Tau križ

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Tau križ

Tau križ (lat. Crux Commissa), križ svetog Antuna Pustinjaka te križ svetog Franje Asiškog. Simbol Tau odgovara posljednjem slovu hebrejske abecede (glasi "taw") i devetnaestom slovu grčke abecede (glasi "tau"). U kasnijem pismovnom znakovlju Europljana ovo slovo poprima oblik T. Također je bio simbol korišten u drugim kulturama poput egipatske (simbol vječnoga života Ankh, lat. Crux Ansata).

Spominjanje u Bibliji[uredi VE | uredi]

Prvi spomen u Bibliji nalazimo kod proroka Ezekiela. Grad Jeruzalem u njegovo vrijeme bio je preplavljen poganskim kultovima, narod se odmetnuo od Boga. Zbog ovakve uvrede naroda, Jahve je odlučio uništiti grad. Poslao je jednog čovjeka s naredbom: "Prođi posred grada Jeruzalema i upiši znak ‘tau’ na čelo svih koji zapomažu i uzdišu nad grozotama počinjenima u Gradu". Šestorici ljudi Bog je, pak, poručio: "Pođite za njim Gradom i ubijajte bez milosrđa! Oči vaše neka se ne sažale i nemajte smilovanja. Pobijte starce, mladiće, djevojke, djecu i žene; istrijebite ih sve do posljednjega. Ali na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte." (Ez 9, 3-6).

Ostali odlomci Biblije, koji se odnose na Tau, spominju ga kao simbol kojim Izraelci označavaju (Izl 12,22-23) nadvratnike svojih vrata u proslavu Pashe te štap na koji Mojsije stavi mjedenu zmiju (Br 21, 9).

Značenje[uredi VE | uredi]

Općenito ima značenje nekakvog "znaka" koji na nešto upućuje. U starosinajskom pismu označava "biljeg", odnosno sudsku ili taksenu marku, a znači i "pečat" znak vlasništva, znak savršenstva, znak božanskog izabranja, znak križa i znak spasenja i otkupljenja po Isusu Kristu.

Za Židove kasne antike "taw" nije imao samo značenje "znaka-biljega", nego isti je završni, zaključni znak alfabeta, pa znači puninu, savršenstvo, pa i svetost. "Taw" je i prvo slovo riječi Tora, dakle Zakona i propisa. Predkršćanski "taw" također je bio znak savršenosti i cjelovitosti, tj. zaokruženosti.

I u razdoblju kršćanstva ovaj "taw" nije iščeznuo. Crkveni oci uvijek su se iznova znali baviti njime kao spasenjskim znakovljem. Već je sv. Jeronim pisao o Ezekielovu tekstu: "Tko uvijek bude nosio ovaj znak (mislio je na križ), neće biti usmrćen" tj. neće umrijeti. "Taw" sada više nije samo "znak koji bi na nešto upućivao", nego je također u isto vrijeme križevni znak ili znak križa.

Sv. Jeronim je kod svojih prijevoda Starog zavjeta s grčkog na latinski "taw" prevodio i prepisivao naprosto kao znak i kao znak križa, kakav se koristio na svjetovnom i duhovnom planu. U gospodarstvenom i u socijalnom životu križić ili "tau" važio je kao znak raspoznavanja pripadnika istoga roda, kao oznaka vlasništva (utisnut na robovima ili na stoci), a bio je rabljen i za ovjeru dokumenata, spisa, povelja, diploma. Mi bismo danas u ovom znaku prepoznali značenje "pečata­-biljega".

U Ivanovu Otkrivenju nailazimo upravo i na opečaćenja, biljegovanja. "Zatim opazih jednoga drugog anđela gdje uzlazi od istoka, noseći pečat živoga Boga, i poče vikati: ‘Ne pustošite ni zemlje, ni mora, ni stabala, dok ne utisnemo pečat Boga našega na njihova čela’!" (Otk 7, 2-3) Svi tako obilježeni bili su spašeni. To je i objašnjenje za već ranokršćanski običaj da se vjernike blagoslivlja znakom križa na čelu. Origen to dokazuje kad veli da kršćani čine znak križa na čelu kad započinju neki posao, a posebice neposredno pred molitvu i prije svetih čitanja.