Voltaire

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Voltaire

Voltaire ili pravim imenom François Marie Arouet (Pariz, 21. studenog 1694. - Pariz, 30. svibnja 1778.), francuski književnik, povjesničar i filozof. Središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj.[1] Pripadnik francuskog kruga enciklopedista, uz Diderota, D'Alemberta i dr. Ugled vodećeg duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe stekao je već za života.[2]. Kao filozof je primarno popularizator filozofske misli i kritičar vjerskog fanatizma; u filozofiji spoznaje razvija postulate engleskog empirizma, a bitniji doprinos daje filozofiji povijesti.[3]. Njegov popularni roman Candide, pisan u sarkastičnom i parodijskom tonu, kritika je Leibnizove filozofije optimizma.

Životopis[uredi VE | uredi]

Djetinjstvo i književni uspjeh[uredi VE | uredi]

Rođen u bogatoj pariškoj obitelji kao četvrto od petero djece.[4] Pohađao je uglednu jezuitsku gimnaziju Lycée Louis-le-Grand. Počeo je studirati pravo, ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac epigrama, duhovit kozer i satiričar, zarana je ušao u mondene pariške salone[5]. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i skeptički pogled na svijet. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog bačen je u tamnice Bastilje, gdje je proveo 11 mjeseci.[6] U tamnici piše tragediju Oedipe, a već prva njezina izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika Corneillea i Racinea. U periodu od 1717. - 1726. godine u Parizu doživljava velike književne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik Francuske, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom[7] (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku.

Engleska faza (1726.-1729.)[uredi VE | uredi]

Godine 1726. odlazi u Englesku gdje se upoznaje s filozofskim idejama Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburyja. U Engleskoj se posebno oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci. Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom. U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo "Lettres sur les Anglois" koje je pariški sud proglasio skandaloznom knjigom koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s religijom i s uvažavanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena. U Engleskoj objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja Henrika IV., a koji je istodobno spjev protiv religijskog fanatizma.

Filozofsko formiranje, Cirey[uredi VE | uredi]

U Pariz se vraća 1729., bez prihoda i sa zabranom ulaska na kraljevski dvor u Versaillesu. Boravak u Engleskoj potaknuo je Voltaireovu transformaciju kao pisca i mislioca, te su neki ustvrdili kako je "otišao iz Francuske kao pjesnik, a vratio se u nju kao mudrac".[8] Godine 1733. piše duhovito-frivolni ep o Ivani Orleanskoj - La Pucelle, pun malih erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u Parizu mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s Fridrikom Velikim. Godine 1744. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom Luja XV.. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše libreto za operu La princesse de Navarre, koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice markize de Pomapadour. Njoj su spletkaroši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza.

Boravak u Pruskoj[uredi VE | uredi]

Na poziv pruskog kralja Fridrika Velikog odlazi u Potsdam, u dvorac Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao i koji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je međutim ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim njemačkim gostoprimstvom, napušta Potsdam 1753.

Ferney (1758.-1778.)[uredi VE | uredi]

Po odlasku iz Pruske, ne vraća se u Pariz već neko vrijeme boravi u Ženevi. Nakon toga kupuje dvorac u francuskom gradiću Ferney, gdje se i trajno smiruje 1758. Do tog vremena i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig (1747.), Microméga (1752.) i Candide (1759.). U tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma Crkve i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja i sl.

Povratak u Pariz i smrt (1778.)[uredi VE | uredi]

Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, 30. svibnja, umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a 1791. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Panthéon.

Ostavština i utjecaj[uredi VE | uredi]

Voltaire se cinično rugao čitavoj Europi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova (teorija Gottfrieda Leibniza), nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Écrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti. Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma.

Djela[uredi VE | uredi]

Elémens de la philosophie de Neuton, 1738
  • Candide (1759.)
  • Essay on Epic Poetry
  • Essai sur les moeurs et l"esprit des nations (1754. - 1758.)
  • Micromegas
  • Oedipe
  • Filozofski rječnik (1764.)
  • Treatise on Toleration
  • Zadig
  • Philosophie de l"histoire (1756.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Blackburn, Simon, "Oxford Dictionary of Philosophy", Oxford University Press, 1996., str. 395-396. ISBN 0-19-283134-8
  2. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017.)
  3. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017.)
  4. Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017.)
  5. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017.)
  6. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017.)
  7. Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017)
  8. Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire (pristupljeno 18. studenog 2017)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Voltaire

Voltaire (francuski)