smo ukratko opisali ranije. Srž poruke jeste: čovječanstvo će biti prevareno, tvrdi ta poruka, od Antikrista te će primiti «žig zvijeri» na čelo i na ruku. Znak onih koje je Bog prihvatio i koji će biti spašeni od općeg uništenja biti će svetkovanje sedmog dana subote. Svetkovanje subote je stoga Božji pečat. Pitanje koje se stoga dalje nameće jeste da li su spisi sestre White izvor teološke istine ili su izvorište istine kojom Bog vodi Crkvu (KAC/SDA) kroz ovu dolinu sjena ovoga svijeta? Međutim, isti redak iz 1.Petrove poslanice 1,10.11., može se uporabiti kao dokaz za svakog drugog čovjeka koji tvrdi da je baš on prorok. Recimo na primjer mormonski prorok Joseph Smith. Javlja se u isto vrijeme kada i sestra White. To doba oko 1840 tih u USA je bilo doba vjerskog karizmatskog buđenja. Zar se isti redci iz Petrove poslanice ne mogu primijeniti i na njega? Ja sam pročitao Mormonovu knjigu te moram reći kako je zaista zanimljiva i potiče na pobožnost. Je li onda razlika u stavu prema Božjem zakonu, osobito suboti, ali i po pitanju besmrtnosti duše? Adventist nikada neće priznati da je sestra White prenosila Božju poruku pogrešno. Ona je pronicala i istraživala tu poruku, zajedno sa adventističkom crkvom, ali ne da bi došla do jasnog Božjeg govora već radi razumijevanja. Bog je kroz nju govorio jasno i glasno, ali ona i svi mi ostali tu jasnu poruku ne možemo samo tako razumjeti. Kao primjer može se uzeti biblijski prorok Balaam. Kada je taj prorok htjeo prokleti Izraela Duh Božji mu nije dao. Samo je istina mogla izaći iz njegovih usta. Drugi primjer je kada prorok Natan kaže Davidu da uradi sve što mu je na srcu, ali kasnije Bog govori Natanu da se vrati nazad te ispravi poruku za Davida, jer njemu nije dano da sagradi hram. Tu adventisti vide sigurnost kako poruka koja je došla preko Ellen White također ne može biti pogrešna. Zamislimo kako je Natanov povratak kod Davida s novom porukom trajao par dana. Ipak moramo priznati da je u tom slučaju David imao pogrešnu poruku od Boga u tih nekoliko dana dok nije dobio ispravljenu! Kaže se da je najdulji rok ispravka neke poruke od strane Ellen White bio rok od 24 sata. To je bio slučaj kada su crkvene vođe došle kod nje tražiti savjet treba li zatvoriti Southern Publishing Association. O tome je zapisano u njenim dnevnicima 5Bio 187 ff. Crkvene vođe su htjele zatvaranje tog tiskarskog udruženja koje je vodio njen sin Edson. Ona je na sastanku pristala na njihovo mišljenje kako ne bi radila u korist svoga sina. Međutim, kasnije joj se Bog obraća te pokazuje u viziji kako to udruženje ipak ne treba zatvoriti. Ovaj stav vodi ka još jednom zanimljivom, a koji proizlazi iz njega. Glasi ovako: to što mi nalazimo u spisima sestre White neke pogreške ne znači da su to pogreške već da ih mi zbog svojeg nerazumijevanja vidimo kao pogreške. Ljudi nalaze ono što žele naći. Stoga je sva vrlina u onome koji čita. Pravi (vjeran) adventist u spisima sestre White nalazi odgovore na pitanja, a nevjeran adventist pronalazi pogreške. Njeni spisi kao izvor istine nisu samo izvor teološke istine (bez obzira na neke naknadne korekcije ranih spisa) niti su samo vodstvo u spasenje. Oni su izvor SVAKE ISTINE. Izvor istine o zdravlju, o rekreaciji, o znanosti ....itd. Sestra White je prorekla nezdravost namirnica kao što su kravlji proizvodi. Naravno, meso je po načelu zdravstvene reforme samo po sebi nezdravo. Kada adventist vidi aktualni problem bolesti kravljeg ludila u svijetu on zna da se proročanstva sestre White ostvaruju. Mada, kada im to ne paše preziru znanstvena dostignuća, u ovakvim slučajevima rado će citirati kako su i znanstvenici potvrdili kako su kravlje meso i proizvodi loši za čovjeka (makar većina adventista ipak jede meso!?). Što se tiče razlike između proroka J. Smitha i proročice E. White radi se o suboti, stanju mrtvih i o još nečemu zanimljivom. Adventisti će vrlo prezirno i sa smijehom prokomentirati iskustva «tuđih» proroka. Reći će: Smith je za mjesto na kojem se nalaze zlatne ploče s tekstom knjige saznao od anđela tj. mrtvog/uznesenog na nebo proroka Moronija, a koji je živ nakon smrti, kada je Smith prevodio tekstove služio se sa dva kamena koji su navodno boje čokolade te ih je stavio u šešir u koji je potom zaronio svoju glavu. Tada bi se pravi prijevod pojavio pred njegovim očima. Smith se optužuje i za poligamiju. Biblija kaže kako Bog govori svojim prorocima po vizijama i snovima. Međutim, zar iskustva sestre White nisu isto tako smiješna kao i Smitha? Zar Biblija ne donosi slične primjere kako je npr. trebalo sedam puta okupati se u potoku pa da spadne guba, kako je procvjetao Aronov štap, kako je voda izlazila iz kamena nakon što ga je Mojsije udario štapom itd. Sestra White je dobila kamen u glavu kao dijete, imala je napadaje u kojima je prestajala disati i prestajalo joj je kucati srce (bar se tako kaže za popratne simptome njenih vizija), padala je u trans. Ukoliko želite nekoga pridobiti za adventizam nemojte mu to reći odmah, jer može pomisliti kako se tu radi o bolesti, ludilu ili čak o đavolskoj opsjednutosti. Mnogo se može reći o tome, ali kao što je ranije rečeno po tom pitanju i pitanju krađe tekstova od drugih kršćanskih pisaca, a potom objavom kako su te misli stigle s Božjeg prijestolja, napisane su knjige i mnoge web stranice. Najpoznatija je knjiga bivšeg adventističkog pastora koji se zove Walter T. Rea, a napisao je kontroverznu knjigu koja donosi dokaze tekstom i slikama o krađi autorskog materijala od drugih kršćanskih pisaca. Knjiga se zove «The White Lie». Rješenje se može potražiti u tome da na poruke proroka gledamo u dvije perspektive i to: kao poruke koje dolaze direktno od Boga i kao poruke samog toga proroka. Bog je govorio putem proroka koji nije savršen niti bezgrešan. Ali, opet to možemo onda primijeniti i na Smitha. U tom slučaju izazov se prenosi i na samu Bibliju. Ukoliko kažemo da je Pismo i samo Pismo jedino pravilo vjere i života, a ukoliko dio Pisma može biti prorokova poruka, a ne samo Božja poruka, kako ćemo razlučiti što je što? Čim donesemo takvu odluku uči ćemo u zamku da svoj razum stavljamo kao mjerilo. Tada naš razum postaje viši autoritet od Biblije, jer on razlučuje koji je dio Biblije nadahnut, a koji nije. Dobro bi bilo uzeti u obzir ono što je ranije rečeno, a to je da su i Biblijski proroci «Pronicali na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov u njima». Ni Biblijski proroci nisu uvijek razumjeli Božju poruku. Možda je u tome Božja poruka za nas. Stoga možemo reći da Biblija nije čisto Božje djelo. Ona je progresivno ljudsko razumijevanje Božjeg govora. Progresivnost ljudskog razumijevanja Božjeg govora nas nuka da se ne odvojimo od iskustva opće kršćanske nauke koja se razvijala postupno kroz povijest. Ukoliko tako nešto kažemo za Bibliju možemo se usuditi isto reći i za sestru White. Ona je djelo Božje, ali i djelo ljudsko. Ona je sama sebe oblikovala, a oblikovala ju je i crkva adventista sedmog dana. Dar proroštva kod sestre White je nerazdvojno vezan s činjenicom je li crkva adventista sedmog dana posljednja crkva, ostatak. Jedno i drugo stoji ili pada zajedno. Ključno je razumjeti načelo progresivnosti razumijevanja Božjeg govora. Spisi sestre White nisu čisto Božji. Razlikovanje Božjeg govora kod pisaca Biblije od njihovog osobnog govora najbolje radi apostol Pavao kada negdje kaže dok daje instrukcije crkvi kojoj piše: «Ovo vam kažem ja, a ne Krist» (no ipak i to je sastavni dio Biblije). Moramo priznati da i ono što govori Bog također govori putem čovjeka. Stoga sestra White ne može biti gledana sa štovanjem koje njenim riječima daje božansku snagu, ali niti sa otvorenim neprijateljstvom. Kada kažemo kako prorok ni sam ne razumije ono što je napisao pod nadahnućem, ne može se reći da to odmah nije istinito. Danijel nije razumio viziju (Danijel 8. poglavlje). Biblija stoga nije diktat Božjih riječi. Jesu li vizije sestre White diktirane od Boga tj. preciznije je li vizija koju je vidjela autentičan snimak Božje volje i riječi? Može li se sliku ili film koji je ona gledala u viziji opteretiti hipotekom nerazumijevanja? Prije no što upadnemo u prijevremeni zaključak, moram reći kako je i Ivan u Otkrivenju viđao slike. U tome se on i Ellen ne razlikuju. Razlika je u broju viđenja. Ivan je imao jedno viđenje iz kojega je nastala knjiga Otkrivenje, a sestra White je prema adventističkim informacijama imala 2 000 Bogom nadahnutih vizija i snova. Naravno nisam bio tamo pa vidio. Moram se pouzdati u tu informaciju koju pruža KAC. Tako bi bilo najbolje reći kako za Bibliju tako i za sestru White da u tim spisima nalazimo nadahnutu poruku, a ne diktiranu nadahnutu Riječ. Udaljava li nas taj pristup od načela «samo Pismo»? Načelo «samo Pismo» treba sagledati u povijesnom kontekstu u kome je nastalo. Reformatori su zauzimali stav protiv tradicije katoličke Crkve, jer su bili sablažnjeni nekim skandaloznim naukama i postupanjima papa i službene crkvene hijerarhije koja je u tom kontekstu imala na račun vjere i savjesti materijalne privilegije, a na teret naroda. Takav složeni trenutak u vremenu uzviku «samo Pismo» daje pravi naglasak. Calvin nije odbacivao tradiciju već samo one dijelove koje nije prepoznavao kao s Biblijom podudarne i korisne. Calvin je svoje razumijevanje Pisma temeljio na crkvenim ocima, osobito uvažavajuću svetog Augustina, pa tako svoju nauku izlaže i temelji upravo na dokazivanju kako je papstvo odstupilo od cjelovite nauke crkvenih otaca. Službeni stav KAC po tom pitanju je da se kod nadahnutosti ustvari radi o tome da Bog nekome daje nadahnutu misao koju taj isti svojim riječima stavlja na papir ili izlaže usmeno. Čini mi se kako je i misao profiltrirana kroz ljudski mozak onoga koji misli. Misao nije neovisna od tjelesnog mozga koji ju misli. Misao stoga nije odvojena od tijela, ili možda jeste, ali ja to ne mogu u ovom času usvojiti. Sukob doslovnog i liberalnog pogleda na Sveto Pismo obično je fokusiran na ova veća pitanja: 1. Je li Bog napisao Deset zapovijedi na kamene ploče svojim prstom ili je to način na koji je događaj opisao čovjek (Mojsije..) 2. Je li zaista bio potop cijeloga svijeta u doba Noe (ili nisu znali za vremensku prognozu...) 3. Da li je zaista Bog stvorio svijet u doslovnih 6 dana (ili je to pjesnički izričaj...) Svi kršćanski pravci će se složiti kako je poruka tih događaja „istinita“, ali sukobit će se oko same doslovnosti. Kada „sestra White“ kaže da je u Pismu nadahnuta misao, a ne riječ, misli drukčije. Ona je svoj stav usporedila sa utjelovljenjem Isusa Krista. Božanske misli u ljudskim riječima. Dakle, ona nadahnutost Pisma i svojih spisa vidi kao potpuno savršenu (unatoč nemalim greškama, koje su s vremenom popravljana u novim izdanjima njenih spisa). Isto kao što je i Isus Krist potpuno savršeni Božji sin, bogočovjek. Savršeni spoj božanskog i ljudskog na način da božansko prevladava i spašava ljudsko. Ona je smatrala da je čovjekov doprinos stvaranju Pisma samo u izboru riječi i stilova. Upravo iz toga razloga je i ona koristila tuđe knjige radi „nabavke“ dobrih riječi i pojmova, te opisa koji su najbolje odgovarali „viđenjima“. Tako kada Pismo kaže u Postanku : «1U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. 3 I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. 4 I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. 5 Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.». Riječi su te navedene, a koja je misao? Misao je npr. za drugi dio 5. retka ova: prvog dana stvaranja bilo je večer i jutro. Ellen White ne pokušava navodne greške u Pismu opravdati izgovarajući se na nadahnuće misli, a ne riječi. Biblija je, dakle, točna u iskazivanju Božjih misli. Također, isto se misli i za spise Ellen White. Što se tiče slika i simbola koji ne otkrivaju precizno npr. je li papa antikrist ili ne, odgovor leži u tome da je na taj način Bog sačuvao Pismo ne bi li ga ljudi izmijenili ili uništili, te kao drugo da samo oni od Boga izabrani da razumiju, mogu zaista i razumjeti. To je Božja providnost. Tu prestaje svaka rasprava. Prethodna argumentacija ima smisla za Bibliju, ali ima li i za spise sestre White? Tko bi sada tj. od 1850 tih do danas uništavao njene spise kad nitko nema takvu vlast? Zašto su onda i njeni spisi temeljeni na slikama koje je vidjela? Odstupanjem od verbalnog nadahnuća Svetoga Pisma, adventizam je usvojio stav da je nadahnuta poruka, ili misao, a ne riječi. Ukoliko tu istu misao ili poruku sadrže i spisi Duha proroštva, tada se zapravo radi o produžetku Svetih Pisama. Adventistički teolozi su to upakirali u teološke izraze, no u suštini je u tome razlika između evangeličkih kršćana i adventista, jer adventisti ne vjeruju u verbalno nadahnuće Svetog pisma. Nesaglediva je to razlika, makar prolazi nezapaženo. Također, valja napomenuti da gore citirani tekst iz 1. Petrova 1,11, zapravo govori o prorocima koji su prorocali do Krista, te ukazivali na Njegovo djelo. To je jasno iz samog teksta i konteksta. Adventisti zapravo često koriste tekstove Biblije koji govore o Isusu, da bi umjesto Isusa stavili ime Ellen White, pa tako osim gore navedenog teksta, adventisti tj. sama Ellen, stavlja sebe i u tekst iz poslanice Hebrejima 1:2. Taj tekst kažeda je Bog u ove posljednje dane govorio preko svoga Sina, a adventizam ga je izmijenio da kaže, kako je u posljednje dane govorio preko „svjedočanstva svoga duha proroštva“, tako bez dlake na jeziku kaže Ellen White u Svjedočanstvima za crkvu vol. 5. , str.147,148.). Dva pitanja, koja su zapravo izvedenica jednog pitanja, traže odgovor, ako netko od adventista želi ozbiljnije proučavati Bibliju i primijeniti je u svom životu: Može li se sagledati Kristovo evanđelje iz adventističke perspektive ili se čovjek mora prvo odreći adventističkih učenja, kako bi sagledao Kristovo završeno djelo na križu ? Može li se imati koristi od Kristove službe u nebeskom Svetištu, ako istu shvaćamo kao adventisti: da je Isus prvo prenio sve grijehe u Svetište te sada čisti isto od naših grijeha, a na kraju će grijesi vjernika biti prenešeni na Sotonu, ili evangelički, da je Isus sve grijehe ostavio na križu i u grobu, te da je krvlju na zemlji očišćena i nebeska stvarnost? To jedno pitanje se odnosi na shvaćanje Kristovog djela na križu, grobu i uskrsnuću. Je li On već tada uradio sve ili još nije sve uradio, te koliko mi moramo dodati? Nadalje, postavlja se pitanje umanjivanja Kristove slave, prvo Sotona postaje nositelj grijeha vjernika, drugo, Duh proroštva je postalo „najnovije“ Isusovo svjedočanstvo, pa je pitanje zašto je Isus bio nedorečen u Evanđeljima, da je sada morao nadopuniti svoje svjedočanstvo posredstvom Ellen White? Znači li to da su knjige Novoga zavjeta nejasne, teško shvatljive, možda i pogrešne? Čovjek će se morati odlučiti kome vjerovati: Svetome Pismu ili navodnom Svjedočanstvu Isusa Krista kroz Ellen White. Konačno je važno pitati: kakva je korist ako je adventizam u pravu u mnogim stvarima, ako je čak i proricanje budućnosti točno, a ako ipak kroz sve to propovijeda pogrešno evanđelje? Može li biti da adventizam želi pridobiti čitav svijet za sebe, a ipak će izgubiti dušu, ostati bez spasenja po vjeri SAMO u Isusa? †


Moje svjedočanstvo vjere: Vjerujem da je tekst iz Postanka 26:5 (KJ) sagledan u kontekstu Rimljanima 4. poglavlja, moj glavni tekst o opravdanju SAMO vjerom. Taj tekst shvaćam kao Božju deklaraciju Abrahamove potpune pravednosti u Božjim očima, unatoč činjenice da Abraham nije držao zapovijedi, jer je ubijao, lagao i živio u otvorenom preljubu (ako uzmemo u obzir što je Isus rekao o tome). Abraham je proglašen pravednikom, kao da je držao sve Božje zakone, makar je očito kako on to nije, jer se pouzdao samo u Boga. Bio je prijatelj Božji i Bog ga je opravdao.

Moje mišljenje o adventizmu: Nakon višegodišnjeg proučavanja adventizma, došao sam do groznih zaključaka radi kojih sam duboko uznemiren , jer sam zaključio kako naša mnoga razočaranja i muke, jesu uzrokovani lažnom naukom adventizma. Radi se o sljedećim zaključcima: Adventistička crkva ne uči pravo evanđelje, jer pogrešno poučava držanje Starog zavjeta koji je dat Izraelu posredstvom Mojsija, a ne Novog zavjeta, sklopljenog u Isusu Kristu, gdje je Bog izvršio i čovjekov dio u zavjetu, te nama sada preostaje samo priznati Krista i Njegovo završeno djelo, i time primiti sva obećanja Novoga zavjeta, dakle KAC drži pogrešan ZAVJET. Adventistička ckrva ima svoje korjene u pogrešnim heretičkim učenjima W.Milera te vizijama E.G.White, koja nije Božji prorok, (ako njeni spisi ne sadrže pravo evanđelje tada nije niti prorok) već dokaz da iza adventizma stoji nečisti, vračarski duh , dakle KAC je ispunjena duhom koji nije SVETI DUH. Važnost SUBOTE – kada se sve sumira: adventizam uopće ne propovijeda „radosnu vijest“, već vijest straha i poziva na spasenje držanjem subote. Koliko god subota i bila blagoslov, ipak riječ je o blagoslovima koji su u suprotnosti s duhovnim blagoslovima u Kristu, radi se o pokušaju postizanja blagoslova obećanog Izraelu u Starom zavjetu, što naravno uvjek ostaje nedostižno u Novom zavjetu, jer blagoslov od držanja subote u novom Zavjetu nije niti obećan – KAC traži blagoslov kojeg nema. Adventizam je religijski sistem koji je u svojoj suštini protivan kršćanstvu.


Objašnjenje nekih pojmova Ellen G. White Žena nevjerojatnih duhovnih darova. Živjela je u 19 stoljeću od 1827-1915 g. Putem svojih spisa još uvijek utječe na milione ljudi diljem svijeta. Tijekom života napisala je oko 5.000 članaka i 40 knjiga. Do danas, uključujući kompilacije njenih zapisa kojih je ostavila na više od 50.000 stranica objavljeno je čak 100 knjiga koje nose njeno ime. Njeni spisi obuhvaćaju skoro sve vidove čovjekovog života, a za pripadnike adventističke crkve njeni spisi imaju poseban vjerski značaj. SDA Seventh-day Adventist Church Svjetska kršćanska vjerska zajednica koja priprema svijet za drugi dolazak Isusa Krista. KAC Kršćanska adventistička crkva – ime pripadnika SDA u Hrvatskoj. Misijska izjava Kršćanske adventističke crkve Misija je Kršćanske adventističke crkve objavljivati svim ljudima vječno evanđelje u kontekstu vijesti trojice anđela iz Otkrivenja 14, 6-12, vodeći ih da prihvate Isusa kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodara te da tako rastemo u zajedništvu poniznim služenjem i svjedočenjem.

Način života Adventista[uredi VE | uredi]

Molitva[uredi VE | uredi]

Adventisti vjeruju kako je potrebno svakodnevno komunicirati s Bogom. Njihove molitve nisu unaprijed sročene (kao npr. "Zdravomarijo"), već, kako kažu: "dolaze iz srca", tj. u svojim molitvama iznose pred Boga sve svoje životne probleme i dileme, no u molitvama izražavaju i zahvalnost, te mole za oprost grijeha koje su učinili. Mnogi Adventisti tvrde da su im molitve bile uslišene, a napisane su i brojne knjige o takvim iskustvima, od kojih su neka i čuda. Adventisti se protive ponavljanju unaprijed sročenih molitava, jer na nju ne gledaju kao na magijski čin, već kao na razgovor s Bogom pri čemu je potrebno da je osoba prisebna i govori ono što misli. Ovo temelje na Isusovoj uputi iz Mateja 6, 7: "Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle da će biti uslišani zbog svojih mnogih riječi."

Glazba[uredi VE | uredi]

Adventisti su u svijetu poznati po svom izraženom glazbenom djelovanju. Mnogi Adventisti pohađaju glazbene škole, pa čak završavaju i glazbene akademije kako bi mogli što kvalitetnije, odnosno dostojnije slaviti Boga glazbenom umjetnošću. Glazbena tradicija Adventističke crkve je vjerojatno utemeljena na starozavjetnim izvješćima o Davidovom pedantnom organiziranju zbora koji je bio zadužen za slavljenje Boga glazbom. Tu je zatim i 150. psalam koji nabraja: "Hvalite ga zvucima roga, slavite ga harfom i citarom! Hvalite ga igrom i bubnjem, slavite ga glazbalima zvonkim i frulom...", itd. Glazba je Adventistima nezaobilazan dio bogoslužja, a manifestira se u zajedničkom pjevanju kršćanskih himni i različitim glazbenim ili glazbeno-scenskim nastupima.

Zdravlje[uredi VE | uredi]

Adventisti zastupaju zdravstvenu poruku koja preporučuje zdravu prehranu i vegetarijanstvo, iako se ono ne zahtjeva. No, poručuju kako se crveno meso (svinjetina), školjke i ostale životinje koje su u 11. poglavlju Levitskog zakonika proglašene nečistima, nikako ne bi smjele jesti. Ne konzumiraju alkohol, duhan i drogu. Pošto se Adventisti zalažu za što zdraviju prehranu, vrlo su aktivni na tom području. Jedan od adventističkih pionira, John Harvey Kellogg, osmislio je "Corn Flakes" koji se i dan-danas u gotovo svakom domu može naći, te je njegova tvrtka "Kellog's Cereal" postala jedna od najuspješnijih svjetskih prehrambenih kompanija. Druga takva, također vrlo uspješna tvrtka, jest australski Sanitarium koji je u vlasništvu Adventističke crkve. Adventisti u svijetu vode veliki broj bolnica i drugih zdravstvenih institucija. Najznačajnije adventističko učilište medicine je Loma Linda (Kalifornija, SAD).

Naslovna priča u broju National Geographica iz studenog 2005. godine, koji je izašao i u hrvatskom izdanju[35], govori o dugovječnosti i predstavlja Adventiste, Okinavljane i Sardinijce kao najdugovječnije ljude svijeta. U tom članku je napisano kako Adventisti u prosjeku žive 4-10 godina duže od kalifornijskog prosjeka. Kao razlog tome, autor članka Dan Buettner navodi uravnoteženu vegetarijansku prehranu, pijenje najmanje 5 čaša vode dnevno, aktivnu obiteljsku i društvenu povezanost, a uz vjeru pridodaje i svetkovanje subote koje djeluje antistresno. Zajedničko svim skupinama je izostanak konzumacije sredstava ovisnosti.

Stav Adventističke crkve prema pobačaju jest da ga nije etično koristiti u svrhe (post)kontracepcije, odabiranja spola i u ostale svrhe pogodnosti. No, u slučaju kada se žena susreće s posebnim okolnostima zdravstvene i moralne prirode, kao što su: opasnost po ženino zdravlje, dijagnosticirano oštećenje ili defekt djeteta ili začeće u silovanju, žena se može odlučiti za pobačaj. Prema biblijskom stavu kako ga razumiju Adventisti oblikovana je i službena izjava Generalne Konferencije u kojoj je heteroseksualni brak naglašen kao jedini biblijski prihvatljiv brak. Adventisti, dakle, ne prakticiraju istospolne brakove, što nipošto ne podrazumijeva omalovažavanje, zaziranje ili bilo kakav drugi oblik nasilja nad pripadnicima LGBTIQ skupine. Na duhovnom tržištu ipak postoje razne ponude pa je u SAD-u organizirana alternativna LGBTIQ crkva, Adventist Kinship International, koja broji 1500 vjernika, ali organizacijski nije u vezi sa službenom Adventističkom crkvom.

Obrazovanje i znanost[uredi VE | uredi]

Obrazovni sustav pod upravom adventističke crkve je drugi najveći kršćanski školski sustav na svijetu. Postoji 7,598 obrazovnih ustanova sa preko 1,545,000 učenika i 80,000 nastavnika u više od stotinu zemalja.[36]

Visoko školovanje je vrlo cijenjeno među Adventistima. Ellen G. White u svojoj knjizi Um, karakter i osobnost kaže: "Bez obzira tko ste, Bog vas je blagoslovio intelektualnim sposobnostima koje se mogu beskrajno usavršavati. Razvijajte svoje talente s ustrajnom ozbiljnošću. Vježbajte i disciplinirajte um proučavanjem, zapažanjem i razmišljanjem. Ne možete se sresti s Božjim umom dok ne upotrijebite svaku silu." Mnogi adventistički pastori su prije svojeg teološkog obrazovanja diplomirali i na nekom drugom području. U SAD-u je broj adventističkih diplomata dva puta veći od američkog prosjeka.

Adventistička crkva je vrlo aktivna u promoviranju kreacionističke znanosti nasuprot evolucionizmu. "Geoscience Research Institute" u Sveučilištu u Loma Lindi izdaje polugodišnjak "Origins" koji svojim člancima pruža uvid u znanstvene argumente za kreacionizam.

Humanitarne aktivnosti[uredi VE | uredi]

Adventisti su poznati po svojim humanitarnim aktivnostima koje bivaju u raznim oblicima. Često su to humanitarni koncerti koje organiziraju adventističke glazbene skupine, od kojih je najpoznatiji hrvatski VIS "Agape", koji djeluje još od 1983. godine. U TV emisiji Denisa Latina Latinici s temom "Oni trebaju našu pomoć", koja je bila prikazana 27. veljače 2005. godine, sudjelovao je adventistički pastor Dragutin Matak i bila prikazana reportaža o humanitarnim aktivnostima studenata Adventističkog teološkog Fakulteta u Maruševcu.

Humanitarnom akcijom "Sretna kuća" cilj je pripomoći udomiteljstvo HIV pozitivne djece i mladih.

ADRA[uredi VE | uredi]

Neprofitna organizacija "Adventist Development and Relief Agency" osnovana 1984. je nezavisna humanitarna agencija koju vodi Crkva Adventista sedmog dana. Godine 1997. dobila je konzultativni status od Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih Naroda (ECOSOC). ADRA se udružuje sa zajednicama, organizacijama i vladama u svrhu poboljšanja kvalitete života milijuna ljudi širom svijeta kroz 5 osnovnih aspekata: osiguranu hranu, ekonomski razvoj, primarno zdravlje, pomoć u hitnim slučajevima i osnovno obrazovanje. ADRA smatra da ljudsko dostojanstvo može i mora imati svako ljudsko biće. Iz tog razloga, ADRA služi svim ljudima, bez obzira na etničku, političku ili vjersku pripadnost. Za vrijeme i poslije Domovinskog rata, hrvatski ogranak ADRA-e je znatno olakšala život brojnih ljudi koji su bili oštećeni ratom.

Brojke

¤ ADRA je prisutna u 125 država
¤ Više od 90% privatnih donacija se koristi za izravne humanitarne usluge
¤ Godine 2004. ADRA-ini programi su pomogli gotovo 24 milijuna ljudi širom svijeta

Vjerska sloboda[uredi VE | uredi]

Adventistička crkva već preko 100 godina zagovara slobodu vjeroispovijesti. Godine 1893. osnovana je "International Religious Liberty Association", svjetski raširena organizacija s ciljem promoviranja slobode vjeroispovijesti, koja djeluje i u Hrvatskoj[37].

Donedavni direktor komisije američke vlade za međunarodnu vjersku slobodu (U.S. Commission on International Religious Freedom)[38], kao i trenutni tajnik UN-ovog nevladinog komiteta za slobodu religije ili vjeroispovijesti (UN non-governmental Committee on Freedom of Religion or Belief)[39] bili su također advenstisti.

Struktura i organizacija[uredi VE | uredi]

Kršćanska adventistička crkva organizirana je putem delegatskog sustava. To znači da autoritet crkve počiva na vjerništvu mjesnih crkava. Izvršna odgovornost dana je predstavničkim tijelima i službenicima koji upravljaju crkvom. Postoje četiri stupnja crkvene strukture, i to od vjernika pojedinca do svjetske crkvene organizacije.

1. Mjesna crkva se sastoji od vjernika pojedinaca.
2. Konferenciju ili misijsko polje čini nekoliko mjesnih crkava u državi ili nekom području.
3. Uniju konferencija ili misijskih polja čine konferencije ili polja unutar šireg područja (često su to skupine regija ili cijela država).
4. Generalnu konferenciju, kao najveću organizacijsku jedinicu, čine unije iz svih dijelova svijeta. Divizije su dijelovi Generalne konferencije, i to s administrativnom odgovornošću za određeno zemljopisno područje.

Svaka organizacijska jedinica nastala je demokratskim načinom izbora. Mjesne crkve izabiru svoje službenike i crkvene odbore većinom glasova. Zatim Crkva izabire svoje zastupnike za konferencije koje se sastaju na posebnom zasjedanju svake dvije ili tri godine. Izvršni autoritet između dva zasjedanja sabora ima konferencijski Izvršni odbor i izvršni službenici (obično su to predsjednik, tajnik i blagajnik Konferencije), a svi su izabrani na glavnom zasjedanju sabora.

Sličan se proces primjenjuje na unijskom saboru i zasjedanjima Generalne konferencije, obično svakih pet godina, kada se izabiru službenici i odbori, daju izvješća i donose crkveni pravilnici. Unutar tih četiriju stupnjeva crkvene organizacije djeluju različite crkvene institucije koje se tiču odgojno-obrazovnog sustava, zdravstvene službe, izdavaštva, humanitarnih i drugih ustanova. Sve te institucije pripadaju jedinstvenoj jedinici Generalne konferencije Adventističke crkve koja ih objedinjuje.

Administrativno gledano, Adventistička crkva ima trinaest divizija koje su sastavljene od skupina crkava, misijskih polja ili država objedinjenih u unijama. Divizije i njihova sjedišta pokrivaju sljedeća zemljopisna područja:

Euro-afrička (EUD) Bern, Švicarska
• Euro-azijska (ESD) Moskva, Rusija
• Inter-američka (IAD) Miami, SAD
Istočna Centralno Afrička (ECD) Nairobi, Kenija
• Južnoafričko-Indijsko oceanska (SID) Harare, Zimbabve
Južnoamerička (SAD) Brazilija, Brazil
• Južno-azijska (SUD) Tamil Nadu, Indija
Južna Azijsko-pacifička (SSD) Cavite, Filipini
• Južno-pacifička (SPD) Wahroonga, Australija
Sjeverna Azijsko-pacifička (NSD) Koyang, Koreja
Sjevernoamerička (NAD) Silver Spring, SAD
• Trans-europska (TED) St. Albans, Engleska
Zapadna Centralnoafrička (WAD) Abidjan, Obala Bjelokosti

Hrvatska Adventistička crkva se nalazi u Jadranskoj uniji (sa središtem u Zagrebu), koja je dio Trans-europske divizije.

Statistike[uredi VE | uredi]

Rast Adventističke crkve

Crkva Adventista sedmog dana dnevno krsti oko 2000 članova, te je uz 11-postotni godišnji rast jedna od najbrže rastućih svjetskih organizacija. Sljedeće statistike kronološki pokazuju brojčani rast krštenih članova Adventističke crkve:

  • 1961. - oko 1 milijun članova
  • 1986. - oko 5 milijuna članova
  • 2000. - 10,782,042 članova
  • 2004. - 14,487,989 članova
  • 2006. - 14,754,022 članova
  • 2007. - 15,433,470 članova [40]
  • 2009. - 16,049,101 članova [41]

Navedene brojke predstavljaju krštene članove koji su službeno zapisani u članstvo crkve. No, zajedno s nekrštenim polaznicima crkve, broj doseže 25 milijuna.

  • Adventistička crkva je prisutna u 203 od 228 država priznatih od strane UN-a
  • Dijeli se na 13 divizija, 94 unija i misija, te 516 lokalnih konferencija i misija
  • 58,919 mjesnih crkava
  • 192,164 zaposlenika
  • 14,804 rukopoloženih pastora
  • 29 sirotišta
  • 166 bolnica i sanatorija
  • 395 klinika i stacionara
  • 86,553 liječnika i medicinskih sestara/tehničara
  • 27 tvornica hrane
  • 5,274 radio postaja s tjednim emitiranjem
  • 1,817 TV emisije s tjednim emitiranjem
  • 56 izdavačkih kuća
  • 405 redovno izdavanih časopisa
  • Adventisti izdaju kršćansku literaturu na 343 jezika
  • Propovjedaju Evanđelje na 853 jezika

Iz katoličke perspektive[uredi VE | uredi]

Neispunjena očekivanja drugog Kristova dolaska[uredi VE | uredi]

Američki propovjednik William Miller (1782.-1849.) sudjelovao je 1812. u ratu između SAD-a i Velike Britanije, te pritom doživio vjersku krizu na koju njegova deistička uvjerenja nisu mogla odgovoriti. Obratio se stoga na baptizam 1818. te sljedećih 14 godina proučavao Bibliju, a osobito razna proroštva, prihvaćajući doslovno njihova predviđanja koja je on tumačio u smislu Kristova drugog dolaska. Od 1832. počinje svoja propovjednička putovanja na kojima promiče svoj milenaristički nauk, prema kojem se drugi Kristov dolazak imao dogoditi 21. ožujka 1843. No, osim prolaska jedne komete, između 28. veljače i 1. travnja nije se ništa značajnog dogodilo.

Miller je tada izjavio da se prevario u računanju, pa Kristov dolazak odgodio do 21. ožujka 1844., ali opet bez da se išta dogodilo, pa je njegov sljedbenik Samuel Snow zaključio da se to ima dogoditi 22. listopada iste godine. Sljedećeg jutra, tisuće okupljenih oko Millerovog doma shvatile su da se ništa nije dogodilo. Stoga se ovaj događaj u povijesti obično naziva »Velikim razočaranjem.«

Nakon toga, Millerovi su se sljedbenici podijelili u mnogo novih zajednica koje su prihvaćale različite nauke. Među njima su se pojavili i oni koji su naglašavali važnost subote.

Viđenja i proroštva Ellen White[uredi VE | uredi]

Ellen Gould Harmon White (1827.-1915.), nakon što je kao djevojčica, primivši udarac kamenom u lice, bila tri tjedna u komi, nije se nikada sasvim oporavila, te je morala napustiti i školu. S dvanaest godina (1842.) obratila se na metodizam, no počela je slijediti i Millerov milenaristički nauk, ali bez obzira na »Veliko razočaranje« i izostanak kraja svijeta, bila je među onima koji su nastavili vjerovati u skori Isusov dolazak, zbog čega je isključena iz metodističke crkve.

Hellen se 1846. udala za Jamesa Springlera Whitea, adventističkog propovjednika. Tada, na bračnom putovanju, prihvaća nauk o potrebi izbjegavanja svakog rada subotom, a to biva potvrđeno i njezinim viđenjem iz travnja 1847. Tako, uz Bibliju, i viđenja Hellen White počinju činiti sastavni dio adventističkog nauka. Zbog toga su se Whiteovi razišli s Crkvom Božjom (sedmoga dana), budući da njezin vođa, Gilbert Cranmer, nije vjerovao da bi sav dar proroštva u Crkvi bio koncentriran na samo jednu ženu. Bio je uvjeren da temelj kršćanskoga nauka može biti samo Biblija, a ne i nauk i proroštva Ellen White.

1863. Ellen White je opet imala »viđenje« u kojoj joj je objavljen nauk o ishrani, prema kojoj su njezini sljedbenici imali prihvatiti u temelju vegetarijanski način ishrane [nedostaje izvor](kasnije je to protumačeno samo kao preporuka[nedostaje izvor], a ne kao obavezan nauk), premda u Bibliji apostol Petar prima viđenje u kojem mu je za sve životinje koje su Židovima zabranjene za hranu rečeno: »Ustaj, Petre! Kolji i jedi!«, a kad se on pobunio, odgovoreno mu je: »Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim!« (Djela apostolska 10,13-15).

21. svibnja 1863. i službeno je osnovana Crkva adventista sedmog dana, a supružnici White imaju u njoj vodeću ulogu. Ellen se osobito posvetila misiji u Europi. I dok adventisti sedmoga dana ne prestaju optuživati Katoličku Crkvu, kao i ostale tradicionalne Crkve, da ne slijede isključivo Bibliju, nego i Tradiciju (koja ipak seže do 1. ili 2. stoljeća), njihova se učenja temelje, osim na nekolicini izabranih biblijskih tekstova, još i na viđenjima jedne žene s prelaska iz 19. u 20. stoljeće [nedostaje izvor].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://news.adventist.org/all-news/news/go/2013-12-19/adventist-church-membership-passes-18-million-member-mark/
  2. http://www.llu.edu/info/legacy/appendixb
  3. Review and Herald, 25. veljače 1868.
  4. Odabrana svjedočanstva, sv. 3, str. 33
  5. Review and Herald, 25. veljače 1868.
  6. Review and Herald, 14. veljače 1856.
  7. Ellen G. White: 1888 Materials, str. 44
  8. Ellen G. White: Velika borba, str. 9
  9. Jewish Encyclopedia, 1907., II, str. 509
  10. Leon Poliakov, The History of Anti-Semitism, str. 17-25.
  11. Cumont: Religion Among the Greeks and Romans, p. 163
  12. Loisy: La Sybbile, p. 95
  13. Arthur Stanley: Lectures on the History of the Eastern Church, p. 193
  14. prof. Gilbert Murray, Oxford University: History of Christianity in the Light of Modern Knowledge, str. 73-74.
  15. Catholic Mirror, 23. 9. 1893.
  16. Catholic Press, 25. 8. 1900.
  17. Father T. Enright, 1118 N. Grand Ave. Des Mones, Iowa, 1893.
  18. Catholic Mirror, 23. 9. 1893.
  19. Bishop Skat Rordam: "Report of the Second Ecclesiastical Meetings in Copenhagen", Sept. 13-15. 1887, P. Taaning, p.p. 40-41.
  20. The Convert's Cathechism of Catholic Doctrine, p. 50, 2nd edition, 1910.
  21. dr. A. Neander: General History of Christian Religion and Church, vol. 2, p. 300
  22. Catholic Mirror, 9. 9. 1893.
  23. Catholic Mirror, 16. 9. 1893.
  24. http://adventisti.hr/jesenski-sabor-zagrebackih-adventistickih-crkava/
  25. http://adventisti.hr/kongres-adventista-istocne-slavonije-i-baranje-u-vukovaru/
  26. http://adventisti.hr/jesenski-sabor-u-pozegi/
  27. http://adventisti.hr/humanitarna-subota-na-jesenskom-saboru-u-buzetu/
  28. Ellen G. White: Čežnja vjekova, str. 10
  29. http://www.adventisti.hr/temeljna_vjerovanja.html 27 temeljnih vjerovanja
  30. http://www.adventist.org/beliefs/fundamental/index.html 28 temeljnih vjerovanja
  31. http://en.wikipedia.org/wiki/Seventh-day_Adventist_theology Adventistička teologija (eng.)
  32. http://www.adventist.org/beliefs/statements/main_stat36.html Izjava o teološkoj i akademskoj slobodi (eng.)
  33. Vidi, primjerice, citat iz 1860. godine koji iskazuje vjeru u pobjedu kroz Krista, citirajući 1. Korinćanima 15,57: "You will then draw divine strength from Jesus, and you will grow up in him, and be able with holy triumph to say, Blessed be God who giveth us the victory through our Lord Jesus Christ." (Ellen G. White: Spiritual Gifts, vol. 2., Seventh-day Adventist Publishing Association, Battle Creek, 1860., str. 226.)
  34. http://www.ministrymagazine.org/archive/2007/June/growing-in-christ-atonement-and-christus-victor.html Growing in Christ: atonement and Christus Victor
  35. http://www.nationalgeographic.com.hr/default.asp?ru=217&gl=200510280000001&sid=&jezik=1
  36. http://education.gc.adventist.org/about.html
  37. http://www.vjerska-sloboda.hr/
  38. http://www.uscirf.gov/index.php?option=com_content&task=view&id=2258&Itemid=46&date=2010-05-01/
  39. http://news.adventist.org/2010/06/standish.html/
  40. http://news.adventist.org/data/2007/09/1192400552/index.html.en
  41. http://www.adventistarchives.org/docs/Stats/ACRep2009.pdf

http://www.lifeassuranceministries.org/

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Što adventisti vjeruju...: biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, Ministerial Association General Conference of Seventh-Day Adventists Zagreb: Znaci Vremena 2000. ISBN 953-183-090-8

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]