Mojkovačka bitka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mojkovačka bitka
sukob: Prvi svjetski rat
Vrijeme 6.-7. siječnja 1916.
Mjesto Mojkovac, Kraljevina Crna Gora
Ishod Pobjeda Crne Gore
Sukobljene strane
Flag of Montenegro (1905–1918).svg
Kraljevina Crna Gora
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg
Austro-Ugarsko Carstvo
Zapovjednici
Flag of Montenegro (1905–1918).svg Janko Vukotić Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg F.C.Hötzendorf
Postrojbe
6.500 20.000
Gubitci
nepoznat nepoznat
Raspored crnogorskih (crveni) i austro-ugarskih (zeleni) postrojbi u Mojkovačkoj bitci

Mojkovačka bitka odigrala se 6. i 7. siječnja 1916. između vojski Kraljevine Crne Gore i Austro-Ugarske Carevine u blizini suvremenog Mojkovca.

Crnogorci ju s pravom smatraju za najveći ratni podvig svoje vojske u povijesti. Austro-ugarska vojska bila je u ofenzivi i ciljala je prekinuti odstupnicu srpskoj vojsci koja se povlačila prema Skadru i Jadranskom moru. Austro-Ugarska je poslala 20.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Reinera. Naoružanje Austro-Ugarske bile su suvremene puške mauserke, 45 topova, stotine mitraljeza i neograničena količinom granata i strjeljiva. Nasuprot njih stajalo je oko 6.500 Crnogoraca iz Sandžačke divizije raspoređenih u osam bataljuna, pod zapovjedništvom serdara Janka Vukotića. Crnogorska vojska bila je u lošem stanju. Uvježbanost crnogorske vojske bila je slaba. Prehrana je bila preslaba, pola kilograma kruha u nekoliko dana po vojniku. Od oružja imali su puške „moskovke“, većina bez bajuneta. Po vojniku su imali dvjesta do četiristo metaka. Još su imali svega 105 granata za desetak topova, te 39 mitraljeza.[1]

Austro-ugarski napad poduzet je na Badnjak po srpskom pravoslavnom kalendaru. Napali su sa 6. kraljevskim pukom. Na udaru se našao Donjomorački bataljon Kolašinske brigade na Razvršju i Bojinoj njivi. Bitka je bila žestoka. Bili su brojni juriši i protujuriši. Položaji su naizmjence osvajani i padali. Oko dva sata popodne premoćnije austro-ugarske snage zauzele su Bojinu njivu i Uloševinu. Drugu strateški najvažniju točku za prodor prema Mojkovcu, Razvršje, nisu zauzeli nego ga je zadržala crnogorska vojska. Kolašinska brigada je držala Razvršje. Iz zapovjedništva srpske vojske stigla je brzojavka vapaja "Ako zadržite Švabe na Mojkovcu 24 sata, odužili ste se srpstvu. Ako ne sve je propalo." U Kolašinu su vođe crnogorskih snaga serdar Vukotić i ostali nazdravljali obilježavajući Badnju večer: "Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može, krst i topuz neka se sudare. Važno je da je bratska srpska vojska izmakla, ako mi izginemo imaće ko da nas osveti i satre švapsku silu."[1]

Još iste noći serdar Vukotić vratio se na položaje kod Mojkovca, gdje je s brigadirom Petrom Martinovićem zajedno odlučio poduzeti protunapad. U jutro na srpskopravoslavni Božić, poduzeli su napad. Pomogla je jutarnja magla. Uskočki bataljun ušao je kod Gilonoga u šumu gdje su se sukobili s nadmoćnijim Austro-Ugarima čije su snage također poduzele napad. Uskočki bataljun odbio sve napade. U siloviti napad na Bojinu njivu potom su pošli pet bataljuna i dvije dve izviđača Kolašinske brigade, čiji je zapovjednik bio Miloš Medenica. Austro-ugarska vojska si je rovove zaštitila trima redovima bodljikave žice te su odoljeli prvom valu napada. Na to je Vukotić u napad poslao Prvi i Treći novački bataljun. Mladi novaci dvaput su jurišali no svaki ih je put na bodljikavoj žici zaustavila mitraljeska paljba. [1]

Crnogorcima je ostala zadnja pričuva i nju su uvukli u bitku. Bio je to Drobnjački bataljun. Pričuva je uspjela. Jurišem su zauzeli Drobnjaci prvi red rovova, ali ne i drugi, zbog čega su se vratili na polazne položaje. Oko podne poduzeli su drugi juriš koji je potpuno uspio. Ušli su u oba reda rovova i izbila je borba prsa o prsa. I u tome su uspjeli te su prisilili Austro-Ugare na povlačenje. Uspjeh je bio i na drugom položaju. Rovčani su zauzeli Golu kosu, koja se od Razvršja spušta ka Bojinoj njivi. Zatim je bojište utihnulo na tri sata. [1]

Poslije zatišja Reiner je uveo svoju zadnju pričuvu u borbu, 205. brigadu. Austro-Ugari su poduzeli napad uz snažnu topovsku paljbu. Borbe su potrajale sve do mraka. Brojni su bili austro-ugarski juriši. Jedan je predvodio osobno general Reiner isukanim mačem u rukama. Crnogorske snage su izdržale. U žestokoj bitci Kolašinska brigada u jednom je danu izgubila sedam barjaktara. Srpska vojska dotad je već došla do albanske obale i čekala da ju saveznički brodovi prevezu na Krf. Na položajima su Crnogorci ostali do 21. siječnja. Crnogorska vlada i kralj Nikola teški su boj pratili iz inozemstva. Odlučili su da se desetkovana vojska prestane odupirati te su zapovijedili vojsci da se raziđe kućama. [1]

Premda je bitka okončana pobjedom Crnogoraca, posljednja je oružana operacija redovne Crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu, jer je ubrzo nakon nje uslijedila kapitulacija i okupacija Crne Gore.

Neposredno nakon Mojkovačke bitke austrougarske trupe su, na južnoj fronti, izvršile prodor u prijestolnicu Cetinje, a potom i u Podgoricu, te nastavile ofenzivu ka Skadru. Time je odsječena odstupnica glavnini Crnogorske vojske grupiranoj na sjevernim granicama za evakuiranje na savezničku Solunsku frontu.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 (srp.) Srbija danas Dušan Marić: 101 GODINA OD LEGENDARNE MOJKOVAČKE BITKE: Crnogorci jurišali u smrt za slobodan prolaz srpske vojske 6. siječnja 2018. (pristupljeno 30. prosinca 2019.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Radio Antena M Crnogorski pokret: U Sava centru krivotvorena naša istorija