Josip Pupačić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Josip Pupačić
Rođenje Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928.
Smrt Krk, 23. svibnja 1971.
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 20. stoljeće
Književne vrste pjesništvo

Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.), bio je hrvatski književnik, književni kritičar i povjesničar književnosti.

Spada među najcjenjenije suvremene hrvatske pjesnike, a osobito je zapamćen po antologijskim pjesmama More (po mnogima jednoj od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti [1]), te Tri moja brata, pjesmi začudne ljepote u kojoj se iznimnom izražajnošću suočava sa tragičnom smrti trojice braće. Obje ove pjesme objavio je 1954. godine.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost i obrazovanje[uredi VE | uredi]

Pupačić nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.

Njegovu mladost je duboko obilježila smrt trojice braće, koji su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini. Ta ga je nesreća ispunila dubokim razočaranjem u Boga i ljude, te sam bilježi da taj izazov "nije izdržao". U svojoj poeziji razrješava svoj odnos sa smrću, te prihvaća poziv u život, kojega osjeća u svojem dubokom odnosu sa morem.

Književni rad[uredi VE | uredi]

Pupačić je bio urednik književnih časopisa Krugovi i Književnik. Zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi, tražio je dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotičnost mediteranskog krajolika, koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata (o smrti trojice braće), uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.

Između prve Pupačićeve zbirke Kiše pjevaju na jablanima (1955.) i posljednje Moj križ svejedno gori (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovo pjesništvo uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čime se izlaže nemalom riziku. Makar u raspravi o partijskom kažnjavanju znanstvenika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na - za ono vrijeme začuđujuće - otvoreni način kritizira tada najugledniji i politički praktično nedodirljivi dnevni list Vjesnik ("Unatoč svemu, Vjesnik, je, usputno, ipak, antihrvatski. U njemu od rata do prije dvije godine ... nisu spomenuti hrvatski narod i hrvatski jezik. ... U njemu se izbjegava kazati hrvatski narod, nego se kaže: narod Hrvatske") biva tek umjereno disciplinski kažnjen.[2] Od ozbiljnijeg kažnjavanja ga je zacijelo spasila tek činjenica da je među potpisnicima Deklaracije bio doista znatan broj profesora s Filozofskog fakulteta, te osobito činjenica da je potpisnik Deklaracije bio sam Miroslav Krleža, najugledniji komunistički intelektualac i osobni prijatelj Josipa Broza Tita.

Pogibija[uredi VE | uredi]

Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom poginuo je u zrakoplovu beogradskog "Aviogenexa" koji se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku Rijeka koja se nalazi na otoku Krku: u tragičnoj nesreći poginulo je 75 putnika i 3 člana posade.[3] Josip Pupačić bio je zavolio Krk i osobito Omišalj, te je namjeravao ondje kupiti kuću za svoju obitelj - ti su planovi prekinuti tragedijom u kojoj je stradala cijela obitelj.

Djela[uredi VE | uredi]

Glavni motivi Pupačićeve poezije su začudnost djetinjstva, uspomene, opsesija smrću. Između književnika svojeg naraštaja najviše se vraća hrvatskoj tradiciji i njezinoj dugostoljetnoj stečevini. Najznačajnije zbirke pjesama su:

Pupačić je, također, sa Antunom Šoljanom i Stjepanom Mihalićem 1966. godine uredio i objavio Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća. Nakon njegove smrti posthumno su objavljivani izbori iz njegova pjesništva:

  • Sabrane pjesme (1978.)
  • Uspravan hod
  • Moj grob
  • More
  • Tri moja brata
  • Ne može se rastati od mene
  • Cetina
  • Dobrojutro more (1992.)
  • Zaljubljen u ljubav

Značaj[uredi VE | uredi]

U Podstrani se svakoga kolovoza od 1997. godine održava književna i kulturna manifestacija "Dobrojutro more", u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima. Nazvana je po istoimenoj Pupačićevoj pjesničkoj zbirci.

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke i literatura
  1. A. Gilić i I. Bošković, Josip Pupačić - antologičar, Školski vjesnik - časopis za pedagoška i školska pitanja, Vol.59 No.3. rujan 2010., Hrčak, hrcak.srce.hr
  2. Berislav Jandrić, Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani sastavljača i potpisnika "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika", Školski vjesnik - Časopis za pedagoška i školska pitanja, Vol.59 No.3. Rujan 2010., citat stenografskog zapisnika iz 1967., na str. 401, o partijskoj kazni v. str. 404.
  3. "Zrakoplovna nesreća na Krku u kojoj je poginuo i hrvatski pjesnik Josip Pupačić - 1971.", "Dnevno.hr" 23. svibnja 2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]