Matija Poljaković

Izvor: Wikipedija

Matija Poljaković (Subotica, 23. studenog 1909.Zagreb, 15. ožujka 1973.), hrvatski književnik, dramatik i romansijer iz Bačke, Vojvodine. Po struci pravnik. Najeminentniji je predstavnik hrvatske književnosti u Vojvodini.[1]

Rodio se u trgovačkoj obitelji. Osnovnu i srednju školu je pohađao u rodnom gradu, a studirao je u Zagrebu i Subotici.

Radio je u Subotici, Šidu i Derventi. Od prvih dana se priključio antifašističkom pokretu. Nakon rata je unatoč visokoj dužnosti koju je obnašao u samom početku, vrlo brzo maknut zbog drukčijih stavova od službene politike. Među ostalim, valja navesti i da je ustrajno zagovarao i formirao hrvatskih odjeljenja u subotičkim školama nakon rata.

Književni rad[uredi | uredi kôd]

Napisao je preko četrdeset drama, radio-drama, TV-drama, satira, groteski, komedija i igrokaza.[1] U književnom radu se bavi bunjevačkim tradicijama.

Autor je i jednog TV-serijala,[1] "Boltine zgode i nezgode".

Sva djela su mu uprizorena u subotičkom Narodnom kazalištu,[1] ali i drugdje.

Neko je vrijeme vodio subotičko Narodno sveučilište.[2]

Kad je poslije drugog svjetskog rata nastalo povoljno kulturno okružje za Hrvate, stvorili su se uvjeti za dodatnu nacionalnu emancipaciju Hrvata u Vojvodini. Tih je godina djelovalo Bunjevačko momačko kolo, Hrvatsko kulturno društvo i ina društva hrvatskog predznaka. Utemeljeno je Hrvatsko narodno kazalište. Hrvati su imali svoj tiskani medij, list Hrvatska riječ. Grad je imao dobre kulturne veze sa Zagrebom pa su u Subotici često gostovali ansambli i umjetnici iz Hrvatske. Stoga su Marko Horvacki, Matija Poljaković, Balint Vujkov, Ivan Vuković i drugi vodili 1951. i 1952. akciju da se uvede hrvatski jezik kao nastavni jezik u subotičku gimnaziju i u osmogodišnjim školama u kojima su Hrvati bili većina učenika - 4 škole u Subotici, škole u Đurđinu, Tavankutu i Žedniku.[3]

Jednim je od osnivača ogranka Matice hrvatske u Subotici '60-ih, pored Josipa Buljovčića, Balinta Vujkova i inih.[4]

Zaslužan je za poticanje Vojislava Sekelja na pjesnički rad, posebice na pisanju na mjesnom hrvatskom narječju, i općenito na "skretanje pozornosti" na pisanje na hrvatskom jeziku.

Vojislav Sekelj ga je smatrao vrhunskim i razboritim intelektualcem od koga se mnogo naučilo. S druge strane, smatrao ga je moguće neumjerenim za ono vrijeme (hrvatsko proljeće) po pitanju njegovih htijenja promicanja kulture hrvatske zajednice u Vojvodini, jer nažalost, okrutna zbilja dnevno-političke prilike nije dopuštala ni minimum, a kamoli razmah takvih romantičarskih ideja.[5]

Zbog svojeg otvorenog isticanja hrvatstva, trpio je od progona od strane državnih vlasti[6]

O Poljakoviću je redatelj Rajko Ljubič snimio 2003. kratki dokumentarni film "Književnik Matija Poljaković".

Djela su mu prevedena i na mađarski.

Djela[uredi | uredi kôd]

(popis nepotpun)

  • Č’a Bono, komedija
  • Jedna cura, sto nevolja, komedija, 1972. (u knjizi "Par žutih cipela i druge komedije", 1972.)
  • Kao suncokreti, drama u tri čina, 1952.
  • Kuća mira
  • Ludograd, komedija, 1972. (u knjizi "Par žutih cipela i druge komedije", 1972.)
  • Niko i ništa
  • Ode Bolto na pogled, komedija, 1972. (u knjizi "Par žutih cipela i druge komedije", 1972.)
  • Par žutih cipela, komedija u tri čina, 1961.
  • Vašange
  • Izabrane drame I.
  • Izabrane drame II., 2010. (7 komedija i satira: Zakuženi, Đavo u kući, Par žutih cipela, Ta naša djeca, Ludograd, Heroj ili ubojica i Tata, ti si bez perspektive)

Neka djela su mu izvedena i na kazališnoj pozornici, poput "Da je znat k'o zjat" te "Ludograd", koja je 1962. uprizorena na pozornici subotičkog Narodnog kazališta, u režiji Mirka Huske.[7] Sveukupno je na pozornici subotičkog Narodnog kazališta praizvedeno 15 njegovih djela, uglavnom pučkih igrokaza,[8] iako su mu djela koja su okrenuta urbanom na većoj kvalitativnoj razini od njegovih pučkih igrokaza.

Tijekom listopada 2007., Radio-Subotica je snimila radio-drame po djelu "Č'a Bonina razgala", i to s glumcima-amaterima (iz razloga što profesionalnih glumaca Hrvata u Subotici u to vrijeme jednostavno nije bilo). Pripremu i snimanje je vodio redatelj Rajko Ljubič. Snimanje ove radio-drame je dio predviđenog niza radio drama Radia-Subotice, programa na hrvatskom jeziku. Vrijednost i kulturni značaj ovog projekta je i u tome što će biti snimljen na starom dijalektu bačkih Hrvata, na bačkoj hrvatskoj ikavici. Projekt je pokrenula urednica programa na hrv. jeziku Radio-Subotice, Ljiljana Dulić. [9]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d Klasje naših ravni Lazar Razora: Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini - gledana iz još jednog počela, br.1-2/2002.
  2. Radio Subotica na hrvatskomArhivirana inačica izvorne stranice od 8. kolovoza 2018. (Wayback Machine), Na današnji dan, 9. veljače priredio Lazar Merković, preuzeto 9. veljače 2013.
  3. Zlatko Žužić: Večer posvećena Naci ZelićuArhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2016. (Wayback Machine), Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata
  4. Radio-SuboticaArhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine) Posvemašnje ozbiljenje postmoderne – vojvođanski Hrvati u vlastitom teatru apsurdnosti (II.)
  5. "Hrvatska riječ"Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. ožujka 2008. (Wayback Machine) Razgovor sa Vojislavom Sekeljem, 22. travnja 2004.
  6. Radio-SuboticaArhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine), Nastavlja se državni projekt stvaranja bunjevačke nacije, 18. kolovoza 2007.
  7. Radio Subotica: Na današnji dan (priredio: Lazar Merković), 9. ožujka 2010.
  8. Radio Subotica[neaktivna poveznica] Milovan Miković: Nova knjiga Matije Poljakovića «Izabrane drame II.», 31. ožujka 2010.
  9. Radio-SuboticaArhivirana inačica izvorne stranice od 10. travnja 2008. (Wayback Machine) U Radio Subotici snimljena radio drama «Č'a Bonina razgala», 25. listopada 2007.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]