Pančićeva omorika
| Pančićeva omorika | |
|---|---|
 Pančićeva omorika | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Pinophyta |
| Razred: | Pinopsida |
| Red: | Pinales |
| Porodica: | Pinaceae |
| Rod: | Picea |
| Vrsta: | P. omorika |
| Dvojno ime | |
| Picea omorika (Pančić) Purk. | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Baze podataka | |
Pančićeva omorika (lat. Picea omorika) je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae, koja u prirodi raste u jako malom arealu i endemska je vrsta u Srbiji i Bosni (Podrinje), ali je raširena po parkovima diljem Europe i Sjeverne Amerike, koristi se i kao božićno drvce. Opisao ju je 1875. godine botaničar Josip Pančić na planini Tari, a 1887. godine dao joj je znanstveni naziv i opis. Pančić je rođen u naselju Ugrini u Bribiru, u Hrvatskoj a od 1846. godine liječnikom je u Srbiji gdje se bavio izučavanjem flore i faune, mineralogije i geologije.[1]
Ova vrsta je relikt iz doba tercijara, kada je imala veliko područje rasprostiranja. Zbog promjene klime, sačuvala se u prirodi samo u području oko donjeg i srednjeg toka rijeke Drine u istočnoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji. Endem je Balkanskog poluotoka. Otkrio ju je prirodoslovac Josip Pančić, kraj sela Zaovine na planini Tari u jugozapadnoj Srbiji 1875. godine.
Naraste do 30 m na strmim i vapnenastim terenima. Deblo je ravno i vitko. Gornje su grane usmjerene prema gore, a donje prema dolje, dok su srednje vodoravno usmjerene. Donje su grane najduže, a vrhovi su im savinuti prema gore. Iglice su oko 2 cm dugačke, odozdo s 2 bijele pruge puči, na donjoj strani izbojka raščešljane. Korijenje je vodoravno postrano, prilagođava se prilikama u tlu.
Jedan kilogram sadrži 350.000 sjemenki s krilcima. Prosječna klijavost je 45 %.
Kora je tanka i crvenosmeđa, ljušti se u obliku većih nepravilnih pločica.
Pupovi su sitni, jajoliko ušiljeni, bez smole, kestenjaste boje, dugi 3 – 4 mm.
Muški cvjetovi su svijetlocrveni, a ženski crvenkasti, smješteni pri samom vrhu krošnje.
Češeri su do 6 cm dugi, oko 1 – 2 cm u promjeru, u početku tamno-plavkasti do ljubičasto-smeđi, a kasnije smeđi s prelijevanjem na plavu boju.
Sjeme je tamnosmeđe, obrnuto jajoliko, 2,5 do 3 mm dugačko, okriljeno. Krilce je dugo oko 8 mm, sazrijeva iste godine u listopadu ili studenom. Osim iz sjemena, ova se vrsta ponekad razmnožava i vegetativno (položenice, zalegnute grane).
Zahtjevi za toplinom, svijetlom i tlom su vrlo skromni. Pripada u vrste široke ekološke amplitude. U prirodi uspijeva na vapnenoj podlozi na nadmorskoj visini od 300 do 1700 m, a čak i u vrlo mokrim staništima s crnom johom. Podnosi umjerenu zasjenu, vrsta je polusjene. Otporna je na štete od snijega, zahvaljujući posebnom izgledu krošnje. Vrlo je otporna na štetne plinove i prašinu, često se sadi u gradovima i industrijskom području. Raste polako, doživi do 150 – 200 godina.
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija: Pregled bibliografske jedinice broj: 702800 Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. rujna 2016. (Wayback Machine), pristupljeno 20. ožujka 2016.