Ljudevit Rossi
Ljudevit Rossi (Senj, 14. kolovoza 1850. – Karlovac, 4. srpnja 1932.) - hrvatski botaničar i planinar, domobranski časnik.
Rodio se je u Senju od oca Blaža i majke Hrvatice Senjanke.[1] Djed mu je bio ugledni talijanski trgovac iz Venecije, koji se oženio sa Senjankom. U djetinjstvu je živio u Bakru, Rijeci, u selu Maljevac na Kordunu i u Karlovcu. Završio je pučku školu kod otaca franjevaca[1] i nižu gimnaziju u Karlovcu. Upisao je klasičnu gimnaziju u Zagrebu, ali je isključen zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv bana Levina Raucha. Odlazi u Senj završiti gimnaziju, ali zbog slabog materijalnog stanja ne može nastaviti školovanje pa se upisuje na brzojavni tečaj u Zagrebu i zapošljava u Rijeci. U slobodno vrijeme proučava cvjetanu (floru). O svom je trošku 1874. godine godine putovao po hrvatskom jugu radi proučavanj cvjetane (flore), a na poziv ravnatelja sinjske gimnazije iste godine u Sinju uređuje herbarij tamošnje gimnazije.[1] Iste je godine objavio svoje prvo florističko djelo Cvjetana hrvatskog primorja.[1] Djelo nije tiskano, no izvadak je izašao u Vijencu iz 1877. pod natpisom Hrvatsko primorje s bilinskog gledišta.[1] Napušta zvanje brzojavnog činovnika i zapošljava se kao pisar u JAZU. Ubrzo je imenovan za konzervatora i knjižničara u biološkoj postaji „Stazione zoologica” u Napulju gdje je ostao do siječnja 1876. godine.
Zbog poziva za odsluženje vojnoga roka, vratio se je u domovinu. 1876. i 1877. polazi je prestižnu časničku školu „Ludoviceum” u Budimpešti i završio ju je 1877. godine, a kao mlada časnika ga ratne dužnost zahvaćaju već 1878. godine, kad je sudjelovao u austrougarskoj operaciji okupiranja BiH.[1] Nakon toga se zapošljava u zoološkom odjelu Narodnoga muzeja u Zagrebu. Radi s poznatim zoologom Spiridonom Brusinom i skuplja malakološku građu po Srijemu i BiH. Bio je u vojnoj službi kod hrvatskog domobranstva od 1. srpnja 1879. do odlaska u mirovinu 1911. godine. U tom je razdoblju nosio činove poručnika, natporučnika i satnika.[1] Prvog svjetskog rata, ponovno se aktivirao, kao zapovjednik domobranskog oporavnog momčadskog odjela,[1] a konačno je umirovljen 1915. kao major.
Proučavao je cvjetanu (floru) Hrvatske, posebice južne Hrvatske i okolice Karlovca, još od svoje 21. godine pa do smrti. Objavio je više znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima poput „Vienca”, ”Glasnika Hrvatskog prirodoslovnog društva„, ”Hrvatskog planinara„, „Mađarskog botaničkog lista” i dr. Pripada kvartetu istraživača hrvatske flore: Josip Schlosser - Ljudevit Vukotinović - Dragutin Hirc - Ljudevit Rossi, koji nisu bili botaničari po profesiji, ali su dali veliki doprinos istraživanju hrvatske flore. Rossijev „Herbarium Croaticum Rossianum” s čak 3000 listova čuva se u Botaničkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu. Najpoznatije mu je djelo „Građa za floru južne Hrvatske”, („Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije”, 1924. g. - izdanje JAZU). Vale Vouk naziva to djelo glavnim pomagalom za daljnje izučavanje flore i vegetacije Hrvatske. Rossi je istraživao i mekušce. Svoju veliku zbirku mekušaca od 18000 komada darovao je Zoološkom muzeju u Zagrebu. Napisao je i ratne bilješke u 13 brojeva časopisa „Vienac”, 1879. te djela „Ubojito oružje” i „Biljke u hrvatskoj narodnoj poeziji”.
Bio je strastveni planinar i sa svojim prijateljima Dragutinom Hircom i Vjekoslavom Novotnijem, propješačio je skoro čitavu Hrvatsku. Napisao je veliko djelo „Velebitom uzduž i poprijeko”, od kojeg je najveći dio neobjavljen, a manji je objavljen u „Hrvatskom planinaru”. Hrvatsko planinarsko društvo nazvalo je planinarsku kuću na Rožanskim kukovima u sjevernom Velebitu - Rossijeva koliba (Rossijevo sklonište). U blizini se nalaze Rossijev, Hircov i Novotnyjev kuk kao trajna uspomena na tri zaslužna hrvatska planinara. Ime su dobili kad su 1930-ih članovi čelništva HPD-a međusobno se častili davanjem imena toponimima po Rožanskim kukovima.[2] Nekoliko biljnih vrsta je nazvana po njemu.
Povoljno za njegov rad bilo je to što je bio članom vojničkih komisija za stavnje pa je tako zalazio u mnoge krajeve.[1]
Bio je dopisni član JAZU-a. Sudjelovao je u kulturnom životu Karlovca, a bio je i predsjednik Hrvatskog filatelističkog društva Karlovac. Umro je 1932. u Karlovcu. Ispraćen je sa svim vojnim počastima kao domobranski major te uz govore članova JAZU-a i Hrvatskog planinarskog društva.
Nekoliko biljaka nosi ime po njemu: Polygala rossiana, Centaurea rossiana, Leontodon rossianus te nekoliko fosilnih životinjskih vrsta: Hidrobius rossi i Dreysennia rossi.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Istarska enciklopedija Ivan Šugar: Ljudevit Rossi, hrvatski botaničar, pristupljeno 27. kolovoza 2011.
- Archive.org Ljudevit Rossi: Floristička istraživanja po jugoistočnoj Hrvatskoj, Poseban otisak iz Glasnika Hrvatskoga prirodoslovnoga društva godišta XXVII. 1915., Zagreb, 1915.
- Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950 Rossi, Ljudevit (1850-1932), Botaniker PUBLIKATION: ÖBL 1815-1950, Bd. 9 (Lfg. 43, 1986), S. 266f.
- ↑ a b c d e f g h i Hrvatski planinar dr Ivo Horvat: Ljudevit Rossi - O osamdesetoj godišnjici rođenja, siječanj 1930., broj 1.
- ↑ Hrvatski planinarski savez Iz prošlosti. Kako su Hapedaši »razgrabili« Rožanske kukove.