Pogrebnik (pripovijest)

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Pogrebnik
Naziv izvornika Гробовщик
Autor Aleksandar Sergejevič Puškin
Država Rusko Carstvo
Jezik ruski
Vrsta djela pripovijest
Datum (godina)
izdanja
1831.
Vrijeme (mjesto)
nastanka
1830.
Veliko Boldino
Mjesto radnje Moskva
Glavni lik(ovi) Adrijan Prohorov

Pogrebnik - pripovijest A.S. Puškina iz ciklusa Belkinove pripovijesti, napisana 1830. i izdana 1831.

Povijest nastanka[uredi VE | uredi]

Pripovijest je dovršena 9. rujna 1830. u selu Veliko Boldino, gdje su svjetlo dana ugledale i ostale priče iz ciklusa Belkinove pripovijesti, tjedan dana nakon dolaska Puškina u grad. To je bila prva pripovijest od pet napisanih. Lik pogrebnika je nastao prema stvarnoj osobi: u ulici Velika Nikitska u Moskvi, nasuprot kuće Puškinove zaručnice Natalje Gončarove, zaista je postojala radnja pogrebnika Adrijana.[1]

Sažetak[uredi VE | uredi]

Pogrebnik Adrijan Prohorov se preselio iz Hlebarske u Nikitsku ulicu u rajon Arbat. Bio je turoban i zamišljen čovjek, progovorio bi samo kad bi htio izgrditi svoje kćeri zbog besposlenosti ili kad bi tražio visoku cijenu za svoje proizvode. U zadnje vrijeme su ga mučile misli o nabavci nove opreme za sahranu, te se nadao da će zaraditi na sahrani trgovkinje Trjuhine koja se mučila već godinu dana. Trjuhina je živjela daleko od Prohorova, na trgu Razguljaj u Basmannom rajonu, pa se on bojao da se njezini nasljednici neće držati svojeg obećanja i da će pozvati najbližeg pogrebnika.

Na dan preseljenja posjetio ga je novi susjed, obućar Gotlib Šulc, i pozvao njega i njegove kćeri, Akuljinu i Darju, na proslavu svoje srebrne svadbe. Sutradan se Prohorov kod njih na ručku upoznao s novim susjedima; uglavnom su to bili obrtnici Nijemci, a samo je jedan bio Rus - stražar Jurko, s kojim je sjeo za stol. Nakon nekog vremena zaredale su se zdravice, a jedan od gostiju je rekao: "U zdravlje onih za koje radimo, unserer Kundleute!" Gosti su se počeli klanjati jedan drugome, a Jurko je rekao Prohorovu: "A ti, bratac, da piješ za zdravlje svojih mrtvaca!", na što su gosti prasnuli u smijeh. Prohorov se vratio kući pijan i srdito rekao svojoj kućnoj pomoćnici Aksinji da će umjesto susjeda na proslavu zbog novog stana pozvati one za koje radi, pokojnike, i to već sutra. Nakon toga je zaspao.

Rano ujutro su ga probudili jer je bila preminula Trjuhina: cijeli dan se vozio od Razguljaja do Nikitske i nazad, i do večeri je sve uredio za sahranu. Prilazeći svojoj kući, vidio je da je netko ušao u njegovo dvorište. Požurio se i kod vrata je susreo još jednog čovjeka čije mu se lice učinilo poznatim. Pozvao ga je unutra, a kad je ušao u kuću, učinilo mu se da u kući ima ljudi. U sobi je ugledao sve pokojnike koje je sahranio; svi su ga okružili i pozdravljali. Obratio mu se i brigadir, kojeg je posljednjeg sahranio, i jedan mali kostur koji se predstavio kao gardijski narednik kojeg je prvog sahranio, i to u kovčegu od borovine umjesto hrastovine. Nakon toga ga je pokušao zagrliti, no Prohorov ga je odgurnuo, a narednik se srušio i raspao. Ostali pokojnici su ga okružili i počeli ga grditi i prijetiti mu: pogrebnik je izgubio prisebnost, onesvijestio se i pao na kosti nesretnog narednika.

Ujutro se Prohorov probudio, a kućna pomoćnica ga obavijestila da je zaspao i da ga nisu htjele buditi. Pitao ju je da li je dolazio netko od pokojne Trjuhine, na što se Aksinja začudila i rekla da nikakve sahrane nije bilo, da je cijeli dao bio kod Nijemca i pio, a kad se vratio, svalio u krevet i prespavao jutrenje. Pogrebnik se obradovao, zatražio da mu donese čaja i pozove kćeri.

Elementi masonstva[uredi VE | uredi]

U pripovijesti se može naći nekoliko ironičnih aluzija na masonske običaje.

Natpis "Ovdje se prodaju i tapetiraju mrtvački sanduci obični i u boji, a tako isto daju se na poslugu i popravljaju stari." sarkastično aludira na masonske rituale u kojima su se ljudske lubanje, kosti, kosturi i ljesovi koristili kao alegorični predmeti radi tumačenja tajnog smisla masonskog učenja. Za vrijeme inicijacije u majstora lože posvećenik se obarao u lijes trima simboličnim udarcima bata. Lijes, lubanja i kosti simbolizirali su prijezir prema smrti i tugu zbog nestajanja istine. Za ritualne ciljeve takve vrste korišteni ljesovi mogli su se "popravljati" ili "uzimati na poslugu"[2].

"...tri masonska udarca u vrata" - broj tri u masona u cijelosti ima mistično značenje. Trokratni udarac u vrata je simbolizirao "tri riječi evanđeljske": "Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se."[3].

Ekranizacije[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. A.S. Puškin. Primečanija, Sabrana djela u 6 tomova, Pravda, Moskva, 1969., tom 4, str. 466, 468-469
  2. A.S. Puškin, Kommentarii, Povesti pokojnogo Ivana Petroviča Belkina, Prosveščenije, preuzeto 17. rujna 2013.
  3. Bočarov, G., O smysle "Grobovščika", Kontekst, Moskva, 1974.
  4. Kino-teatr.ru, Pogrebnik (1972), preuzeto 17. rujna 2013.
  5. Kino-teatr.ru, Belkinove pripovijesti. Pogrebnik (1990), preuzeto 17. rujna 2013.
  6. IMDB, Belkinove pripovijesti. Pogrebnik (1990), preuzeto 17. rujna 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]