Josip Pančić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Josip Pančić
Panc.JPG
Josip Pančić
Rođenje 5. travnja 1814.
Ugrini, Bribir, Hrvatska
Smrt 25. veljače 1888.
Beograd, Srbija
Prebivalište Beograd
Državljanstvo austrijsko, srpsko
Polje botanika
Poznat po otkrio Pančićevu omoriku

Josip Pančić (također i Josif Pančić) (Ugrini, Bribir; 5. travnja 1814.Beograd, 25. veljače 1888.), bio je hrvatski i srpski liječnik, botaničar i profesor prirodnih znanosti.

Životopis[uredi VE | uredi]

Spomenik Josipu Pančiću u Crikvenici

Josip Pančić rodio se u zaselku Ugrini pokraj Bribira, u Hrvatskoj, 1888. godine. Roditelji Pančićevi, Pavao i Margareta, imali su petero djece, a Josip im je bio četvrto dijete. Otac Pavao bio mu je siromašni seljak, te nije mogao djecu školovati. Njegov brat Grgur koji se školovao, te završio filozofski i bogoslovni fakultet i nakon toga bio župnikom u Gospiću, preuzeo je brigu o školovanju Josipa a prije njega iškolovao je starijega mu brata Matu koji je postao svećenikom. Josip Pančić osnovnu školu završio je u Gospiću. Gimnaziju je pohađao od 1824. godine u Rijeci, a od 1830. godine studirao mudroslovlje na zagrebačkoj visokoj školi. Nezadovoljan visokom školom u kojoj su prirodne znanosti bile vrlo malo zastupljene odlučio se je na promjenu te je 1832. godine otišao u Peštu gdje je upisao Medicinski fakultet, na kojemu je 1842. godine postao doktorom medicine. Nakon deset godina studija u Pešti 1842. godine napisao je doktorsku disertaciju iz botanike na latinskome jeziku pod nazivom Taxilogia botanica[1], posvetivši je stricu Grguru. Nakon toga jedno vrijeme radio je privatno kao liječnik u Budimu, a potom u Banatu dvije godine. Nakon toga boravio je u rodnome kraju i tom prigodom penjao se je po brdima iznad Bribira, po planini i bribirskoj šumi, a išao je i na Velebit, prikupivši dosta biljaka iz flore Primorja i Vinodola. Potom je otišao u Beč, gdje je ostao godinu dana kako bi determinirao (odredio) prikupljeni biljni materijal. To je napravio u bečkome Prirodoslovnome muzeju, prateći u isto vrijeme predavanja tada glasovitoga botaničara Endlichera. Za vrijeme boravka u Beču upoznao se je s Vukom Karadžićem koji ga je, zainteresiravši se za Pančićev rad, savjetovao neka ide u Srbiju, što je ovaj prihvatio, te je 1846. godine došao u Beograd gdje Karadžićeve preporuke nisu urodile plodom. Pančić se htio vratiti, no u to vrijeme dobio je poziv za mjesto privremenoga liječnika u tvornici stakla kod Jagodine što je i prihvatio.

Početkom 1849. godine vjenčao se s Ljudmilom, kćeri baruna inž. Franza von Kordona, s kojom je imao sedmero djece. Godine 1853. bio je imenovan profesorom prirodopisa i agronomije na beogradskome Liceju (od 1863. godine Velika škola). Tu je osnovao prirodoslovnu zbirku, knjižnicu i prirodoslovni kabinet, a utemeljio je i botanički vrt. Napisao je udžbenike iz zoologije (1864.), mineralogije i geologije (1867.), te botanike (1868.). Bio je rektorom Velike škole (1866.-1874.). Godine 1884. bio je postavljen za člana Državnoga savjeta, što se je tada smatralo najvišim stupnjem u nečijoj činovničkoj karijeri. Bio je prvim predsjednikom Srpske kraljevske akademije, položaj na koji je imenovan 5. travnja 1887. godine. Bio je članom JAZU[2] (dopisni član od 1867. godine) i Srpske kraljevske akademije, te članom Srpskog učenog društva, Srpskog liječničkog društva, počasnim članom bavarskoga društva Polichia, Brandenburškoga botaničkoga društva, Zoološko-botaničkoga društva u Beču (od 1853. godine), Bečkoga geološkoga instituta, a od 1869. godine bio je dopisnim članom Mađarske akademije znanosti.

Otkrio je brojne biljne i životinjske vrste, kao i novu vrstu crnogorice Picea omorika koja je po njemu nazvana Pančićeva omorika.[3] Otkrio ju je 1875. godine kod Zaovine i Rastišta na Drini.[2][3]

Umro je 25.veljače 1888. godine u Beogradu, a pokopan je na starom beogradskom groblju. Njegovi posmrtni ostatci, po njegovoj želji, preneseni su na vrh Kopaonika.[2] Posmrtni ostatci Josipa Pančića i njegove supruge Ljudmile prenijeti su 1951. godine u mauzolej koji je tamo sagrađen, i od tada vrh Kopaonika nosi naziv Pančićev vrh.

Kada se citira Pančićev doprinos botaničkom imenu, rabi se oznaka Pančić.[4]

Djela[uredi VE | uredi]

Nepotpun popis:

  • Ribe u Srbiji, 1860.
  • Flora u okolici Beograda, 1864. (6. izd. objavljeno 1892.)
  • Ptice u Srbiji, 1867.
  • Kopaonik i njegovo podgorje, 1869.
  • Šumsko drveće i šiblje u Srbiji, 1871.
  • Flora Kneževine Srbije, 1874.
  • Flora Crne Gore, 1875. (na lat.)
  • Građa za floru Kneževine Bugarske, 1883.
  • Ortoptere u Srbiji, 1883.
  • Dodatak Flori Kneževine Srbije, 1884.
  • Ribarstvo u Srbiji, 1886.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Taxilogia botanica : dissertatio inauguralis, europeana.eu, pristupljeno 7. kolovoza 2020.
  2. 2,0 2,1 2,2 Hrvatska znanstvena bibliografija: Pregled bibliografske jedinice broj: 702800, pristupljeno 20. ožujka 2016.
  3. 3,0 3,1 Pančić, Josip, Hrvatsko šumarsko društvo, sumari.hr, pristupljeno 7. kolovoza 2020.
  4. Tražilica Međunarodni indeks biljnih imena, pristupljeno 19. ožujka 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]