Latinska Crkva

Latinska Crkva ili Crkva zapadnog obreda je najveća pomesna sui iuris crkva Katoličke Crkve koja koristi latinski liturgijski obred.

Razlika je u obredu, liturgijskom jeziku, crkvenoj disciplini i običajima, dok je ostalo zajedničko, poput vjere, sakramenata i prihvaćanja zajedništva s rimskim papom. Najveća je od 23 autonomne crkve unutar Katoličke Crkve. Originalno je činila cijelu Katoličku Crkvu, dok joj se nisu pridružile 22 autonomne istočne katoličke crkve.

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Rimokatolička Crkva je prevladavajuća vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike.

Zapadni ili rimski obred[uredi | uredi kôd]

Liturgijske predaje, ili obredi, sada u upotrebi u Rimokatoličkoj Crkvi su: zapadni obred (prvenstveno rimski, ali i obredi pojedinih mjesnih Crkava, kao ambrozijanski, ili nekih crkvenih redova). Crkva smatra ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede te želi, da se i dalje čuvaju i njeguju.

Liturgijski jezik[uredi | uredi kôd]

Sve do Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), službeni liturgijski jezik bio je latinski, osim u nekoliko hrvatskih biskupija kojima je bila dozvoljena uporaba narodnog jezika u liturgiji zapadnog obreda, što je bio jedinstveni slučaj u rimokatoličkom svijetu. Nakon Drugog vatikanskog sabora dozvoljena je upotreba svih živih jezika u liturgiji, a latinski jezik se i dalje može koristiti.

Odnosi između rimokatolika i istočnih katolika[uredi | uredi kôd]

Katolici istočnih obreda (među kojima i grkokatolici) i katolici zapadnog obreda (rimokatolici) u velikoj su obitelji Crkve. Oni su kao dva brata koji se razlikuju licem, načinom odijevanja, običajima i ukusima, ali su vjerna braća, djeca iste obitelji.

Nema nikakve zapreke za zajedničko slavljenje sakramenata i za suživot rimokatolika i grkokatolika. Oni se slobodno jedni kod drugih ispovijedaju i pričešćuju i slobodno se međusobno žene i udaju. Redovito kod takvih mješovitih katoličkih ženidbi mladenka prima obred svoga muža, kako bi mogla slaviti Euharistiju i sve blagdane zajedno sa svojom novom obitelji.

Način imenovanja biskupa razlikuje se u pojedinim istočnim katoličkim Crkvama, dok rimokatoličke biskupe imenuje uvijek rimski papa.

Rimokatolici slave Euharistiju beskvasnim, a istočni katolici najčešće kvasnim kruhom (osim Armenske katoličke Crkve, koja koristi beskvasni kruh). U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh, za koji sve ove crkve vjeruju da se pretvara u pravo Tijelo Kristovo. Na Istoku se kroz sva stoljeća u gotovo svim Crkvama sačuvao starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju najčešće samo svećenici.

Kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni, koji su se prije svećeničkog redenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni. Tko je jednom zaređen za svećenika, ne može se više oženiti; bilo da je zaređen neoženjen, bilo da je poslije postao udovac. Takoder biskup može postati samo onaj koji je neoženjen. Rimski papa priznaje Istočnoj Crkvi to starinsko pravo da može uzimati za svećenika oženjene muškarce.

Većina istočnih katolika, drže starinski običaj, da je u crkvi prostor za vjernike odijeljen od svetišta pregradom, koja se kod grkokatolika, kao i kod pravoslavaca zove ikonostas.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Portal: Kršćanstvo