Moša Pijade
| Moša Pijade | |
 | |
| Pseudonim(i) | Čika Janko |
|---|---|
| Rođenje | 4. siječnja 1890. Beograd |
| Smrt | 15. siječnja 1957. |
| Nacionalnost | Srbin |
| Zanimanje | Političar, prevoditelj, slikar, likovni kritičar, novinar, revolucionar |
| Portal o životopisima | |
Moša Pijade (Beograd, 4. siječnja 1890. – Pariz, 15. siječnja 1957.) bio je srbijanski i jugoslavenski političar, prevoditelj, slikar, likovni kritičar i novinar židovskog podrijetla. Visoki državni i stranački dužnosnik FNRJ i član Komunističke partije Jugoslavije od 1920. Sudjelovao je u stvaranju odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a i prvog Ustava FNRJ. Nositelj Partizanske spomenice 1941., Ordena junaka socijalističkog rada i Ordena narodnog heroja.
Rođen je 1890. godine u Beogradu, u imućnoj židovskoj obitelji. Od 1906. do 1910. godine studirao je slikarstvo u Münchenu i Parizu. Od 1913. do 1915. godine, bio je nastavnik crtanja u Ohridu.
Početkom 1919. godine, pokrenuo je u Beogradu dnevni list "Slobodna reč". U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1. siječnja 1920. i odmah izabran za sekretara partijske organizacije "Dunav". Tada je počeo surađivati i u centralnom organu KPJ, "Radničke novine".
Sudjelovao je u radu Drugog kongresa KPJ, održanog u lipnju 1920. u Vukovaru. U kolovozu iste godine izabran je na listi KPJ, za zastupnika grada Beograda. Kada je, 1921. godine, Zakonom o zaštiti države zabranjen rad KPJ i uhićen njen Izvršni odbor, postaje član ilegalnog Izvršnog odbora i aktivno radi na stvaranju Nezavisnih radničkih sindikata i uređuje sindikalni glasnik "Organizirani radnik". Ponovo pokreće "Slobodnu reč" kao tjedni list koji je u stvarnosti bio legalni časopis KPJ.
Godine 1922. predstavljao je KPJ na Drugoj konferenciji Balkanske komunističke federacije u Sofiji. U vrijeme kada je njegova stranka iz ilegale tražila legalne forme političkog rada, krajem 1922. godine priprema osnivanje Nezavisne radničke partije Jugoslavije. Kada je ona 1923. godine osnovana, uređivao je i časopis ove partije, nazvan "Radnik", a kada su ga vlasti zabranile počeo je izdavati i uređivati list "Okovani radnik".
Godine 1925., bio je uhićen i isprva osuđen na 20 godina kazne, koja mu je zatim snižena na 12 godina. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi. Zbog političke aktivnosti u zatvoru, kazna mu je produžena za još dvije godine. Tijekom robijanja, on i Rodoljub Čolaković preveli su mnoga klasična djela marksizma, poput Marxovog "Kapitala" i "Komunističkog manifesta", "Bijedu filozofije" i "Uvod u kritiku političke ekonomije". U lepoglavskoj kaznionici, 1930. godine upoznao je Josipa Broza.[1]
Godine 1939., konačno je pušten iz zatvora, nakon 14 godina robijanja. Međutim, u siječnju 1940. je ponovno uhićen zbog komunističke djelatnosti i zatvoren u koncentracijski logor kod Bileće. Tamo je bio do travnja iste godine, kada je logor zatvoren. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ bio je izabran za člana Centralnog komiteta.[1]
Nakon okupacije Jugoslavije 1941., postao je član Vrhovnog štaba NOPOJ. Godine 1942., napisao je "Fočanske propise", kojima je regulirana organizacija i djelovanje partizanskih postrojbi i Narodnooslobodilačkih odbora. U studenom 1943. u Jajcu osniva Tanjug (Telegrafsku agenciju nove Jugoslavije).[1]
Poslije rata je bio predsjednik Skupštine FNRJ od 1954. do 1957. godine. Na Petom i Šestom kongresu KPJ, bio je biran za člana Politbiroa CK KPJ.
Preminuo je 15. ožujka 1957. godine u Parizu, prilikom povratka iz Londona, na čelu jugoslavenske parlamentarne delegacije. Pokopan je u Grobnici narodnih heroja u Beogradu.