Međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava su međunarodni sporazumi, povelje i drugi dokumenti koji služe kao izvori međunarodnog prava ljudskih prava. Brojni instrumenti usvojeni od strane različitih grupa i organizacija najšire se mogu podijeliti na deklarativne (neobvezujuće dokumente koji pružaju preporuke) i bar nominalno obvezujuće instrumente (gdje kontrola provedbe znatno varira).[1] Mehanizmi se mogu podijeliti i na opće (odnose se na sve), globalne (usvojene od velikog broj zemalja širom svijeta, najčešće u okviru UN-a) i regionalne. Uz međunarodne instrumente za zaštitu ljudskih prava ova su prava prepoznata i zaštićena i nacionalnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava koji su usvojeni u pojedinoj zemlji. Primjer nacionalnog mehanizma za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Popis međunarodnih mehanizama[uredi | uredi kôd]

Ovaj popis sadrži najvažnije međunarodne mehanizme za zaštitu ljudskih prava i kao takav nije sveobuhvatan.

Deklaracije[uredi | uredi kôd]

Opće ili globalne[uredi | uredi kôd]

Regionalne[uredi | uredi kôd]

Konvencije[uredi | uredi kôd]

Opće ili globalne[uredi | uredi kôd]

UN-ov Ured Visokog povjerenika za ljudska prava devet konvencija smatra temeljnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava.[2]

Ostale opće ili globalne konvencije su i sljedeće:

Regionalne (u Europi)[uredi | uredi kôd]

Regionalne (ostale)[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Maja Sahadžić (2011.). "Međunarodno pravo ljudskih prava: zaštita pojedinaca i skupina". Zbornik radova: Pravni fakultet Sveučilišta u Istočnom Sarajevu. Istočno Sarajevo. str. 245–261.
  2. The Core International Human Rights Instruments and their monitoring bodies. UN-ov Ured Visokog povjerenika za ljudska prava pristupljeno 13. siječanj 2021.

Vezani članci[uredi | uredi kôd]