Karakaj
| Karakaj | |
|---|---|
  Karakaj | |
| Entitet | Republika Srpska |
| Općina/Grad | Zvornik |
| Zemljopisne koordinate | 44°24′53″N 19°07′24″E / 44.4147°N 19.1233°E |
| Stanovništvo (2013.) | |
| - ukupno | 3021 |
Karakaj je naseljeno mjesto u sastavu općine Zvornik, Republika Srpska, BiH.
Zemljopis[uredi | uredi kôd]
Pod Karakajem se danas podrazumijeva širi prostor od mosta za cestovni promet na Drini na jugu do Čelopeka na sjeveru i od Drine na istoku do mosta na rijeci Sapni i Jardana na zapadu. Na prostoru uzvodno uz rijeku Hoču i uz sadašnji put prema Tuzli, nalazi se zaseok Đile.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Brojna su arheološka nalazišta na području Karakaja iz neolita. Locirana je poslije grčka kolonija, kasnije zamijenjena keltskom. Iliri su držali ovo područje koje su potom osvojili Rimljani. U ranom srednjem vijeku, pod vlašću Bizanta pa Ostrogota i opet Bizanta. U 6. stoljeću pojavili su se Slaveni. U srednjem vijeku promijenio je vlasnike između Bosne, Hrvatske i Srbije.
Selo Karakaj je nekad bilo rijetko naseljeno. Nalazilo se u Zvorničkom polju uz cestu Zvornik — Kozluk, pružajući se od Meteriza i Debelog brda do Tomina hana i puta što se odvaja ka Sapni. U njemu je živjelo isključivo srpsko stanovništvo. Nekoliko srpskih kuća nalazilo se i po rubnim dijelovima okolnih brda. Ime je dobilo po stijeni Kara kaja (od turskih riječi kara - crna i kaja - stijena). Kara kaja se nalazi iznad puta i mosta na Drini. Đile, dio Karakaja naseljen muslimanima, nastale se najvjerojatnije 1862. godine.
Zvorničko pravoslavno groblje, koje se nalazilo u podnožju Kahvenjače iznad Kuljanskog puta, premješteno je 1870-ih u Karakaj. Od 1878. u sjevernom dijelu groblja pokapano je i katoličko stanovništvo. Uz srebreničko, karakajsko je drugo rimokatoličko groblje bez kapelice u zvorničkoj župi Srca Isusova.[1]
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, u blizini stijene nalazilo se vojničko groblje na kojem su 1914. i 1915. pokapani austro-ugarski vojnici. Ostatci groblja bili su vidljivi do sredine 1950-ih kada im se gubi svaki trag.
Od dolaska Austro-Ugarske do 1934, u Karakaju je bio vojni poligon, a preko puta bile su vojne štale s konjima uz veterinarsku ambulantu. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, postojale su javna česma i kavana Mehe Čorbegovića, koja se nalazila odmah iza Meteriza.
Između svjetskih ratova, u Karakaju su živjele srpske obitelji Blagojevići, Bokani, Jovanovići, Mitrovići i Stojkovići, muslimanske obitelji Đilići, Grebići i Rahići te njemačka obitelj Buch.
U starijim vremenima stanovništvo Karakaja bavilo se isključivo poljodjelstvom. Do 1960-ih nisu postojali ni kavana ni prodavanica te se sve moralo kupovati u Zvorniku. Izgradnjom brojnih gospodarskih objekata potkraj 1950-ih i 1960-ih, Karakaj je postao industrijska zona. U socijalističko vrijeme bilo je mnogo tvornica u gradu. Usporedno s razvitkom industrije, razvijalo se i naselje te je bio radnički grad. Karakaj je postao veća mjesna zajednica s više prodavaonica, restorana i radionica, vodovodom i kanalizacijom, nogometnim igralištem i klubom (FK Radnički, osnovan 1971.), kinom i inim objektima. Od 1972. djeluje i Tehnički školski centar.
Tijekom i poslije rata u Karakaju su se smjestile brojne srpske izbjeglice. Bile su smještene u barakama, koje su izgorjele ožujka 2012.[2] Nakon velikosrpske agresije u BiH, mnoge su tvornice zatvorene. Mnoga su poduzeć propala, a neke se i danas oporavljaju od rata. U Karakaju danas djeluju tvornica glinice, vezionica, gumara, tvornica čokolade, bombona i biskvita i dr. U Karakaju je danas željeznička postaja, prometna mreža i dva trgovačka centra. Zbog gospodarskih subjekata Karakaj je jedno od najrazvijenijih mjesta u Republici Srpskoj. U Karakaju je granični prijelaz iz Republike Srpske u Srbiju. U predgrađu Karakaja se stanovništvo bavi ratarstvom. U nizinskom dijelu uzgajaju kukuruz i pšenicu, a u brdima iznad Karakaja ljudi se bave voćarstvom i uzgajaju šljivu i jabuku. U okolici je razvijeno lovstvo. Današnje naselje Karakaj, koje je ranije bilo prigradska mjesna zajednica u sastavu grada Zvornika, nastalo je 2012. izdvajanjem dijelova naselja Zvornik i Jardan, na osnovi „Odluke o osnivanju naseljenog mjesta Karakaj na području općine Zvornik“ (Sl. glasnik RS 100/2012 od 30. listopada 2012. godine).
Džamija u Đilama svečano je otvorena 2. kolovoza 2015. Građena je od 1991., a radovi su poslije velikosrpske agresije nastavljeni 2006. godine.[3][4]
Stanovništvo[uredi | uredi kôd]
Na popisu 1879, Karakaj je imao 139 stanovnika, a 1910. 225, od čega 114 muslimana, 102 pravoslavca i devet katolika. Na popisu 1921, naselje je imalo 236 stanovnika, od čega 128 pravoslavnih, 98 muslimana i 10 katolika. U popisima poslije Drugog svjetskog rata, Karakaj se tretirao kao prigradsko naselje, te se broj njegovih stanovnika iskazivao u okviru grada, kao jedna od njegove četiri mjesne zajednice. Mjesna zajednica Karakaj je 1991. imala 1.530 stanovnika, od čega 820 Muslimana i 616 Srba.
Prosvjeta i znanost[uredi | uredi kôd]
- Tehnički školski centar
- Tehnološki fakultet, dio Sveučilišta u Istočnom Sarajevu.
Znamenitosti[uredi | uredi kôd]
Brojne su srpske pravoslavne crkve, prelijepi mostovi preko rijeke Drine, koja je odlična za vodene športove.
Šport[uredi | uredi kôd]
FK Radnički Karakaj, nogometni klub.
Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]
Rok grupa Emir Kusturica & The No Smoking Orchestra je na svom albumu „Život je čudo“ izdala pjesmu pod nazivom Karakaj u kojoj se govori o Karakaju. Trke džipovima su uobičajene u brdima Karakaja, i privlači brojne turiste
Izvor[uredi | uredi kôd]
- ↑ Katolička crkva Župa Srca Isusova - Zvornik (Srebrenica) Zvornik (pristupljeno 15. ožujka 2020.)
- ↑ (srp.) „Karakaj: Izgorile barake Alternativnog smještaja”. Radio-televizija Republike Srpske. 29. ožujka 2012. Pristupljeno 30. ožujka 2012
- ↑ Otvorena džamija u Karakaju (srpski). Radio Glas Drine. 3. kolovoza 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. travnja 2019. Pristupljeno 6. travnja 2019.
- ↑ OTVORENA DŽAMIJA U KARAKAJU (bošnjački). Medžlis IZ Zvornik. 7. kolovoza 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. travnja 2019. Pristupljeno 6. travnja 2019.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Hudović, Mehmed. 2000. Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti (bošnjački). Udruženje građana općine Zvornik. Sarajevo.
| |||||