Čistilište

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
»Alegorija Čistilišta« (Giovanni Bellini, Firenca, Galleria degli Uffizi.)

Čistilište (latinski: purgatorium) je naziv za čišćenje duše nakon smrti, s ciljem postizanja svetosti potrebne za ulazak u raj. Pojam se pojavljuje gotovo isključivo u katoličanstvu kao dogma vjere. U književnosti, talijanski pjesnik Dante Alighieri, napisao je istoimenu knjigu u trilogiji Božanstvene komedije. U Bibliji se riječ "čistilište" nigdje izričito ne spominje, ali se spominje učenje u pogledu čistilišta.

O pojmu se raspravljalo i prije Isusa Krista, u sklopu zbrinjavanja preminulih i molitve za njih. U judaizmu (Druga knjiga o Makabejcima 12,46) koji se smatra prethodnicom kršćanstva, smatralo se da molitva za preminule pridonosi njihovu čišćenju u zagrobnom životu.

Katolički nauk o čistilištu

Prema nauku Katoličke Crkve, ljudi koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti bit će podvrgnuti čišćenju kako bi mogli konačno ući u nebesku radost. Takvo čišćenje izabranih, koje ni počemu nije slično kazni za osuđene, Crkva naziva Čistilištem. Jedino duše bez grijeha mogu ući u raj, jer “Ništa nečisto nikada neće u nj ući” (Otk 21,27).

S obzirom na čistilište, Katolička Crkva je svoje vjerovanje izrazila na Firentinskom i Tridentskom saboru. Ova se crkvena predaja poziva na neka mjesta Svetoga pisma, te govori o čistilišnoj vatri.

Usto, nauk o Čistilištu oslanja se na običaj molitve za pokojne, o čemu govori opet Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). U Bibliji se riječ "čistilište" nigdje izričito ne spominje, ali se spominje učenje u pogledu čistilišta. U 16. poglavlju Evanđelja po Luki, Isus spominje treće stanje nakon smrti – koje nije ni nebo, ni pakao – a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša.[1] Preminuli bogataš nastojao je pomoći svojoj braći, iz čega se može zaključiti, da se pokojni mogu zalagati za žive ljude.

Katolički katekizam tako zaključuje: »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika« (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1030-1032[1]).

Katolički nauk o vjeri u pročišćavanje u zagrobnom životu temelji se na praksi molitve za mrtve, koja je usvojena od strane kršćana od početaka kršćanstva,[2] pretpostavlja se da molitva pomaže preminulom na putu između smrti i ulaska u njegov konačni dom u vječnosti.[3]

Vjerovanje da u zagrobnom životu postoje "privremene kazne sukladne nečijem ponašanju prije smrti" izraženo je u ranokršćanskom radu na grčkom jeziku poznatom kao "Josipov govor Grcima u vezi Hada", koji se nekada pripisivao Josipu Flaviju, ali se sada vjeruje da ga je napisao Hipolit Rimski.[4]

Tijekom stoljeća, teolozi i ostali kršćani razvili su nauk glede čistilišta, što dovodi do definicije formalne doktrine (za razliku od legendarnih opisa, koje nalazimo u pjesničkoj literaturi) na Prvome (1245.) i Drugome lionskom saboru (1274.), na Saboru u Firenci (1438.-1445.) i na Tridentskome saboru (1545.-1563).[5]

Sve do 16. stoljeća, to jest do pojave Martina Luthera, nitko nije osporavao doktrinu o čistilištu, koja je oduvijek bila, pa i danas ostala temeljnim elementom vjere Katoličke Crkve. A protestanti su ukinuli pojam čistilišta, zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu sola fide.[6]

Katolička Crkva govori o čistilištu kao o otajstvenom obliku čišćenja za pokojnike, kojima pomaže molitva Crkve. To je smisao kršćanske solidarnosti Kristova tijela preko misa za pokojne. Ljudsko biće koje je umrlo kao grešnik ne može ući u Božje kraljevstvo bez čišćenja i kada njegov posljednji izbor ne vodi u pakao, nego prema nebu.[7]

Protestantski stav o čistilištu

Protestanti odbacuju postojanje čistilišta.[8] Ne vjeruju, da molitva, paljenje svijeća i mise zadužnice pomažu pokojnima. Smatraju, da će ljudima biti suđeno prema njihovim djelima. Iako vjera jest opravdanje, vjeru treba ispovijedati i djelima. Ukoliko nema sklada između toga dvoje, osoba se ne može spasiti. Smatraju, da su ljudi spašeni samim obraćenjem (nakon čega slijedi krštenje), ali mora se ostati jak do kraja. Oni koji se nisu obratili ili žive kao "neprijatelji križa Kristova" ne mogu se spasiti. Smatraju, da se Boga ne može podmititi, niti se njegova milost može kupiti novcem.

Stav ostalih vjerskih zajednica o čistilištu

Pravoslavci ne vjeruju u postojanje čistilišta, iako se mole za pokojne. Pravoslavni, ne prihvaćaju dogmu o čistilištu, jer se o čistilištu nije raspravljalo na koncilima održanima u prvom tisućljeću; dogme iz drugog tisućljeća pravoslavni naprosto ne prihvaćaju.[9] Potiče se vjernike da kod umirućeg zapale svijeću prije smrti i po mogućnosti mu stave u ruke. Po učenju pravoslavne crkve, u četrdeseti dan poslije smrti, čovjekova duša dolazi pred Božji sud pa se tada vrši parastos. Parastos ili panihida je molitva za pokojne 3., 9. i 40. dan poslije smrti kao i nakon pola godine i godine dana. Parastos u treći dan simbolizira trodnevni Isusov boravak u grobu, vrši se i u čast Presvetog Trojstva. Deveti dan se vrši parastos, zbog devet anđeoskih zborova, s molitvom da se duša preminulog pribroji njihovim zborovima. Četrdeseti dan je u čast Isusovog uzašašća, 40. dan poslije uskrsnuća.

Židovi ne vjeruju u postojanje čistilišta i pakla, jer kazna za grijeh nije život vječni, već smrt. Isto vjeruju i Adventisti sedmog dana. No ortodoksni Židovi, 11 mjeseci poslije smrti pokojnika mole tzv. kaddish za pročišćenje pokojnikove duše.

Muslimani ne mogu imati stav o čistilištu jer ne vjeruju u čistilište. Kod muslimana postoji samo Dženet (raj) i Džehenem (pakao). Ništa nema između njih.

Čistilište u književnosti

Čistilište je naziv druge knjige, iz trilogije Danteove Božanstvene komedije.

Postoji mišljenje, da Duh iz Shakespearovog Hamleta dolazi iz čistilišta.

Pisac Piers Anthony u svojim knjigama, piše o Čistilištu, kao o mjestu između Raja i Pakla.

Izvori

  1. https://www.bitno.net/vjera/10-najcescih-zabluda-o-cistilistu/ Preuzeto 17. lipnja 2016.
  2. http://www.vatican.va/archive/ENG0015/__P2N.HTM Preuzeto 9. lipnja 2016.
  3. http://www.britannica.com/topic/purgatory-Roman-Catholicism Preuzeto 9. lipnja 2016.
  4. https://en.wikisource.org/wiki/Discourse_to_the_Greeks_concerning_Hades Preuzeto 9. lipnja 2016.
  5. Denzinger, The Sources of Catholic Dogma (Enchiridion Symbolorum)
  6. http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/spasenjemnu/70-tkojeukinuocistiliste/ Preuzeto 17. lipnja 2016.
  7. Poupard P.: Vjera Katoličke Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993., str. 88.
  8. http://members.lycos.co.uk/inlineradv/Cistiliste.htm Preuzeto 7. lipnja 2016.
  9. http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/pismoipredajamnu/467-pravoslavni-i-vjera-u-istilite-nauk-o-vazdunim-mitarstvima/ Preuzeto 17. lipnja 2016.

Vanjske poveznice