Mećava (pripovijest)
Mećava
| |
|---|---|
 Ilustracija za francusko izdanje iz 1843. | |
| Naziv izvornika | Метель |
| Autor | Aleksandar Sergejevič Puškin |
| Država | Rusko Carstvo |
| Jezik | ruski |
| Vrsta djela | pripovijest |
| Datum (godina) izdanja |
1831. |
| Vrijeme (mjesto) nastanka |
1830. Veliko Boldino |
Mećava - pripovijest A.S. Puškina iz ciklusa Belkinove pripovijesti, napisana 1830. i izdana 1831. Pripovijest je napisana zadnja u ciklusu: dovršena je 20. listopada 1830.
Kao i pripovijest Gospođica-seljanka, Belkinu je priču "ispričala" djevojka K.I.T.
Dijelovi pripovijesti se poklapaju s baladom V. Žukovskog Svetlana, počevši od epigrafa, općeg mističnog raspoloženja i završavajući raspletom-izlaganjem.[1]
Siže[uredi | uredi kôd]
Radnja započinje krajem 1811., a glavni junaci su Marija Gavrilovna, armijski potporučnik Vladimir Nikolajevič i husarski pukovnik Burmin, za kojeg se Marija zabunom udala.
Marija je bila kći imućnog zemljoposjednika Gavrila Gavriloviča, te su je smatrali bogatom udavačom. Bila je zaljubljena u siromašnog armijskog potporučnika Vladimira Nikolajeviča kojeg su njeni roditelji smatrali neprimjerenim izborom. No, dvoje mladih se jako voljelo pa je mladić došao na pomisao da se tajno vjenčaju i neko vrijeme kriju, a zatim "bace pred noge roditeljima, koje će dakako napokon dirnuti junačka dosljednost i nesreća ljubavnika, pa će im svakako reći: Djeco! Dođite u naš zagrljaj."
Marija se dugo kolebala, ali napokon je pristala: dogovorili su se da ona na dan bijega neće večerati, nego otići u svoju sobu s isprikom da ju boli glava. Zajedno će se sa svojom sluškinjom iskrasti u vrt na stražnja vrata gdje će ih čekati saonice i odvesti iz njihova sela Nenaradova u selo Žadrino, u tamošnju crkvu, gdje će ih čekati Vladimir.
Na dan bijega digla se velika mećava; djevojka je spremila svoje stvari i napisala dva oproštajna pisma, za svoju prijateljicu i roditelje, i odvezla se kočijom prema planu.
Za to vrijeme je Vladimir obavljao pripreme za vjenčanje: nagovorio je svećenika, našao dva svjedoka, poslao svog kočijaša Terešku po Mariju. Sam je krenuo u Žadrino malim saonicama s jednim konjem. No, zbog mećave se putem izgubio, zalutao u nepoznato selo i dok je došao s vodičem u Žadrino bilo je već jutro, a crkva zatvorena.
Marija se za to vrijeme bila vratila kući, uništila pisma, a uvečer ju je uhvatila jaka groznica zbog koje je provela u krevetu dva tjedna. Često je buncala pa su njezini roditelji shvatili da pati za Vladimirom i odlučili blagosloviti njihov brak. No, Vladimir je na njihov poziv odgovorio "poluludim pismom" u kojem im je javio da "njegova noga nikada neće prekoračiti njihova praga, i molio je da zaborave nesretnika kojemu je smrt jedina nada." Nakon nekoliko dana su saznali da je otišao u vojsku. Bilo je to 1812., na početku Napoleonove invazije na Rusiju. Kćeri to nisu spominjali, a ona je kasnije sama pronašla njegovo ime na popisu odlikovanih i teško ranjenih.
Nakon toga je obitelj sustigla nova nevolja - umro je Marijin otac Gavrilo, a ona i majka su napustile Nenaradovo i započele novi život na *** imanju. Marija je imala puno prosaca, no tugovala je za Vladimirom, kojeg više nije bilo - umro je u Moskvi uoči dolaska Francuza.
U međuvremenu je rat završio i vojnici su se počeli vraćati kućama. Na susjedno imanje se vratio Burmin, dvadesetšestogodišnji husarski pukovnik, a Marija mu je posvećivala više pažnje nego ostalim mladićima. Svi su zapazili da su zaljubljeni, pričali su o svadbi kao o gotovoj stvari, a njezina se majka radovala dostojnom zaručniku. Uskoro je Marija odlučila ispričati Burminu svoju tajnu. No, na dan romantičnog priznanja i on je njoj priznao da ima "strašnu tajnu" - da je oženjen.
Ispripovijedao je da je početkom 1812. žurio u Vilno, gdje se nalazio njegov puk. Zbog mećave se nakratko zaustavio, no nije imao više strpljenja čekati pa je krenuo dalje i našao se u nepoznatom selu, kod otvorene crkve. Pozvali su ga unutra i odveli do neke djevojke. Prišao mu je stari svećenik i upitao ga da li može početi. Rastreseno je odgovorio da može. Djevojku su pridržavala tri muškarca i sobarica, a svećenik se žurio. Vjenčali su ih, a na kraju ga je djevojka pogledala i uzviknula da to nije pravi zaručnik. Izašao je iz crkve i pobjegao na saonicama. Priznao je Mariji da se više ne sjeća sela u kojem je bio, da je sluga koji je bio s njim poginuo u ratu i da se ne nada da će otkriti identitet djevojke. Nakon toga ga je Marija zapitala: "Dakle, vi ste to bili! I vi me ne prepoznajete?". Burmin je problijedio i pao joj pred noge.
Ekranizacije i glazbene adaptacije[uredi | uredi kôd]
Prema djelu je 1965. sovjetski redatelj Vladimir Basov snimio istoimeni film[2]
Glazbeni zapis filma je napisao Georgij Sviridov, koji ga je kasnije prilagodio za istoimenu glazbenu suitu. Sviridovljeve "glazbene ilustracije priče Aleksandra Puškina" su uglavnom nepoznate u Americi, ali vrlo popularne u Rusiji.[3] Suita ima devet stavaka:
- Trojka
- Valcer
- Proljeće i jesen
- Romanca
- Pastorala
- Vojni marš
- Vjenčanje
- Odjeci valcera
- Zimski put
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ A.S. Puškin, Kommentarii Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. kolovoza 2010. (Wayback Machine), Povesti pokojnogo Ivana Petroviča Belkina, Prosveščenije, preuzeto 7. rujna 2013.
- ↑ IMDB, Mećava, preuzeto 7. rujna 2013.
- ↑ Mihejeva, L., Sviridov. Mećava, Belcanto, preuzeto 7. rujna 2013.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- RVB, Puškin, A.S., Mećava (na ruskom)
- Puškinski dom: Pripovijesti pokojnog Ivana Petroviča Belkina (izdanje iz 1831.)
- Laboratorij fantastike, Puškin, A.S., Mećava (izdanja od 1831. do 2013.)
| ||||||||||||||||||||||||||||
