Feničani

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prostor na kojem su obitavali i trgovali Feničani

Feničani su dobili ime po ljubičastoj boji koju su proizvodili. Grci su ih nazvali Phoiniki - Φοίνικες ili ljubičasti. Najveći gradovi su im bili Tir, Sidon i Byblos. Malo je poznato o Feničanima. Nađeno je nekoliko njihovih natpisa. Bili su odlične knjigovođe. Zna se da su imali svoju književnost, ali njihove knjige nisu opstale. Oni sebe nisu zvali Feničanima, već Kenaani (Kinaani) ili Sidoncima, po Sidonu, jednom od njihova tri najvažnija grada, koji je ležao sjeverno od Tira.

Jezik[uredi VE | uredi]

Nekoliko sačuvanih pomaka feničkog jezika nalaze se u komediji Plauta, rimskog komediografa iz 3. stoljeća. Neka lica te komedije govore prostim feničkim narječjem. Isto tako u modernom djelu nailazimo na odlomke čudnovatog i nerazumljivog jezika, umetnute tu i tamo, da bi kod publike izazvali smijeh na račun malog posrednika, trgovčića koji je doputovao iz daleka, a pripada jednom dijelu ljudske zajednice koji nikad nije bio popularan.

Trgovina[uredi VE | uredi]

Feničani su proizvodili purpurnu boju visoke kvalitete kojom su bojili tkanine i tajnu proizvodnje strogo čuvali. Boja se dobivala iz vrsta školjki, a cijena haljina je bila toliko visoka da su ih mogli kupiti samo najbogatiji. Feničani su trgovali rezbarijama i staklom te ih razmjenjivali sirovinama bjelokosti, zlatom, dragim kamenjem i metalima. Trgovačke luke bile su Tir, Beritus (današnji Bejrut) i Kartaga. Feničani su bili pomorski torbari starog svijeta. Bili su radini, lukavi, okretni i bistri, ali nisu imali ni najosnovnijeg pojma o ugodnim vrlinama kao što su poštenje ili čestito poslovanje. Oni su ostavili alfabet pomoću kojeg možemo sačuvati naše misli i današnje znanje u korist budućih pokoljenja. Ljudi su često navodili tu činjenicu kao dokaz, da su Feničani imali interesa za uzvišenije stvari života. Pismo je bilo praktično pomagalo za olakšanje poslovnih transakcija. Feničani, kao i stanovnici njihove najvažnije kolonije, Kartažani, bili su poslovni ljudi, bavili su se nepopularnom granom trgovine, posredništvom, od srca su ih prezirali ljudi s kojima su dolazili u dodir.

Pretpotstavlja se da su kroz nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem u istočnom dijelu Sredozemnog mora, a to ih nije činilo popularnijima. To potvrđuju gole klisure koje pokazuju mjesto gdje je nekad stajala Kartaga.

Brodogradnja i pomorstvo[uredi VE | uredi]

Feničane se smatra prvim mediteranskim narodom koji je počeo graditi lađe podobne za plovidbu. Oni su stvorili novi tip lađe, koji se kasnije upotrebljavao isključivo za ratne svrhe. Čamci Egipćana bili su skoro isto toliko široki kao i dugi, a piroge Babilonaca bile su cilindrična oblika, puke košare obložene blatom. Mogle su se upotrebljavati kao ratni brodovi, ali u suštini to su bile trgovačke lađe. Feničani su pak sasvim napustili stari uzor. Gradili su duge i uske brodove koji su zbog toga bili mnogo brži nego bačvaste lađe u kojima su njihovi susjedi sporo plovili duž obala svojih širokih rijeka (konkretnog dokaza kojim bi potkrijepili ovu tvrdnju nema). Postoji velik broj slika egipatskih, grčkih, rimskih i kretskih lađa, ali osim nekoliko komada kovanog novca i par asirskih skulptura nema ništa što bi dalo detaljnu sliku feničke ili kartaške trgovačke lađe.

Oni su osnovali kolonije u svakom dijelu Sredozemnog mora. Neke od kolonija su bili Cadiz u Španjolskoj, Marseille u Francuskoj, većiniagradova na Sardiniji i Korzici i Kartaga na sjevernoj obali Afrike, ali sve su ih s vremenom osvojili Grci i Rimljani. Imamo pouzdanih dokaza da su Feničani prošli kroz Herkulove Stupove (moderni Gibraltar) mnogo prije nego se tko drugi odvažio na tako dalek put. Ima isto tako vjerodostojnih dokaza da su plovili do Scilly Islands na jugu Engleske i tamo mijenjali mediteransku robu za kositar iz Cornwalla. Čudnovato je da im nikad nije bilo dopušteno stupiti na englesko tlo jer su imali vrlo loš ugled i reputaciju. Velšani su radije s njima trgovali na neutralnom (i po svoj prilici nenastanjenom) zemljištu jer bi Feničani inače, kao zaključak poslovanja, oteli njihove žene i kćeri te ih prodali trgovcima robljem u Africi, Španjolskoj i Siriji. Plovili su dalje od maglovitog carstva nepoznatih otoka Sjevernog mora. Pretpostavlja se da su plovili do Baltika. Baltičko more je u staro doba bilo prava riznica za svakog poduzetnog trgovca. Bio je i domovina smole koju su rimske gospođe upotrebljavale za bojenje kose. Kad je crvena kosa već jednom bila u modi, svaka je rimska matrona morala bojiti kosu. Stoga su najstariji trgovački putevi koji vode iz sjevernog dijela Europe u južni bili oni kojima su išli torbari s tovarima jantara na leđima. Feničani se nisu zaustavili na Baltiku. Herodot priča o feničkoj mornarici koju je egipatski faraon Nek II. iznajmio za put oko cijele Afrike, a prema tome bi fenički moreplovci uživali u pogledu na Table Bay 2000 g. prije nego što je Vasco da Gama dao ovom kraju današnje ime Rt Dobre Nade. Poznato je da su Kartažani, koji su bili samo fenički kolonisti, istražili zapadnu obalu Afrike sve do Rta Blanco, tisuću i pet stotina milja južno od Gibraltara i da su osnovali više trgovačkih središta u onom kraju. Oni su također otkrili i Kapverdske otoke tisuću i sedam stotina godina prije no što su se Portugalci pojavili na pozornici. Feničani ne bi mogli sve to postići još u vrijeme kad se Grci nisu počeli ni kretati da nisu imali neku bolju vrstu lađe i to ne na vesla nego na jedra, jer nikako se nije moglo prijeći one udaljenosti samo pomoću ljudske pogonske snage.

Malo ima podataka kako su bile opremljene feničke lađe na ovim putovanjima. Čini se da su Feničani u početku bili zadovoljni s onim čudnovatim jarbolom koji je poznat iz egipatskih slika, a koji je sličio na izvrnuto slovo V. Budući da su oni redovno plovili u smjeru vjetra (pojam o krstarenju protiv vjetra je sjevernjački izum mnogo kasnijeg datuma), takav jarbol je bio posve dovoljan za njihove potrebe, iako nije mogao biti tako pouzdan kao jarbol napravljen iz jedne grede. Ponekad su upotrebljavali dva jedra i to jedno s lijeve, a drugo s desne strane križa na jarbol, no slike mnogo novijeg datuma, slike kasnije rimske ratne lađe sagrađene po originalnom feničkom uzoru pokazuju da su oni postepeno napustili dvostruki jarbol za obični (dalje su ostali kod četvrtastog jedra, ali su katkad znali podići mali jarbol s jedrom na prednjem dijelu broda da bi mu tako povećali stabilnost i olakšali upravljanje).

Sidro i život na brodu[uredi VE | uredi]

Feničani su poznavali sidro. Tako kapetan nije morao više izvlačiti svoju lađu na suho poslije sumraka, već je mogao ostati na bilo kojoj točci vode, pod uvjetom da je vrijeme bilo prilično mirno i more dosta plitko za usidrenje. Nisu poznavali čelična ili brončana sidra - služili su se teškim stijenama ili vrećama od životinjskih koža koje bi ispunili kamenjem.

Ima jedan odsjek života na brodu o kojemu bismo rado znali nešto više: Kako su ovi davni moreplovci mogli nositi dovoljno hrane i pitke vode za tako duga putovanja? Dok su ostajali na Sredozemnom moru s njegovim prikladnim lukama oni su se po potrebi mogli iskrcati da prirede jelo i nabave svježe pitke vode. No pitanje je postajalo teže izvan gibraltarskih vrata i duž zapadne obale Afrike, gdje se i danas sva roba prevozi na obalu pomoću naročitih čamaca (lighter) zbog nedostatka luka.

Pregršt urmi ili suhoga grožđa bila je prosječnom mornaru dovoljna hrana za dvadeset i četiri sata. Od lončara istočnog Sredozemnog mora uzimali su posude za pitku vodu, a od vinogradara Cezarove Galije bačve, koje su skoro dvije tisuće godina bile jedino sredstvo pomoću kojega su naši pomorci u prošlosti mogli prevoziti vino, pivo, rakiju i vodu.

Kad je putovanje bilo završeno, dijelio se plijen i slijedilo je nekoliko tjedana burnog života punog ljubavi i kockanja u krčmama domaće luke.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Fenicija