Juraj Lončarević

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Juraj Lončarević (Srijemska Mitrovica, 3. ožujka 1930. - Zagreb, 1998.) je bio hrvatski kritičar, esejist, putopisac, povjesničar i istraživač hrvatske narodne baštine.[1] Po struci je bio srednjoškolski profesor, a radio je i u pedagoškim i odgojiteljskim ustanovama.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se 1930. u Srijemskoj Mitrovici. U rodnom gradu je završio osnovnu školu, a u istom gradu je pohađao realnu gimnaziju. Nakon 5. razreda je bio isključen iz svih škola u Kraljevini Jugoslaviji za sva vremena, jer je pripadao tajnoj mladeškoj proturežimskoj organizaciji. Ipak, potajno je 6. razred završio u Zagrebu, a nakon što je bio amnestiran, preostale razrede je završio u Zagrebu neskriveno, normalnim putem.[1] Studirao je hrvatski jezik i književnost s ruskim jezikom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se u đakovačkoj gimnaziji 1954., a potom je 1955./56. radio u Subotici u ijekavskim odjelima Ekonomske škole.[1] Ti ijekavski odjeli su zapravo bili hrvatski odjeli, a ta školska godina je bila posljednja u kojoj se takav program održavao.[1] Nakon toga se vraća u Zagreb gdje godinu dana radi kao knjižničar u JAZU, a nakon povratka iz vojske je radio u Omladinskom muškom prihvatilištu te kasnije u posebnim pedagoškim ustanovama, a od 1969. do 1972. je radio u Centru za dopisno obrazovanje. Od 1969. je članom Društva hrvatskih književnika.[1]

1970-ih je, kao dio progona proljećara, bio u Subotici osuđen na zatvorsku kaznu, kao i drugi ugledni Hrvati iz Bačke i Srijema kao što su Ante Sekulić, Matija Poljaković, Grgo Bačlija i Jakov Kopilović.[2][3] Robijao je od 1972. do 1973., a do 1975. nije mogao naći posao. Posao je uspio naći u zagrebačkom Zavodu za kulturu, a dobio ga je ponajviše zahvaljujući tadašnjoj direktorici prof. Lili Antonijević, koja je, prema Lončarevićevom svjedočenju, "imala hrabrosti uposliti ga unatoč kampanji koju su vlasti tada već proti njoj počele". U Zavodu je radio kao profesor do 1990., kada se privremeno umirovio.[1]

Tematski se najviše bavio Hrvatima sa istoka Hrvatske i susjednih panonskih područja izvan Hrvatske (Srijemu, Mađarskoj).

1980-ih je istraživao Hrvate u okolici Körmenda (sela Hrastinu i Hrvatsku Nadalju)[4]

Idejni je začetnik utemeljenja Društva pisaca "August Šenoa" u Zagrebu (današnja istoimena Udruga umjetnika), kasnije utemeljenog 23. siječnja 1989.[5]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Leksikon srijemskih pisaca (zajedno sa Branom Crlenjakom, Dubravkom Horvatićem i Matom Borovićem)
  • Moja Mitrovica : prilog hrvatstvu Srijema , 1997.
  • Hrvatske vojne postrojbe u Srijemu tijekom drugog svjetskog rata , 1996.
  • Srijemska kalvarija Hrvata (zajedno sa Zlatom Gvozdić-Filjak), 1995.
  • Baranja : vjekovna hrvatska pokrajina , 1994.
  • Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor , 1993.
  • Majka Božja Kamenita , 1993.
  • Slučaj publicista, urednika listova, književnika i znanstvenika Tiasa Mortigjije (1912.-1947.), 1993.
  • Slučaj Tome Jančikovića (1899-1951.), 1992.
  • Hrvati u Srijemu , 1990.
  • Pravi Merz nadohvat ruke (zajedno sa Vitom Ciprišem), 1988.
  • Unatoč svemu ostati vedar, 1984.[4]
  • Kutjevo : mala monografija Župe Kutjevo i okolice , 1981.
  • Hrvatski književnik iz "Bajskog trokuta" – Ante Karagić, 1980.
  • Dnevnik odgojitelja , 1971.
  • Kulturne ustanove i kulturna tradicija Hrvata u Mađarskoj, 1971.
  • Knjiga za koju bi bilo bolje da je nema : Alba Kuntić, "Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca" , 1970.
  • Kultura Hrvata u Mitrovici - Šokački i bunjevački književni portreti , 1969.
  • Dr. Josip Andrić : 1894-1967 , 1969.
  • Našem jubilarcu Jakovu Kopiloviću, 1968.
  • Srijem u hrvatskoj književnosti, 1967.

Bio je urednikom izdanja:

  • Bistrička spomenica u slici i riječi , 1995.
  • Ivan Đudajek : život i slikarsko djelo , 1995.
  • Hrvatska Kostajnica i Zrin : stradanja hrvatskoga naroda u Pounju i razaranje njegove kulturno povijesne baštine , 1992.
  • Marija Bistrica : hodočasnički i župni vodič , 1987.

Uređivao je Zrin, časopis za povijesna, kulturna i gospodarska pitanja Hrvatskog Pounja[6].

Velik broj svojih radova je objavio u franjevačkoj reviji Veritas, hrvatskoj književnoj reviji Marulić i Glasu Koncila, ali i u Crkvi u svijetu, Subotičkoj Danici, Kolu, gradišćanskim Hrvatskim novinama, Blagovijesti, Veritasu, Večernjem listu i Obnovljenom životu.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Vladimir Lončarević, Juraj Lončarić - "Široka narodna duša", Glas Koncila, rubrika "katolički oblikovatelji kulture", objavljeno 3. travnja 2016., broj 15 (2016.), str. 21
  2. Hrvatskauljudba.hr
  3. Hrvatska riječ, "Posljedice nećemo nikad ukloniti", objavljeno 13. ožujka 2009.
  4. 4,0 4,1 Sanja Vulić Najjugozapadniji hrvatski govori u Mađarskoj Page white acrobat.png(PDF)
  5. Udruga umjetnika August Šenoa
  6. Institut za etnologiju i folkloristiku Dr. sc. Tvrtko Zebec
  • Juraj Lončarević: Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor, Školske novine, Zagreb, 1993., ISBN 953-160-004-X

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Hrvatska matica iseljenika Predstavljanje knjige Đure Vidmarovića: "Bio-bibliografija" Juraj Lončarević
  • Kolo Kulturni (neo)monumentalizam
  • Radio Subotica S predstavljanja V. sveska Leksikona podunavskih Hrvata, 12. studenog 2006.