Martin Luther

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Martin Luther, portretirao Lucas Cranach, stariji

Martin Luther (Eisleben, 10. studenog 1483. - Eisleben, 18. veljače 1546.), njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije i skladatelj. Lutherovo prezime bilo je zapravo "Luder", ovisno o regiji i "Lutter", "Ludher", "Lüder", i "Lotter" i sl. Između 1512. i 1517. godine promijenio je svoje prezime u "Luther", što je svodio na alemanskog vojvodu "Leutharija" II. (7. st.) ili na grčku riječ "Eleutherios" (slobodnjak/osloboditelj). Svoja je pisma u početku potpisivao sa "F. Martinus Eleutherius August." (izvor: Lutherovo pismo Spalatinu od 18. 05. 1518., otiskano kod Endersa, I, str. 191-193). Na sveučilištu u Erfurtu imatrikuliran je 1501. kao "Martinus ludher ex mansfelt".

Njegova vjerska reformacija duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezične prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od najvažnijih figura europske povijesti. Martin Luther rođen je 10. studenog 1483. godine u mjestu Eisleben. Imao je strog odgoj, uobičajen za ono vrijeme i često je bio kruto kažnjavan, tako da je i bježao od kuće, čega će se kasnije prisjećati. Osnovno i srednje obrazovanje Martin Luther stjecao je u Mansfeldu (1487.), Eislebenu (1494. možda latinska škola?), Magdeburgu (1497. katedralna škola) i Eisenachu (1498. latinska škola). U Magdeburgu na katedralnoj školi podučavala su "Braća zajedničkog života", pobožna vjerska zajednica i pokret koji je načela svog vjerskog života ravnao prema "devotio moderna" (nova pobožnost). U Eislebenu je pjevao u zboru "Chorus Musicus" u crkvi sv. Jurja, zarađivao si kruh prošnjom pjevanjem od kuće do kuće kao njem. "Kurrendesänger", prozvani njem. "Partekenhengste" (izvor: WA W 30, 2. Abt., 576,28) i kod sprovoda. Godine 1501. u travnju u dobi od 17 godina preselio se i upisao na sveučilište u Erfurt. Ipak, Luther sam priznaje "da je bio veliki, teški i sramotan grešnik, i da je svoju mladost proveo prokleto i promašeno" (izvor: WA 26, 508, 32). Njegov otac Hans Luder, podrijetlom iz seljačke obitelji iz sela Möhra blizu Eisenacha, bio je rudar u rudniku bakra u području grofovije Mansfeld, a 1483. preselio se sa svojom suprugom Margaretom i njegovim najstarijim sinom (imena nepoznata) prvo u Eisleben za nekoliko mjeseci, zatim nakon rođenja njegovog drugog sina Martina, u Mansfeld (izvor: WA Tr, 5, 95, 3). Do 1507. godine Hans Luder (1459.-1530.) se u Mansfeldu etablirao u uglednog poduzetnika rudarstva i gradskog vijećnika, tako da je sa svojom suprugom, Margaretom, rođ. Lindeman (1463.-1531.), svom sinu Martinu mogao omogućiti studij.

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Od 1501. do 1505. godine apsolvirao je u Erfurtu osnovni studij na humanističkom fakultetu, "artes liberales" (slobodne umjetnosti): latinsku gramatiku, retoriku, logiku (dijalektiku), aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu. Težište studija tvorile su tri discipline: gramatika, retorika i logika. Martin Luther namjeravao je studirati pravo, što je bila očeva želja, ali u ljeto 1505. napušta studij, prodaje knjige i pristupa augustinskom redu u Erfurtu.[1]. Pored teorije o grmljavini i žestokoj oluji kod Stotternheima, kada se Luther u smrtnom strahu zavjetovao postati monah, postoji i Lutherovo svjedočanstvo da je razlog njegovog stupanja u red Augustinaca-pustinjaka 17. srpnja 1505. bio bijeg od zakona, kako ne bi bio uhapšen (izvor: Weimarsko izdanje, Govori za stolom WA Ti 1, 134,32-35 "Prema izvanrednoj Božjoj odluci učinjen sam za monaha, kako me ne bi uhapsili. Inače bi vrlo lako bio uhapšen. No, ovako to nisu mogli, jer se cijeli Red za mene zauzeo"). Godine 1517. objavio je spis o crkvenom azilu "O onima koji bježe u crkve", u prvom izdanju anonimno, a u drugom izdanju iz 1520. sa njegovim imenom. U Govoru za stolom (izvor: WA Tr, 1, 46, 18), iz 1531. godine Luther kaže: "Nisam rado postao redovnik". U jednoj propovijedi iz 1523. godine kaže: "Nisam imao volje za to (tj. redovništvo) od srca, nego sam bio prisiljen na to, i morao sam to učiniti zbog kazne i sramote (izvor: Otto Scheel, Dokumente zu Luthers Entwicklung, str. 29, Nr. 69, 2. Aufl., Tübingen, 1929.). U njegovom spisu "De votis monasticis Martini Lutheri iudicum" iz 1521. godine, Luther kaže: "Nisam sa zadovoljstvom i dragovoljno postao redovnik, a još manje zbog trbuha, nego zbog straha i trepeta pred nenadanom smrću sam prisilno i iz nužde položio zavjet (izvor: WA 8, 573, 31). Ta je odluka iznenadila njegove prijatelje i zgrozila njegova oca.[1] Kasnije će taj svoj potez Luther objašnjavati reakcijom na neke događaje iz svoga života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima, ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao uz mnoga unutrašnja previranja i krize od kojih je iznova patio, doživljavajući Božji gnjev, ponekad gnjušeći se kod pogleda na Raspelo itd. Ipak u jesen 1506. ili 1507. godine u Erfurtskoj je katedrali zaređen za svećenika, a svoju prvu misu održao je 2. svibnja 1507. godine uz "krizu" kod pretvorbe. "Lutherova previranja nisu prestala ni nakon reformacijske spoznaje, već su se dalje javljala u određenim razmacima, premda uglavnom u ponešto drugačijem obliku" (izvor: Bernhard Lohse, Martin Luther-Život i djelo, izd., Teološki fakultet Matija Vlačić, Zagreb, 2006. str.33). Melanchton izvješćuje u predgovoru 2. wittenberškog latinskog izdanja od 1. lipnja 1546. "Historia Lutheri" o Lutheru da je upravo prije stupanja u redovništvo 1505. godine imao strašne napadaje straha i tjeskobe, od kojih je bio sav izvan sebe: "Ove strahote bile su najjače u godini kada je izgubio jednog dobrog prijatelja (Hieronymusa Buntza), koji je, ne znam kakvom nesrećom, ubijen" (izvor: Melanchton, str. 46). Osim previranja Luthera je tijekom cijelog života u razmacima napastovao sotona, što je zorno opisao u svom književnom opusu. Lutheru je ponuđeno da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih sveučilišta koje su utemeljili redovnici. Godine 1508. postavljen je u službu Johanna von Staupitza, vice-generala augustinskog reda, na novom sveučilištu u Wittenbergu (osnovano 1502.). Diplomirao je teologiju 1509. i vratio se u Erfurt, gdje je boravio do 1511. godine.

Vjerski nauk[uredi VE | uredi]

Martin Luther

U studenome 1510., zbog poslova svoga reda, posjetio je Rim gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta i bio šokiran raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva.[1] Godine 1511. postao je profesor biblijske egzegeze u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas Luther je postao aktivni propovjednik, učitelj i administrator.[1] Negdje u vrijeme proučavanja Novog Zavjeta u pripremama za svoja predavanja počeo je vjerovati kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već Božjom milošću, koju oni prihvaćaju u vjeri ("Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji" Ef 2.8). 31. listopada 1517. Na vrata crkve dvorca u Wittenbergu[nedostaje izvor] izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve, u latinskom izvorniku "Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum". Dokument slijedi stil rasprava o tezama uobičajenih kod akademskih promocija u ono vrijeme. Pribijanje teza prvi puta spominje Lutherov tajnik Georg Röder, koji 1540. ili 1544. u jednoj bilješci o Novom zavjetu izvješćuje na latinskome o objavljivanju teza na vratima nekoliko crkava u Wittenbergu: "U predvečerje blagdana Svih svetih godine 1517. doktor Martin Luther pribio je na vrata wittenberških crkava teze o oprostu". Ova je bilješka pronađena 2006. godine. Doduše, nije vjerojatno da je Röder bio očevidac pribijanja teza na vrata. Phillipp Melanchton je to kasnije posebice popularizirao, spominjući to 1547. godine u predgovoru drugog sveska njegovih izdanja djela o Lutheru. Povod za to bio je dolazak dominikanca Tetzela, papinog opunomoćenika za prodavanje oprosta. Tetzel je tada naime, u papino ime prodavao oproštajnice od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja, oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji navodno borave u čistilištu. Luther, doduše, prvotno dopušta oprost za kazne, koje je Crkva naložila. No, njegova je kritika striktno usmjerena na olako obećanje sigurnosti za spas, koja bi proizlazila iz pogrešne prakse oprosta. Zanimljivo je spomenuti da prethodno opisani događaj Luther nijednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu iako je tim događajem obilježen početak vjerske reformacije. Lutherov je proglas izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik "Propositiones wider den Ablas". Vjerojatno ga je prije Božića 1517. Kaspar Nützel iz Nürnberga preveo na njemački, kao što je navedeno u pismu upućenom Christophu Scheurlu od 8. siječnja 1518. (izvor: Franz von Soden, izdavač: Christoph Scheuerl's Briefbuch. Potsdam, 1872., sv. 2, br. 160, str. 43)., te je proširen diljem Njemačke. Objavljivanje Lutherovih 95 teza bio je jedan od najznačajnijih događaja ranog novog doba sa nepredviđenim djelovanjem, i imale su eminentan učinak na gotovo sve društvene, kulturne i političke strukture, što sam Luther jedva da je mogao predvidjeti. Potreba za reformom Crkve bila je odavno gorući problem.

Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape Lava X. (1518.) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Cajetanom (Tommaso de Vio) ostao je čvrsto pri svojim tezama.

Početak sukoba sa katoličkom crkvom[uredi VE | uredi]

Papa gnjevan[nedostaje izvor] zbog Lutherove nauke izdao je 1520. bulu Exsurge domini, kojom je osudio 41 navodnu Lutherovu zabludu, naredio spaljivanje njegovih knjiga, te mu dao 60 dana da mu se podčini. Luther nimalo dirnut tom bulom, baca je u oganj, odnosno spaljuje skupa sa spisima onih koji su podržavali papinu nadležnost pred skupinom profesora, studenata i građana Wittenberga 10. prosinca te iste godine. Time on jasno pokazuje da raskida sa Rimom. Nakon spaljivanja Bule izdaje spis: "Zašto je Dr. Martin Luther spalio papine knjige i knjige njegovih učenika", u tom spisu on kaže: "Mislim da tko god je tvorac te Bule, on je pravi antikrist... Ali ja ti kažem antikriste, da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti tvojim praznim Bulama, jer je on navikao da pravi razliku između komada papira i svemoguće Božje riječi". Proučavajući Ivanovo "Otkrivenje" i knjigu proroka Danijela on izjavljuje 15. kolovoza 1520.: "Mi ovdje smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista". 1521 papa izdaje novu bulu Damnatio et excommunicatio Martini Lutheri. Luther i njegove pristalice bili su sada isključeni iz crkve i stavljeni pod prokletstvo.

Kada je papa ponovno osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschaft der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmenschen), u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije: spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu otkupnu žrtvu, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog. "Samo Isus", "samo Pismo", "samo milost" i "samo vjera" poznata su četiri načela kojima je obuhvatio reformacijski nauk povratka na izvorno, novozavjetno, kršćanstvo. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti pridonijela je i njegova elokvencija jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil (papu je, na primjer, zbog njegova razvratna života, zapostavljanja novozavjetnoga kršćanskog nauka i uvođenja kojekakvih hereza nazivao antikristom, što je u ono vrijeme bilo veoma šokantno). Međutim i Luther nije bio sasvim imun prema porocima kao što će priznati: "Kao što ne mogu otkotrljati brda, stvarati nove zvijezde, odgristi si nos, tako se ne mogu ostaviti razvratnosti" (izvor: Briefe aus Homberg, Luthers Werke II, Jena, 215).Krajem 1520. godine Luther javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju 1521. papa ga je zauzvrat ekskomunicirao svojom bulom Decet Romanum Pontificem. Car Karlo V., kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u travnju 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru, ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (Reichsacht). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu Luther počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, iako sa mnogim prevodilačkim greškama, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. Prije Luthera do u njegovo vrijeme, od 1466. do 1522. godine bilo je 18 njemačkih prijevoda Biblije, ali u malim nakladama i 70 prijevoda Novog zavjeta na različitim njemačkim narječjima. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.

Lutherova soba u Wartburgu

Oženio se 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Time je on jasno pokazao što misli o celibatu. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. O braku je zastupao liberalan stav sudeći prema njegovim izjavama poput: "Nije u suprotnosti prema Svetom Pismu ako čovjek ima više žena" (izvor: De Wette, vol. 2, str. 459), ili iz spisa "O bračnom životu": "Ako suprug ne može, ima drugi koji može; ako supruga ne da, uzmi sluškinju" ili "Rastava je diskutabilno pitanje da li je dozvoljena. Što se mene tiče, ja preferiram bigamiju". Na vjerskom planu, međutim, Luther je doživljavao sukobe i unutar svoga pokreta te se tako razišao s radikalnim Münzerom, kao i s nekim drugim velikim reformatorima svoga vremena - Erazmom Roterdamskim (koji zapravo nije bio reformator, jer je do smrti ostao katolik, a samog je Luthera još prije njegove ekskomunikacije upozoravao na pogubnost djela koje je započeo) i Zwinglijem. Luther je 1536. oštro istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu (izvor: Jena, Tomos 8, str. 383. i LD, 9, 272), kao i protiv vještica (izvor: WA 16, 551), lihvara 1540. (Jena, Tomos 7, 415), prostitutka 13. 05. 1543. (izvor: Jena, Tomos 8, 172) i hendikepirane djece, tzv. njem. "Wechelbalg" od đavla "podmetnuta" i "nakazna" djeca, koja su "bezdušni komad mesa", za koje je zahtijevao neka ih se utopi (izvor: EA II, 127).

Daljnje djelovanje[uredi VE | uredi]

Njegov vjerni pristaša bio je Philipp Melanchthon koji je bio njegov zastupnik na saboru u Augsburgu 1530. godine, a na koji Luther nije mogao doći jer je prognan. Premda to zapravo i nije točno, jer je Melanchtona Luther nazivao Leisetreter, što bi se moglo prevesti kao »mekušac« ili "šunjalo", zbog njegove popustljivosti i sklonosti kompromisima s Katoličkom Crkvom. Godinu dana ranije, 1529., Luther je objavio svoju najpopularniju knjigu - Mali katekizam, u kojoj objašnjava teologiju evangeličke reformacije jednostavnim i slikovitim jezikom. Godine 1532. Luther prevodi Stari zavjet s originalnog hebrejskog na njemački. Iste godine djelo je i objavljeno. U međuvremenu njegov se utjecaj raširio diljem sjeverne i istočne Europe. Razlog tome bio je taj što je branio nezavisnosti vladara od crkvenog nadleštva (kasnije će taj njegov stav biti intepretiran na načine suprotne njegovoj prvotnoj namjeri). Kada je 1525. planuo Seljački ustanak u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici, Luther je pokušao posredovati svojim autoritetom. Međutim, kada je ustanak zahvatio i protestantska područja, izrazito oštro je u svojim propovijedima, pismima kneževima i spisu "Protiv pljačkaških i krvoločnih seljačkih hordi" istupio protiv ustanika, ne samo podržavajući i smrtnu kaznu za vođe pobune, nego je seljake i njihove vođe prvotno sotonizirao kao "đavle", uostalom kao i sve njegove protivnike i neistomišljenike, da bi zatim kneževe otvoreno pozivao na usmrćivanje seljaka i njihovih vođa " ... poput bijesnih pasa .. " (izvor: WA, 17, 356). "Stoga, dragi gospodari (...) neka bode, bije, davi ovdje, tko god može. Ako od toga umreš, blago tebi, blaženije smrti nikada ne možeš dobiti ...(WA 18, 361). Kasnije će priznati: "Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti. Sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našeg Gospodina Boga. On mi je to zapovjedio govoriti" (izvor: Weimarsko izdanje - Govori za stolom, WA Tr, 3, 75, 2911). U seljačkom je ratu poginulo između 70.000 do 100.000 ljudi. Okomio se i na njihovog vođu Thomasa Müntzera, upotrebljavajući sotonizaciju i usmrćivanje u ime Boga, koji govori isključivo kroz Luthera. Lutherovo "Pismo knezovima u Saskoj o buntovničkom duhu" jedina je hajka protiv Müntzera u kojoj on sasko plemstvo poziva na to da ukloni tog "prokletog Sotonu iz Allerstedta" Kao prvi i još prije Luthera Müntzer je svojim spisima "Njemačko evangelička misa" i "Njemačko crkveno učiteljstvo" stvorio njemačku liturgiju za puk.

Vjenčao se 1525. Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom [1] iz reda cistercita.

Lutherova supruga na slici iz 1526. godine

Do 1537. godine Lutherovo je zdravlje zbog prekomjernog jela i pića, o čemu je pisao, bilo ozbiljno načeto. Istovremeno sve ga više zabrinjava preporod papinskog utjecaja, kao i oni potezi koje je on smatrao pokušajem Židova da iskoriste konfuziju među kršćanima i ponovo otvore pitanje Isusova poslanja. Smatrajući i sebe odgovornim za nastalu situaciju napisao o Židovima sveukupno 16 manja i veća spisa (uključujući pisma i predavanja) od 1514. do 1546. godine, a tri su posebno gnjusna: 1543."O Židovima i njihovim lažima" (WA 53, str. 417-552), 1538."Pismo protiv Sabatera jednom dobrom prijatelju" (WA 50, str. 312-337) i 1543."O Schem Hamphorasu" (WA, str. 579-648), kao i polemike protiv papinstva i radikalnog krila reformista u istom stilu - anabaptista (Treba, međutim, spomenuti i da je Luther u ranijim godinama svoga djelovanja bio protivnik teološki motiviranog antižidovstva, te je tada napisao i poznato djelo "Isus Krist je rođen kao Židov" u kojem se zalaže za novozavjetni odnos prema Židovima koji je pozitivan, vidi Rimljanima 11. poglavlje). U njegovom pamfletu "O Židovima i njihovim lažima" iz 1543. godine Luther Židove sotonizira kao "utjelovljene đavle". Od vlasti zahtijeva: progon Židova, uništenje njihovih kuća i spaljivanje sinagoga, oduzimanje molitvenika, zabrana javnog štovanja Boga uz prijetnju smrtne kazne, oduzimanje sve imovine, prisilno slanje mladih Židova i Židovki na fizički rad, sažeto: "Da se svi mi oslobodimo tog đavolskog tereta". Ne začuđuje, da su ga Hitler i njegovi nacisti obožavali. Na Lutherov se rođendan 1938. dogodila "Reichskristallnacht" - "Kristalna noć". Evangelička crkva Njemačke (EKD) se snažno distancira od Lutherovog vjerskog antisemitizma. Ipak, njegove će antižidovske teze i pamfleti puni govora mržnje omogućiti stvaranje antisemitske Njemačke evangeličke Crkve (tzv. Deutsche Christen) u doba nacizma, a koja je zastupala izrazito rasističke stavove, predstavljajući se crkvom arijevske rase. U zimu 1546. godine Luther je zamoljen da razriješi spor između dva mlada grofa koja su vladala u području Mansfelda, gdje se rodio. Iako razmjerno star i bolestan, krenuo je na put, razriješio spor i, sudeći prema njegovim izjavama, poput: "Ljudi su sada bijedniji, nemilosrdniji, bestidniji i bezobrazniji, nego za vrijeme papinstva" (izvor: Walch, XIII, 19), "Postali su jednostavno stoka i nerazumne životinje" (izvor: Walch, I, 615), "Da mi Bog barem nije zamaglio oči, i da sam barem predvidio ove sablazni, tada nikada ne bih počeo propovijedati evanđelje" (izvor: Walch, VI, 920) i sl., pred kraj života razočaran umro 18. veljače 1546. u Eislebenu. O Lutherovoj smrti postoje tri kontradiktorna izvještaja svjedoka-očevidaca: Izvještaj "Historia", izvještaj dvojice liječnika i apotekara Johanna Landaua i izvještaj njegovog sluge Ambrosiusa Rudfeldta, prema kojim je on Luthera rano ujutro pronašao navodno obješenog za krevet (na baldahinu), ali što se uvijek iznova opovrgavalo i osporava.

Govoreći o Janu Husu izjavio je: "Ako se takvog čovjeka smatra heretikom, onda nitko na svijetu nije pravi kršćanin."

U Lutherovom vrlo velikom književnom opusu pored svjedočanstava duboke religioznosti, njegovih poučnih izreka, njegove crkvene glazbe - njemačko evangelički "Kirchenlied", snažnog osjećaja za pravednost i važnom ulogom u razvoju njemačkog književnog jezika njegovim prijevodom Biblije, nažalost, u njegovom opusu ima i oholosti, isključivosti, blasfemija, prostota, sotoniziranja neistomišljenika i protivnika, govora mržnje do pozivanja na usmrćivanje i teoloških zastranjivanja kao npr. "Bog proturječi sam sebi, stoga ne može biti Bog. On najprije mora postati đavao" (izvor: WA 31, 248) i dr. Stoga od 1881. godine do danas postoje i psihoanalitička istraživanja o njemu. Psihoanalitičari polaze od pitanja: U kojoj je mjeri Luther bio pogotovo sve više pred kraj života duševno bolestan, i u kojoj je mjeri reformacija nastala iz njegovih psihopatoloških korijena.


Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

moljac.hr :: Martin Luther, uz dozvolu autora teksta

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Martin Luther