Mirko Deanović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Mirko Deanović (Dubrovnik, 13. svibnja 1890.Zagreb, 16. lipnja 1984.) hrvatski talijanist i romanist, leksikograf, povjesničar književnosti, redovni profesor romanske filologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i utemeljitelj katedre za talijanski jezik i književnost na tom fakultetu.[1]

Život[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu (1896.–1900.) i klasičnu gimnaziju (1900.–1908.) završio je u Dubrovniku. U Beču je studirao romansku i slovensku filologiju (1908.–1911.), talijanski jezik u Firenci (1911.–1912.), pa diplomirao u Beču 1913., gde je i doktorirao tezom Die Übersetzungen des Anton Gleđević. Bio je suplent na realci u Splitu (1913.–1915.), s koje je otpušten zbog aktivnosti u duhu jugoslavenstva. U I. svjetskom ratu bio je vojnik sve četiri godine. Od 1919. radi kao profesor realne gimnazije u Splitu. Lektor talijanskog jezika u Romanskom seminaru je od 1927., docent postaje 1930. na prijedlog Petra Skoka, izvanredni profesor 1934., a redovni profesor romanske filologije 1940. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osniva 1930. Talijanski seminar na tom fakultetu i njim rukovodi do odlaska u mirovinu 1961. Dekan je Filozofskog fakulteta u Zagrebu u razdoblju od 1954.–1955., potom i prodekan.

Zbog masonstva bio je zatvoren u Staroj Gradišci god. 1941–42. Poslije je pripremio Cadastre National de l’Istrie u suradnji s P. Skokom i F. Ramovšem. Tim je radom dokumentirano etničko, jezično i pov. stanje u Istri. Cadastre je poslužio za potrebe određivanja zapadnih granica Jugoslavije nakon drugoga svjetskog rata. [2]

Od 1960. godine redovni član HAZU te dr. akademija (firentinske, rimske, venecijanske). Nagrađen je većim brojem inozemnih i domaćih nagrada za svoj znanstveni rad.[3]

Djelovanje[uredi VE | uredi]

Često je radi znanstvenih razloga putovao u Italiju i Francusku, a istraživao je i u Dubrovniku. Radio je i na literarnom i na jezikoslovnom području. Izučavao je odnose između francuske, talijanske i hrvatske književnosti, posebno se bavio kulturnom i književnom prošlošću Dubrovnika, romanskim elementima u hrvatskom jeziku i istroromanskom (istriotskom).[4] Objavljivao je na talijanskom, francuskom i njemačkom, nastupio na mnogim međunarodnim kongresima. Pokrenuo je i uređivao Bulletin de l’Atlas linguistique méditerranéen (Mediteranski jezični atlas).[5] Bio je član Hrvatskog filološkog društva, Société de Linguistique de Paris, Société de Linguistique romane i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 1958. Izradio je tri rječnika: talijansko–hrvatski s Josipom Jernejem, hrvatsko–talijanski rječnik, a s J. Dayreom i R. Maixnerom hrvatsko–francuski rječnik.[6] S P. Tekavčićem pripremio građu za etimologijski istriotski rječnik, koja je ostala do danas samo u rukopisu.[7] Otkrio je otkrio je jedno dotad nezapaženo i neizdano Voltaireovo djelo.[8]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Istarska enciklopedija H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  2. Istarska enciklopedija H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  3. Istarska enciklopedija H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  4. Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 236
  5. Hrvatski obiteljski leksikon Mirko Deanović, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  6. Nacionalna i sveučilišna knjižnica Pretraga po autoru: Deanović, Mirko Pristupljeno 22. veljače 2012.
  7. Istarska enciklopedija H. Buršić i Đ. Križman-Zorić: Deanović, Mirko, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  8. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 39/1 (77)(2013)53-241 Ivica Martinović: Recepcija Boškovićeve teorije sila u Parizu