Tri generacije ljudskih prava

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Podjelu ljudskih prava na tri generacije prvotno je predložio češki pravnik Karel Vasak na Međunarodnom institutu za ljudska prava u Strasbourgu 1979. godine, iako je taj koncept upotrijebio već ranije, u studenom 1977. godine.[1] Vasakove su teorije prvenstveno prihvaćene u europskom pravu.

Njegova podjela slijedi tri gesla Francuske revolucije: Sloboda, jednakost, bratstvo. Tri se generacije prava razabiru u pojedinim člancima Povelje Europske unije o temeljnim pravima

Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a uključuje prava prve generacije kao i ona koja se smatraju drugom generacijom prava.

Ljudska prava prve generacije[uredi | uredi kôd]

Magna Carta

Ljudska prava prve generacije, koja se ponekad nazivaju "plavim" pravima, u osnovi se bave slobodom i sudjelovanjem u političkom životu. Ona su građanske i političke naravi: služe zaštiti pojedinca od pretjeranog pritiska i utjecaja države. Prava prve generacije uključuju, između ostalog, pravo na život, jednakost pred zakonom, slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, imovinska prava, pravo na pošteno suđenje i pravo glasa. Neka od tih prava, poput prava na primjereno postupanje tijela države prema građaninu, potječu iz Magna Carte iz 1215. i Prava Engleza koja su propisana u engleskoj Povelji o pravima iz 1689. godine. Potpuniji popis ljudskih prava prve generacije sadržan je u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. i Povelji o pravima Sjedinjenih Država iz 1791. godine. Ta su prava na globalnoj razini propisana i dobila status u međunarodnom pravu 1948. ponajprije člancima 3 do 21 Opće deklaracije o ljudskim pravima, te 1966. godine u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima. U Europi su ugrađeni u Europsku konvenciju o ljudskim pravima 1953. godine.

Ljudska prava druge generacije[uredi | uredi kôd]

Štrajkašice u New Yorku 1910.

Ljudska prava druge generacije povezana su, po Vasakovoj podjeli, s jednakošću građana. Vlade su ih počele priznavati nakon Drugog svjetskog rata. Ona su u osnovi ekonomske, socijalne i kulturne prirode. Ona jamče jednake uvjete i tretman pripadnicima različitih skupina građana. Sekundarna prava uključuju i pravo da se bude zaposlen pod pravednim i sigurnim uvjetima, pravo na hranu, stanovanje i zdravstvenu zaštitu, kao i pravo na socijalnu sigurnost i naknadu za nezaposlene. Kao i prava prve generacije, ona su također obuhvaćena Općom deklaracijom o ljudskim pravima u člancima 22. do 28. Definirana su i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U SAD-u, predsjednik Franklin D. Roosevelt tijekom službenog govora o stanju nacije 11. siječnja 1944. predložio je Drugu povelju o pravima, koja velikim dijelom pokriva ovu drugu generaciju ljudskih prava. Danas su mnoge zemlje, države ili skupine nacija usvojile pravno obvezujuće deklaracije koje jamče poštivanje i primjenu sveobuhvatnog skupa ljudskih prava, poput Europske socijalne povelje.

Ova se prava ponekad nazivaju "crvenim" pravima i pripadaju kategoriji pozitivnih prava. Ona nameću vladama obvezu da ih poštuju, promoviraju i ispunjavaju, iako njihovo ispunjavanje ovisi o dostupnosti resursa. Ova se dužnost nameće državama jer su one adrese koje raspolažu resursima te su dužne učiniti sve da bi ostvarivala ova pozitivna prava.

Svjetska konferencija o ljudskim pravima[2] 1993. usprotivila se razlikovanju[3] građanskih i političkih prava (negativna prava) od ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava (pozitivna prava). Bečka deklaracija i akcijski program proglašava da su "sva ljudska prava univerzalna, nedjeljiva, međusobno ovisna i povezana."[4]

Ljudska prava treće generacije[uredi | uredi kôd]

Marš za klimu u organizaciji Greenpeacea, Madrid 2015.

Ljudska prava treće generacije[5] ona su prava koja nadilaze puka građanska i socijalna prava, a definirana su u mnogim naprednim dokumentima međunarodnog prava, uključujući Štokholmsku deklaraciju[6] donesenu na UN-ovoj Konferenciji o ljudskom okolišu 1972. godine, ujedno i prvoj svjetskoj konferenciji o zaštiti okoliša. Potom je, kronološki, važna Deklaracija iz Rija[7], donesena na UN-ovoj Konferenciji o okolišu i razvoju[8] (poznatoj i kao Summit o Zemlji) održanoj u Rio de Janeiru 1992. kao i neki drugi "meki zakoni".

Ljudska prava svrstama u prava treće generacije poznata su i kao solidarna ljudska prava jer pokušavaju nadići okvire osobnih prava i usmjeriti se na kolektivne koncepte, poput zajednice, ili općenito ljudi. Međutim, pojam treće generacije ljudskih prava još se koristi uglavnom neslužbeno[9][10], baš kao i njihov često korišten sinonim "zelena" prava.

Ona obuhvaćaju širok spektar prava, uključujući:

Neke zemlje imaju ustavne mehanizme za zaštitu prava treće generacije. Primjeri su mađarski Parlamentarni povjerenik za buduće generacije[11], Odbor za budućnost u finskom parlamentu i nekadašnja Komisija za buduće generacije u Knessetu u Izraelu.

I neke međunarodne organizacije imaju urede za zaštitu takvih prava. Primjer je Visoki povjerenik za nacionalne manjine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Glavna uprava za okoliš Europske komisije odredila si je za misiju "zaštitu, očuvanje i poboljšanje okoliša za sadašnje i buduće generacije te promicanje održivog razvoja"[12].

Pomalja se i četvrta generacija ljudskih prava[uredi | uredi kôd]

Nekoliko analitičara tvrdi da se pojavljuje i četvrta generacija ljudskih prava. Ona bi uključivala prava koja nisu uključena u treću generaciju te rekonceptualizaciju prava prve i druge generacije, posebno u odnosu na tehnološki razvoj, informacijsko-komunikacijske tehnologije i kibernetički prostor, a primjer je pravo na privatnost (GDPR).

Laboratorij za razvoj softwarea na estonskom IT fakultetu

Njihov sadržaj mnogima nije jasan i oko tih prava ne postoji konsenzus. U četvrtu generaciju uključuju se neka prava iz treće generacije, poput prava na zdrav okoliš ili nekih aspekata povezanih s bioetikom. Neki analitičari vjeruju da četvrtu generaciju čine ljudska prava u odnosu na nove tehnologije, dok drugi radije govore o digitalnim pravima kao što su:

  • Pravo na digitalno postojanje
  • Pravo na digitalni ugled
  • Pravo na digitalni identitet
  • Pravo na digitalnu anonimnost

Neki pak ukazuju na bitnu razliku između prve tri generacije ljudskih prava koja se odnose na ljudsko biće kao člana društva, dok se četvrta generacija prava odnosi na čovjeka kao vrstu.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Karel Vasak. "Human Rights: A Thirty-Year Struggle: the Sustained Efforts to give Force of law to the Universal Declaration of Human Rights", UNESCO Courier 30:11, Paris: United Nations Educational, Scientific, and Cultural Organization, November 1977
  2. World Conference on Human Rights, Vienna, 1993. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  3. Maša Marochini. Građanska i politička prava te ekonomska i socijalna prava – nedjeljiva ili djeljiva prava?. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 64 No. 2, 2014. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  4. Vienna Declaration and Programme of Action. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  5. Marijana Kolednjak, Martina Šantalab. Ljudska prava treće generacije, Tehnički glasnik, Vol. 7 No. 3, 2013. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  6. Stockholm 1972 - Declaration. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  7. Deklaracija o okolišu i razvoju iz Rio de Janeira - bilješka. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. prosinca 2020. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  8. UNCED Earth Summit. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  9. Steven L. B. Jensen. Putting to rest the Three Generations Theory of human rights. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  10. Spasimir Domaradzki, Margaryta Khvostova & David Pupovac. Karel Vasak's Generations of Rights and the Contemporary Human Rights Discourse. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  11. Hungarian Parliamentary Commissioner for Future Generations. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. rujna 2017. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  12. Directorate-General for Environment: Mission Statement. Pristupljeno 22. prosinca 2020.