Križ (kršćanstvo)

Križ († lat. crux; grč. σταυρός stauros »kolac, stup, križ«). Najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Zapravo je to rimska sprava za mučenje na kojoj je Krist bio mučen i umro i tako postao Spasiteljem čovječanstva, a time je križ od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave.

Rana povijest križa[uredi | uredi kôd]

Križ kao »ikonografski« lik bio je poznat mnogo prije Krista (svastika, ankh, itd.). Raspinjanje kao mučenje izmislili su Feničani. Kao mučilo bila je to isprva jedna uspravna greda (patibulum), a kasnije joj je pri vrhu ili na vrhu pridodana poprečna vodoravna greda (antena). Na dnu uspravne grede nalazio ponekad se mali oslonac za noge (suppedaneum), a na vrhu bi se pribila pločica s imenom i krivicom osuđenoga (titulus »natpis«). Veličinom, položajem i međusobnim odnosom tih dviju greda dobivamo brojne varijante križa, koje u raznim razdobljima povijesti imaju posebna dodatna značenja i simboliku. U prva tri stoljeća kršćanstva križ kao simbol javlja se prikriven u drugim formama (sidro, svastika, krug i sl.), koje se nazivaju crux dissimulata (prikriveni, kamuflirani križ).

Od Konstantina Velikog[uredi | uredi kôd]

Čim je Konstantin Veliki priznao kršćanstvo, a još više od 5. st., križ se javlja na sarkofazima, svijećama, lijesovima i na drugim predmetima, zauzimajući mjesto monograma Hi-ro (XP) i postajući tako razlikovni simbol ranih kršćana. U srednjem mu se vijeku uporaba proširila. Postao je znakom crkvene vlasti, služile su se njime bratovštine i viteški redovi, a nosio se i na grbovima i na stjegovima. Po njegovu su se obliku pravili tlocrti crkava. Zadobio je razne forme: običnoga latinskog križa na kakvu je, po Augustinu, Krist bio razapet; grčkoga križa; Andrijina križa; znaka tau, u obliku toga grčkog slova, poznatoga i u starom Egiptu, koji se povezuje s Antunom Pustinjakom. Križ ima mnoštvo dekorativnih inačica tih osnovnih oblika kad se upotrebljava kao crkveni ures, često u vezi s natpisima i simboličkim predmetima. Predaja hoće da je znak što se stavljao na nadvratnik kuće u predvečerje Pashe bio T-križ. Dodavanje natpisa (titulus) na prečku latinskog križa dovelo je do razvoja dvostrukoga križa, koji se zove i lorenski križ. Ustalilo se da se taj tip nosi pred patrijarsima (biskupima pet najutjecajnijih biskupija srednjovjekovnoga kršćanstva sa sjedištima u Rimu, Carigradu, Jeruzalemu, Aleksandriji i Antiohiji). Križ s trostrukom prečkom pripada jedino i samo papi.

Pravi križ i njegova povijest[uredi | uredi kôd]

Srednjovjekovna legenda, koja se očuvala u više inačica, prati povijest Kristova križa od Edenskoga vrta do vremena cara Heraklija u 7.st.

1. Grana s Drveta znanja. Adam, istjeran iz zemaljskoga raja (Edenskoga vrta), ponese sa sobom granu s Drveta znanja. Iđaše ona od ruke do ruke i najposlije iz nje iziđe soha na koju je Mojsije podigao mjedenu zmiju - što se smatralo ustaljenim prefigurativnim pralikom raspeća.

2. Kraljica od Sabe (Sebe) štuje drvo. Drvo stiže u Jeruzalem gdje služaše kao most preko potoka. Kraljica od Sabe, za posjeta Salomonu, kleče i pokloni mu se, jer joj je njegova budućnost bila prorečena u viđenju. Izuvši se, ona pregazi potok da ne bi hodala po drvetu.

3. Ribnjak Bethesda. Drvo se poslije našlo gdje pluta po ribnjaku Bethesdi, kojega je voda imala čudotvorne ljekovite moći i davala se bolesnima da je piju. Odande je uzeto da se od njega načini Kristov križ. Priča dotle obuhvaća neprekinut lanac događaja između grijeha (pada) Adama i Eve (vidi: Istočni grijeh) i otkupljenja.

4. Našašće ili iznalaženje (= inventio) pravoga križa. Kršćanstvo je u Rimskome carstvu priznato ediktom cara Konstantina Velikoga 313. godine, a njegova se mati Jelena Križarica otada posvetila njegovu promicanju raznim dobročinstvima. Osnivala je crkve u Svetoj zemlji i, po legendi, ondje otkrila Kristov križ. Nekoga Judu koji mu je znao nalazište, ali nije htio da ga oda, Jelena nemilosrdno baci u suhu nakapnicu (čatrnju) i ostavi ondje sve dokle ga glad i žeđ ne natjeraše da se predomisli. Tri golgotska križa, koji se nisu mogli razlikovati, budu iskopana. Mrtvo se ljudsko tijelo, koje bude dirnuto svakim od njih, vrati u život tek onda kada ga dotakne pravi križ. Jelena je otkrila i tri čavla.

5. Podizanje pravoga križa (Zlatna legenda: Uspravljanje Svetoga križa). U 7.st. dio križa otkri car Heraklije na slavodobitnom pohodu na Kosrova II., perzijskoga cara, čije su vojske prije toga, 614. pregazile Bliski istok i odnijele križ. (Drugi je dio križa bio u Carigradu.) Legenda kazuje da je Heraklija pri trijumfalnom ulazu u Jeruzalem sa svetim relikvijama zaustavio anđeo koji mu naredi da se ponizi. Vladar skide carsko ruho i pješke unese križ u grad, ili, po drugoj verziji, jašući na magaretu. Ponekad se prikazuje i na konju. Križ bude podignut (uspravljen) na oltaru, ili na brdu Golgoti. Slika se i Heraklijevo pogubljenje Kosrova jer je odbio da se krsti.

Ta se legenda, u obliku narativnih ciklusa, javlja na ranim renesansnim freskama, napose u Italiji, u franjevačkim crkvama posvećenima Svetome križu. Heraklijev nalazak križa slavi se u Katoličkoj Crkvi na blagdan Uznesenja križa. Tema Heraklijeve pobjede nad Kosrovom usporedna je s temom Konstantinove pobjede nad Maksencijem.