Marko Pranjić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prof. dr. sc. Marko Pranjić
Marko Pranjić.jpg
Rođenje 27. ožujka 1950.
Mjesto rođenja Globarica, BiH
Prebivalište Zagreb
Državljanstvo Hrvatsko
Narodnost Hrvat
Polje odgojno obrazovne znanosti
Institucija Hrvatski studiji
Alma mater Pontificia Università Salesiana
Web stranica Web stranica

Prof. dr. sc. Marko Pranjić (Globarica, BiH, 27. ožujka 1950.) je redoviti profesor u trajnom zvanju, doktor odgojno obrazovnih znanosti, diplomirani teolog, hrvatski pedagog, didaktičar i metodičar. Bio je voditelj (dekan) Hrvatskih studija od 2003. do 2008. godine. Trenutačno je član ERS-a (Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu) od travnja 2018. godine.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Godine 1970. upisao je studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, završio ga je na Pontificia Facoltà teologica dell'Italia Meridionale (Studio salesiano) u Napulju 1974. Te godine upisuje studij edukacijskih znanosti na Pontificia Università Salesiana, Facoltà delle Scienze dell'Educazione u Rimu gdje je stekao akademske stupnjeve iz odgojno obrazovnih znanosti: baccalaureus, magister i doctor (od 1976. do 1982.). Zbog teme doktorske disertacije boravio je dvije godine u Njemačkoj (Philosophisch-theologische Hochschule der Salesianer don Boscos) gdje je i napisao svoju disertaciju na njemačkom, a obranio 1982. na talijanskom jeziku. Istovremeno je i na istoj visokoškolskoj ustanovi završio i studij filmologije (1976.) kojega je počeo pohađati već kao student teologije.

Nakon završetka svoje formacije u inozemstvu što je sve skupa trajalo 12 godina, vraća se u domovinu te postaje urednikom časopisa Kateheza (1983.-1993.), ravnateljem Katehetskog salezijanskog centra i ravnateljem Salesianuma - instituta za religijsku pedagogiju i katehetiku te urednikom mnogih stručnih i znanstvenih nizova knjiga s područja pedagogije, didaktike, metodike, teologije, a istovremeno se angažira i u sveučilišnoj nastavi.

Od 1985. do 1995. član je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju, a od 1992. do 1997. bio je viši savjetnik za srednjoškolski vjeronauk u RH. Od 1993. do 1997. obnašao je dužnost člana Consiglio internazionale per la catechesi (COINCAT) Kongregacije za nauk vjere u Rimu. Godine 1995. postao je članom Arbeitsgemeinschaft der katechetischen Dozenten te članom Forum internazionale dell'insegnamento della religione koji okuplja predstavnike pojedinih nacionalnih katehetskih vijeća.

Nastavna djelatnost i funkcije[uredi VE | uredi]

Godine 1995. počinje predavati na Pedagogijskim znanostima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik te Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku (religijska pedagogija i katehetika). Iste godine angažira se oko osnivanja Hrvatske akademije odgojnih znanosti i postaje njenim članom te predsjednikom Društva metodičara. Pedagogijske znanosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu bira ga za redovitog profesora (1997.) Po zasnivanju radnog odnosa na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, organizira i izvodi nastavu vezanu za nastavničku naobrazbu u sklopu čega predaje pedagogiju, didaktiku i metodiku te brine za studentsku nastavnu praksu i hospitacije.

Gidine 2003. Znanstveno-nastavno vijeće Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu bira ga najprije za obnašatelja dužnosti voditelja Hrvatskih studija, nakon čega, po imenovanju rektora, postaje i obnašateljem dužnosti predsjednika Stručnog vijeća Hrvatskih studija. Promjenom Pravilnika Hrvatskih studija, Znanstveno-nastavno vijeća HS bira Pranjića za voditelja (dekana) HS i predsjednika Stručnog vijeća za razdoblje od 2004. do 2006., a potom i od 2006. do 2008. 2005. izabran je za redovitog profesora (trajno zvanje) na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu; od 2005.do 2008. članom Senata Sveučilišta u Zagrebu, članom Vijeća društveno humanističkog područja, članom Matičnog odbora edukacijskih znanosti RH. Od 2005. do 2014. bio je pročelnik, odnosno obnašatelj dužnosti pročelnika Odjela edukacijskih znanosti i nastavničke naobrazbe Hrvatskih studija.

Programi i projekti[uredi VE | uredi]

Izradio je program nastavničke naobrazbe HS te je napisao silabuse za njegove obvezne i mnoge izborne predmete. Osmislio je i realizirao dva znanstveno-istraživačka projekta preko kojih je više od deset znanstvenih novaka zasnovalo radne odnose za mnoga područje Hrvatskih studija i s kojih je doktoriralo njih desetoro te se objavilo nekoliko znanstvenih monografija i na desetke znanstvenih i stručnih radova.

Također je sa svojim suradnicima osmislio i napisao program dodatne nastavnučke naobrazbe za stjecanje pedagoških kompetencija (PPDMN) kojega je do sada pohađalo preko 300 studenata te završilo u hrvatskim odgojno-obrazovnim ustanovama kao nastavnici.

Privatni život[uredi VE | uredi]

Oženjen i otac troje djece.

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • Zlatna medalja sveučilišta Università Pontificia Salesiana u Rimu (1982.)
  • Nagrada Ivan Filipović (za srednje školstvo – popularizacija znanosti) (1992.)[2]
  • Priznanje za važan doprinosu promicanju i unapređivanju rada Hrvatskih studija (2012.)[2]
  • Nagrada Ivan Filipović, za životno djelo (znanstveni i stručni rad), za 2016. godinu. Nagrada je dodijeljena 27.12.2017.[3]


Djela (izbor)[uredi VE | uredi]

  • Christus als Mittelpunkt der Glaubensverkündigung nach Josef Andreas Jungmann
  • Relligijskopedagoško-katehetski leksikon (priredio)
  • Srednjoškolski vjeronauk u Republici Hrvatskoj
  • Religijska pedagogija: naziv, epistemologija, predmet i omeđenje
  • Metodika vjeronaučne nastave. Teorijske osnove i praktični modeli
  • Antropologija: filozofsko-biblijsko-teološki aspekt (elektroničko izdanje)
  • Nastavna metodika: teorija, oblici, metode, sredstva, pomagala
  • Psihologija religioznog ponašanja. Propedeutika, povijest, klasici
  • Pedagogija. Suvremena stremljenja, naglasci, ostvarenja
  • Didaktika: povijest, osnova, profiliranje, postupak
  • Nastavna metodika u riječi i slici
  • Na iskonima europskoga odgoja. Telemah kao odgajanik
  • Odgoj u vrijeme antike: Grčka, Rim, rano kršćanstvo (elektroničko izdanje)

Izvori[uredi VE | uredi]

Bibliografija[uredi VE | uredi]