Komunistički manifest

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Komunistički manifest
Markss-Engelss. Partijas Manifests.jpg
Korice latvijskog izdanja
Komunističkog manifesta iz 1940. godine
Naziv izvornika Manifest der Kommunistischen Partei
Autor Karl Marx
Friedrich Engels
Jezik njemački
Vrsta djela traktat
Datum (godina)
izdanja
1848.
Broj stranica 77

Manifest komunističke partije (njem. Das Manifest der Kommunistischen Partei), poznat i pod imenom Komunistički manifest (njem. Das Kommunistische Manifest), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i konačno uspostave besklasnog društva.

Program[uredi | uredi kôd]

Karl Marx (1818. – 1883.) i Friedrich Engels (1820. – 1895.)
Prvo izdanje Komunističkog manifesta iz 1848.

Uvod Komunističkog manifesta počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

Wikicitati „Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode. Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici:

Wikicitati „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi.”

Program opisan u manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, nasilno svrgavanje postojećeg poretka, ukidanje privatnog vlasništva (tj, njegovo nasilno oduzimanje, bez ikakve naknade) i prava nasljedstva, oporezivanja dohotka progresivnim stopama i opću nacionalizaciju proizvodnih dobara i prometa (tj., potpunu zabranu privatnog poduzetništva). Manifest u drugom poglavlju govori o ukidanju braka i uvođenje "zajednice žena". Ova politika, koju bi ostvarila revolucionarna vlada („diktatura proletarijata“), bi prethodila bezdržavnom (jer su autori manifesta smatrali da će država odumrijeti kada prestane privatno vlasništvo) i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti.

Termin „komunizam“ se do danas također koristi za označavanje temeljnog sustava vjerovanja komunističke stranke u stanoviti idealni društveni ustroj kojega bi trebalo postići u neodređenoj budućnosti, imajući u vidu da su realni ustroji Sovjetskog Saveza i drugih ostvarenih država predvođenih komunističkim strankama donekle razlikuju od izvornih koncepcija Marxa i Engelsa.

Wikicitati „Kada, tijekom razvoja, klasne razlike nestanu, a sva se proizvodnja koncentrira u rukama mnogobrojnih udruženja cijelog naroda, javna moć će izgubiti svoj politički karakter. Politička moć je samo organizirana moć jedne klase koja tlači drugu. Ukoliko proletarijat izgubi bitku s buržoazijom, silom prilika, organizirat će sebe kao klasu; ako, revolucijom postane vodeća klasa, i ukine stari način proizvodnje, onda će u skladu s ovakvim uvjetima, zbrisati uvjete za postojanje klasnih suprotnosti i klasa uopće, i samim time ukinuti vlastitu klasnu nadčinjenost.”

Ovo je način prelaska sa socijalizma na komunizam koji su mnogi kritičari Manifesta isticali, ponajprije za vrijeme sovjetskog doba.

Anarhisti, liberali i konzervativci su se pitali kako jedna organizacija, kao što je revolucionarna država, može ikad odumrijeti kao što to Marx tvrdi. Oba tradicionalna razumjevanja privlačnosti političke moći i skoriji teoretičari organiziranog ponašanja navode da će skupina ili organizacija političke moći radije težiti sačuvati povlastice, nego dozvoliti ukidanje zarad države bez povlastica – čak iako su povlastice dane u ime revolucije i uspostave jednakosti.

Suvremeni marksisti odgovaraju da socijalistička država uvijek mora biti demokratska, i da se odumiranje države vrši dodjelom velike moći neposredno narodu. Drukčije rečeno, socijalizam prelazi u komunizam kada predstavnička demokracija socijalizma prijeđe u demokraciju komunizma.

Manifest je prošao brojna izdanja od 1872. do 1890. Djelomično je pisan za laike, kada se obraća radnicima, a djelomično za vladajuću klasu, kada napada buržoaske čitatelje. Povijesno govoreći, osigurava osnovu razumijevanja motiva i politike komunista na početku njihova pokreta.

Wikicitati „Komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”

Utjecaj na suvremene zemlje[uredi | uredi kôd]

Neki stavovi koje savjetuje Manifest su trenutno rašireni u kapitalističkim zemljama. Većina suvremenih država je provela neke od ideja za koje se u svoje doba zalagao (i) Manifest: progresivno oporezivanje dohotka, uvođenje centralne banke, javno školovanje za svu djecu u državnim školama i ukidanje dječjeg rada.

Međutim, suvremeni dokumenti o ljudskim pravima – tako Europska konvencija o ljudskim pravima – smatraju pravo na vlasništvo i pravo na privatno poduzetništvo temeljnim slobodama, na kojima počiva realizacija svih drugih sloboda i sama demokracija; tj. uzimaju posve suprotno stajalište od glavnih ideja Komunističkog manifesta, koji propagira da sloboda i demokracija mogu biti ostvarene tek ako ta dva prava budu ukinuta.

Manji broj zemalja je danas predvođeno Komunističkim partijama ili ekstremnoljevičarskim strankama s drugačijim imenima (npr. Radnička partija Koreje u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji): u tim su zemljama pravo na političko organiziranje (u pravilu je riječ o jednostranačkim političkim sustavima), sloboda govora i druga politička i ljudska prava jako ograničena ili posve ukinuta. Ekstremna ljevica je s vrlo rijetkim iznimkama ujedno i ateistička, na jedan borben način: u zemljama gdje dolazi na vlast biva sloboda vjeroispovijesti po pravilu jako ograničena, a obrazovni sustav i mediji provode konstantnu antivjersku propagandu.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]