Jevgenij Onjegin (opera)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Jevgenij Onjegin
Eugene Onegin.jpg
Opera Petra Iljiča Čajkovskog
Autor Petar Iljič Čajkovski
Libreto Petar Iljič Čajkovski

Konstantin Šilovski na temelju romana "Jevgenij Onjegin" Aleksandra Puškina

Godina 1879.
Praizvedba 29. ožujka 1879., Mali teatar, Moskva

Jevgenij Onjegin (ruski: Евгений Онегин, Yevgény Onégin, IPA: [jɪvˈɡʲenʲɪj ɐˈnʲeɡʲɪn]), Op. 24, je opera u tri čina (sedam scena), skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog. Libreto je strukturirao sam skladatelj, vrlo precizno prati određene dijelove romana u stihovima Jevgenij Onjegin Aleksandra Sergejeviča Puškina, pri čemu je zadržan velik udio njegovih stihova. Konstantin Šilovski, prijatelj Čajkovskog, pridodao je stihove za Monsieura Triqueta u prvoj sceni drugog čina, dok je sam Čajkovski uredio tekst za Lenskijev arioso u prvoj sceni prvog čina i tekst za gotovo čitavu Ariju princa Gremina u prvoj sceni trećega čina.[1]

Jevgenij Onjegin je dobro poznat primjer lirske opere, kojoj je Čajkovski dodao dramatičnu glazbu. Priča se bavi sebičnim junakom koji zažali jer je uštogljeno odbio ljubav djevojke i zbog nemarnoga izazivanja dvoboja protiv svoga najboljeg prijatelja.

Opera je prvi put izvedena u Moskvi 1879. Postoji nekoliko snimljenih izvedba opere i redovno ju se izvodi. Naslovljena je prema glavnom junaku.

Povijest djela[uredi VE | uredi]

Aleksandar Puškin

U svibnju 1877. operna pjevačica Jelisaveta Lavrovskaja razgovarala je s Čajkovskim o mogućnosti stvaranja opere utemeljene na Puškinovu romanu u stihu Jevgenij Onjegin. U početku se, sudeći prema njegovim memoarima, skladatelju zamisao činila neostvarivom. Čajkovskome se činilo da roman nema dovoljno upečatljiv zaplet - bogati kicoš odbije mladu djevojku iz provincije, ona uspješno izraste u kozmopolitsku ženu, on ju pokuša zavesti, ali prekasno. Snaga romana sastoji se u razvoju likova i društvenom komentaru, kao i ljepoti književne izvedbe. Međutim, vrlo skoro, nakon neprospavane noći, Čajkovski je prigrlio ideju. Prijedlog je u njemu izazvao uzbuđenje i napisao je scenarije u samo jednoj noći prije nego je započeo sa stvaranjem glazbe.

Čajkovski je, uz manji angažman Konstantina Šilovskog, koristio izvorne stihove iz Puškinovog romana i odabrao je scene koje uključuju prikaz emotivnoga svijeta i sudbinu njegovih junaka, nazvavši operu "lirske scene". Opera je epizodična, nema kontinuirane priče, odabrani su samo bitni trenutci iz Onjeginova života. Skladatelj je operu dovršio u siječnju 1878.

Povijest izvođenja[uredi VE | uredi]

Čajkovski se brinuo oko toga hoće li javnost prihvatiti operu, kojoj su nedostajale tradicionalne promjene scene. Vjerovao je da njezina izvedba zahtijeva potpunu jednostavnost i iskrenost. S time je na umu prvu produkciju povjerio studentima Moskovskog konzervatorija. Premijera je održana 29. ožujka 1879. u Malom teatru u Moskvi, pod dirigentskom palicom Nikolaja Rubinsteina, uz scenografiju Karla Valtsa.

Dvije godine kasnije, održana je prva izvedba opere u Boljšoj teatru u Moskvi - 23. siječnja 1881. s Eduardom Napravnikom kao dirigentom.

Izvan Rusije početni prijem opere bio je mlak. Opera je vrlo polagano dolazila u europske gradove, doživljavana je kao ruski kuriozitet. Prva izvedba izvan Rusije bila je 6. prosinca 1888. Pragu, pod vodstvom samoga Čajkovskog, iako je probe vodio Adolf Čech. Opera je izvedena na češkome jeziku, u prijevodu Marie Červinková-Riegrove.

Prva izvedba u Hamburgu, 19. siječnja 1892., održana je pod vodstvom Gustava Mahlera, u prisutnosti skladatelja. Čajkovskome se pljeskalo nakon svake scene i na kraju je morao izlaziti na bis. Taj je uspjeh on pripisao Mahleru, kojeg je opisao kao "ne nekoga tko je prosječan, nego jednostavno genij koji izgara od želje za dirigiranjem".[2]

Prva izvedba u Engleskoj bila je 17. listopada 1892. u kazalištu Olympic u Londonu pod dirigentskom palicom Henryja J. Wooda. Otpjevana je na engleskom jeziku, u prijevodu H. S. Edwardsa.[3]

Beč je operu Jevgenij Onjegin prvi put vidio 19. studenoga 1897., iznova pod dirigentskom palicom Gustava Mahlera. [4] U Hrvatskoj je opera prvi put izvedena nešto ranije, 30. listopada 1897., i to u hrvatskome prijevodu Đure Devića.[5]

Premijera je u Sjedinjenim Američkim Državama održana 24. ožujka 1920. Metropolitanskoj operi u New Yorku. Otpjevana je tom prilikom na talijanskom.[6]

Uloge[uredi VE | uredi]

Uloga Glas Moskovska premijera,

29. ožujka 1879.

(Dirigent: Nikolaj Rubinstein)
Premijera u Boljšoj Teatru

23. siječnja 1881.

(Dirigent: Eduard Napravnik)
Larina, vlasnica rezidencije mezzo

sopran

Tatjana, njezina kći sopran Marija Klimentova Jelena Verni
Olga, Tatjanina sestra alt Aleksandra Levickaja Aleksandra Krutikova
Filipjevna, dadilja mezzo

sopran

Vladimir

Lenski

tenor Mihail Medvjedev Dmitri

Usatov

Jevgenij Onjegin bariton Sergej

Giljov

Pavel

Koklov

Princ

Grjemin

bas Vasilij

Makalov

Abram Abramov
Zapovjednik jedinice bas
Zarecki bas
Triquet, Francuz tenor
Guillot, Onjeginov sluga statist
Zbor, statisti: seljaci, seljanke, gosti na balu, zemljoposjednici i njihove supruge, časnici.

Orkestracija[uredi VE | uredi]

Izvor: Tchaikovsky research

Sažetak[uredi VE | uredi]

Vrijeme radnje: 1820-e

Mjesto radnje: Sankt-Peterburg i okolica [7]

Prvi čin[uredi VE | uredi]

Scena 1: Vrt ladanja Larinovih

Larina i dadilja Filipjevna sjede u vrtu. Čuju dvije kćeri gospođe Larine, Tatjanu i njezinu mlađu sestru Olgu, kako pjevaju ljubavnu pjesmu. Larina se počinje prisjećati razdoblja svoga udvaranja i vjenčanja. Skupina seljaka ulazi i slavi žetvu pjesmama i plesovima. Tatjana i Olga gledaju. Tatjana je čitala ljubavni roman i uvučena je u priču; njezina bezbrižna sestra, s druge strane, želi se pridružiti žetvenim svečanostima. Madam Larina govori Tatjani da se pravi život uvelike razlikuje od njezinih romana. Filipjevna najavljuje dolazak gostiju, Olginog zaručnika Lenskog, mladog pjesnika, i njegova prijatelja Jevgenija Onjegina, koji su u posjet tome području stigli iz Sankt-Peterburga. Njih dvojica uvedeni su k obitelji i Lenski im predstavlja Onjegina. Onjegin je isprva iznenađen time što je Lenski odabrao ekstrovertiranu Olgu za zaručnicu, a ne njezinu suptilniju stariju sestru. Tatjana istoga trenutka osjeća snažnu privlačnost prema Onjeginu. Lenski izražava svoj užitak time što je vidio Olgu, na što ona koketno odgovara. Onjegin Tatjani priča o tome kako mu je dosadno u provinciji i opisuje smrt svoga ujaka, nakon čega je naslijedio njegovo obližnje imanje. Filipjevna primjećuje da je Onjegin ostavio dubok dojam na Tatjanu.

Scena 2: Tatjanina soba

Tatjana je odjevena za spavanje. Nemirna je, ne može zaspati, moli svoju dadilju Filipjevnu da joj priča o svojoj mladosti i braku. Tatjana priznaje da se zaljubila. Ostavljena nasamo, Tatjana svoje osjećaje izlijeva u pismo Onjeginu. U njemu mu piše da ga voli i vjeruje da ne će nikad takvo nešto osjećati prema nekome drugom, te ga moli za razumijevanje i pomoć. Pisanje pisma dovršava u zoru. U daljini se čuje pastirska frula. Filipjevna ulazi u sobu probuditi Tatjanu, ona ju uvjeri neka pošalje svoga unuka da odnese pismo Onjeginu.

Scena 3: Na imanju

Sluškinje beru voće i pjevaju dok rade. Tatjana napeto iščekuje Onjeginov dokazak. Onjegin ulazi da bi vidio Tatjanu i dao joj odgovor na njezino pismo. Objašnjava, na lijep način, da on nije čovjek koji bi lako zavolio i da nije prikladan za brak. Nije vrijedan njezine ljubavi i može joj ponuditi samo bratsku ljubav. Upozorava Tatjanu da ne bude tako emotivno otvorena ubuduće. Iznova se čuju glasovi sluškinja. Tatjana je slomljena i nesposobna reagirati.

Drugi čin[uredi VE | uredi]

Scena 1: Plesna dvorana u domu Larinih

Odvija se bal povodom Tatjaninog imendana. Onjegin pleše s njom. Sve ga više nervira skupina susjeda koji ogovaraju njega i Tatjanu, a i Lenski koji ga je uvjerio da dođe na bal. Zbog toga je odlučio uzvratiti plešući i flertujući s Olgom. Lenski je zapanjen i obuzima ga snažna ljubomora. Napao je Olgu, ali ona smatra kako ni u čemu nije pogriješila i govori mu neka ne bude smiješan. Onjegin iznova moli Olgu za ples i ona pristaje, za "kaznu" Lenskome zbog ljubomore. Vremešni francuski učitelj Monsieur Triquet pjeva Tatjani u čast, nakon čega se sukob Lenskog i Onjegina pojačava. Lenski se odriče svoga prijateljstva s Onjeginom pred okupljenima i izaziva ga na dvoboj, koji je Onjegin prisiljen prihvatiti. Tatjana se sruši i bal završava u zbrci.

Scena 2: Na obalama šumskog potoka, rano ujutro

Lenski čeka Onjegina sa svojim sekundantom Zareckim. Promišlja svoj život, strah od smrt i ljubav prema Olgi. Onjegin stiže sa svojim slugom Guillotom. I Lenski i Onjegin teška srca kreću u dvoboj, svjesni besmislenosti njihova iznenadnog neprijateljstva. Ali prekasno je, nitko nema hrabrosti spriječiti taj dvoboj. Zarecki im daje znak i Onjegin ubije Lenskoga.

Treći čin[uredi VE | uredi]

Scena 1: Kuća bogatoga veledostojnika u Sankt-Peterburgu

Prošlo je pet godina tijekom kojih je Onjegin putovao širom Europe. Stojeći sam na balu, razmišlja o ispraznosti svoga života i kajanju zbog smrti Lenskoga. Princ Grjemin ulazi s Tatjanom, svojom suprugom, sada veličanstvenom profinjenom krasoticom. Mnogi ju uzvanici pozdravljaju s velikim uvažavanjem. Onjegin je zapanjen kada ugleda Tatjanu, i duboko ga se dojmila njezina ljepota i plemenito držanje. Tatjana je, s druge strane, preplavljena emocijama kada ga prepozna, ali pokušava to suspregnuti. Grjemin Onjeginu priča o svojoj velikoj sreći i ljubavi prema Tatjani, i iznova upoznaje Onjegina sa svojom suprugom. Onjegin, iznenada osjećajući nalet novoga života, shvaća da je zaljubljen u Tatjanu. Odlučio je pisati joj i dogovoriti susret.

Scena 2: Soba u kući Princa Grjemina

Tatjana je primila Onjeginovo pismo, koje je razbuktalo strast koju je za njega osjećala kao mlada djevojka i uznemirilo ju je. Onjegin ulazi. Tatjana se prisjeća njegovih osjećaja u prošlosti i pita zašto joj udvara. Je li to zbog njezina položaja u društvu? Onjegin poriče bilo kakvu vanjsku motivaciju: njegova je strast stvarna i sveobuhvatna. Tatjana, ganuta do suza, osvrće se na to kako su jednom bili blizu sreći, ali svejedno ga moli neka ode. Onjegin ju moli da se smiluje. Tatjana priznaje da i dalje voli Onjegina, ali ustvrđuje kako njiha ljubav ne može biti ostvarena, s obzirom da je ona sada udana, i odlučna ostati vjerna svome suprugu, unatoč svojim stvarnim osjećajima. Onjegin ju nagovara da malo popusti, ali ona mu poželi zauvijek zbogom, ostavljajući ga samoga i očajnog.

Glavne arije i brojevi[uredi VE | uredi]

Prvi čin

Arija: "Ah, Tanja, Tanja" (Olga)
Arija: "Da sam ja čovjek kojega je sudbina odredila" (Onjegin)
Arija: Pismo-arije "Pusti me da umrem, ali prvo...„ (Tatjana)

Drugi čin

Ples: Valcer
Arija: "kamo ste nestali, o zlatni dani moga proljeća?" ("Kuda, kuda vï udalilis, vesni mojej zlate dni") «Куда, куда вы удалились, весны моей златые дни» (Lenski)

Treći čin

Ples: poloneza
Arija: "Moći ljubavi svi se ljudi pokoravaju" «Любви все возрасты покорны» (Grjemin)
Scena: Finale (Onjegin, Tatjana)

Struktura[uredi VE | uredi]

Izvor: Tchaikovsky Research

Uvod

Prvi čin

No.1 – Duet i kvartet
No.2 – Zbor i ples seljaka
No.3 – Scena i Olgina arija
No.4 – Scena
No.5 – Scena i kvartet
No.6 – Scena
No.6a – Arija Lenskoga
No.7 – Završna scena
No.8 – Uvod i scena s dadiljom
No.9 – Scena s pismima
No.10 – Scena i duet
No.11 – Zbor djeva
No.12 – Scena
No.12a – Onjeginova arija

Drugi čin

No.13 – Međuigra i valcer
No.14 – Scena i Triquetovi kupleti
No.15 – Mazurka i scena
No.16 – Finale
No.17 – Scena
No.17a – Arija Lenskoga
No.18 – Scena dvoboja

Treći čin

No.19 – Poloneza
No.20 – Scena i ples
No.20a – Arija princa Grjemina
No.21 – Scena
No.21a – Onjeginova arija
No.22 – Završna scena

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Taruskin, Richard (1992). "Yevgeny Onegin" The New Grove Dictionary of Opera, Oxford: Oxford University Press.
  2. Alexander Poznansky [1. prosinca 1991.]. Tchaikovsky: The Quest for the Inner Man (engleski), str. 570, Schirmer Trade Books pristupljeno 14. prosinca 2019.
  3. John Allison [2011.]. “5.”, Gary Kahn Eugene Onegin: Pyotr Ilych Tchaikovsky, Overture Opera Guides (engleski), str. 61, Richmond: Oneworld Classics pristupljeno 14. prosinca 2019.
  4. Mahler foundation archive (5. lipnja 2019.). 1897 Opera Vienna 19-11-1897 (engleski). mahlerfoundation.info pristupljeno 8. studenoga 2019.
  5. Marija Barbieri (11. studenoga 2014.). Zaljubljen sam u Tatjanu.... klasika.hr pristupljeno 8. studenoga 2019.
  6. John Allison [2011.]. “5.”, Gary Kahn Eugene Onegin: Pyotr Ilych Tchaikovsky, Overture Opera Guides (engleski), str. 61, Richmond: Oneworld Classics pristupljeno 14. prosinca 2019.
  7. Yevgeny Onegin (engleski). tchaikovsky-research.net (15. veljače 2018.) pristupljeno 8. studenoga 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Jevgenij Onjegin (opera)