Mile Bogović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Monsinjor
Mile Bogović
Bogovic mile biskup.jpg
Rođen 7. kolovoza 1939.
Cerovac kraj Slunja
Svećenik 28. lipnja 1964.
Portal: Kršćanstvo

Msgr. Mile Bogović (Cerovac kraj Slunja, 7. kolovoza 1939.[1]), gospićko–senjski biskup u miru i crkveni povjesničar[2].

Životopis[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu pohađao je u Slunju, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Pazinu. Maturirao je na srednjoj vjerskoj školi u Pazinu 1958. Iste godine upisuje bogosloviju na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a završava je u Zagrebu.

Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1964. te imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem župe Krivi Put. Na studij u Rim odlazi 1966. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1971. Od 1977., docent je pri katedri crkvene povijesti na Katoličko-bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek Teologije u Rijeci. Imenovan je naslovnim biskupom Tamate i pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću 1999. sa zadatkom da ispita mogućnosti osnutka nove biskupije. Nakon što je poslao izvješće 25. svibnja 2000. Glavni zareditelj je bio msgr. Anton Tamarut, a suzareditelji msgr. Valter Župan i msgr. Ivan Milovan. Vatikan je proglasio utemeljenje Gospićko-senjske biskupije i imenovan je prvim gospićko-senjskim biskupom.

Obavljao je i ove dužnosti: tajnik nadbiskupa Viktora Burića, rektor na Riječkoj teologiji, župnik u Praputnjaku, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije, voditelj Sakralne baštine u Senju te profesor crkvene povijesti na Riječkoj teologiji. Član je upravnog odbora Hrvatskog kulturnog vijeća. Papa Franjo prihvatio je 4.4.2016.njegovo odreknuće od službe zbog navršene kanonske dobi za umirovljenjem u skladu s kanonom 401.paragraf 1 Zakonika kanonskoga prava.

Znanstveni rad[uredi VE | uredi]

Objavio je 5 knjiga i 80 znanstvenih članaka. Znanstvena djelatnost veoma je raznolika, ali se mogu izdvojiti tri područja kojima je on posvetio najviše pažnje: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sastav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura).[3]

Izvori[uredi VE | uredi]