Komunistički manifest

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Ovaj članak je dio serije o:
Marksizam
Karl Marx.jpg
Teorijska djela
Komunistički manifest
Kritika Gotskog programa
Das Kapital
Sociologija i antropologija
Otuđenje
Buržoazija
Klasna svijest
Fetišizam robe
Komunizam
Kulturalna hegemonija
Eksploatacija
Ljudska priroda
Ideologija
Proletarijat
Ustvarivanje
Proizvodni odnosi
Socijalizam
Povijest
Anarhizam i Marksizam
Kapitalistički način proizvodnje
Klasna borba
Diktatura proletarijata
Primitivna akumulacija kapitala
Proleterska revolucija
Proleterski internacionalizam
Svjetska revolucija
Filozofija
Marksistička filozofija
Povijesni materijalizam
Dijalektički materijalizam
Analitički marksizam
Marksistički autonomizam
Marksistički humanizam
Strukturalni marksizam
Zapadni marksizam
Liberalni marksizam
Važniji marksisti
Karl Marx
Friedrich Engels
Karl Kautsky
Georgij Plehanov
Vladimir Lenjin
Lav Trocki
Antonio Gramsci
Kritike
Kritika marksizma

Manifest komunističke partije, poznat i pod imenom Komunistički manifest (njemački: Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i konačno uspostave besklasnog društva.

Komunistički manifest do danas ostaje temeljni tekst ekstremne ljevice - kako u onim zemljama gdje stoji na čelu totalitarističkih ili autoritarnih režima, poput Kube, Kine ili Vijetnama; tako i u preostalim zemljama gdje ona nastoji predstaviti alternativu postojećem poretku.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

"Duh ne daje mira Europi - duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?"

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Program[uredi VE | uredi]

Program opisan u manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, nasilno svrgavanje postojećeg poretka, ukidanje privatnog vlasništva (tj, njegovo nasilno oduzimanje, bez ikakve naknade) i prava nasljedstva, oporezivanja dohotka progresivnim stopama i opću nacionalizaciju proizvodnih dobara i prometa (tj., potpunu zabranu privatnog poduzetništva). Manifest u drugom poglavlju govori o ukidanju braka, u kojem da su žene i djeca porobljeni; i uvođenje "zajednice žena". Ova politika, koju bi ostvarila revolucionarna vlada („diktatura proletarijata“), bi prethodila bezdržavnom (jer su autori manifesta smatrali da će država odumrijeti kada prestane privatno vlasništvo) i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti.

Termin „komunizam“ se do danas također koristi za označavanje temeljnog sustava vjerovanja komunističke stranke u stanoviti idealni društveni ustroj kojega bi trebalo postići u neodređenoj budućnosti, imajući u vidu da su realni ustroji Sovjetskog Saveza i drugih ostvarenih država predvođenih komunističkim strankama donekle razlikuju od izvornih koncepcija Marxa i Engelsa.

„Kada, tijekom razvoja, klasne razlike nestanu, a sva se proizvodnja koncentrira u rukama mnogobrojnih udruženja cijelog naroda, javna moć će izgubiti svoj politički karakter. Politička moć je samo organizirana moć jedne klase koja tlači drugu. Ukoliko proletarijat izgubi bitku s buržoazijom, silom prilika, organizirat će sebe kao klasu; ako, revolucijom postane vodeća klasa, i ukine stari način proizvodnje, onda će u skladu s ovakvim uvjetima, zbrisati uvjete za postojanje klasnih suprotnosti i klasa uopće, i samim time ukinuti vlastitu klasnu nadčinjenost.“

Ovo je način prelaska sa socijalizma na komunizam koji su mnogi kritičari Manifesta isticali, ponajprije za vrijeme sovjetskog doba.

Anarhisti, liberali i konzervativci su se pitali kako jedna organizacija, kao što je revolucionarna država, može ikad odumrijeti kao što to Marx tvrdi. Oba tradicionalna razumjevanja privlačnosti političke moći i skoriji teoretičari organiziranog ponašanja navode da će skupina ili organizacija političke moći radije težiti sačuvati povlastice, nego dozvoliti ukidanje zarad države bez povlastica - čak iako su povlastice dane u ime revolucije i uspostave jednakosti. Suvremeni marksisti odgovaraju da socijalistička država uvijek mora biti demokratska, i da se odumiranje države vrši dodjelom velike moći neposredno narodu. Drukčije rečeno, socijalizam prelazi u komunizam kada predstavnička demokracija socijalizma prijeđe u demokraciju komunizma.

Manifest je prošao brojna izdanja od 1872. do 1890. Djelomično je pisan za laike, kada se obraća radnicima, a djelomično za vladajuću klasu, kada napada buržoarske čitatelje. Povijesno govoreći, osigurava osnovu razumjevanja motiva i politike komunista na početku njihova pokreta.

„Komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet.“ „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“

Utjecaj na suvremene zemlje[uredi VE | uredi]

Neki stavovi koje savjetuje Manifest su trenutno rašireni u kapitalističkim zemljama. Većina suvremenih država je provela neke od ideja za koje se u svoje doba zalagao (i) Manifest: progresivno oporezivanje dohotka, uvođenje centralne banke, javno školovanje za svu djecu u državnim školama i ukidanje dječjeg rada.

Međutim, suvremeni dokumenti o ljudskim pravima - tako Europska konvencija o ljudskim pravima - smatraju pravo na vlasništvo i pravo na privatno poduzetništvo temeljnim slobodama, na kojima počiva realizacija svih drugih sloboda i sama demokracija; tj. uzimaju posve suprotno stajalište od glavnih ideja Komunističkog manifesta, koji propagira da sloboda i demokracija mogu biti ostvarene tek ako ta dva prava budu ukinuta.

Manji broj zemalja je danas predvođeno Komunističkim partijama ili ekstremnoljevičarskim strankama s drugačijim imenima (npr. Radnička partija Koreje u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji): u tim su zemljama pravo na političko organiziranje (u pravilu je riječ o jednostranačkim političkim sustavima), sloboda govora i druga politička i ljudska prava jako ograničena ili posve ukinuta. Ekstremna ljevica je s vrlo rijetkim iznimkama ujedno i ateistička, na jedan borben način: u zemljama gdje dolazi na vlast biva sloboda vjeroispovijesti po pravilu jako ograničena, a obrazovni sustav i mediji provode konstantnu antivjersku propagandu.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Rad Karla Marxa i Friedricha Engelsa[uredi VE | uredi]

Marx: Kritika Hegelove filozofije prava (1843), O židovskom pitanju (1843), Bilješke o Jamesu Millu (1844), Ekonomski i filozofski rukopisi od 1844. (1844), Teze o Feuerbachu (1845), Moć filozofije (1845), Nadnica i kapital (1847), Osamnaesti brimer Luja Bonapartea (1852), Predgovor doprinosu kritike političke ekonomije (1859), Teorije o višku vrijednosti (1862), Vrijednost, cijena i dobit (1865), Kapital tom 1. (1867), Građanski rat u Francuskoj (1871), Bilješke o Wagneru (1883).

Marx i Engels: Njemačka ideologija (1845), Sveta obitelj (1845), Manifest komunističke stranke (1848), Pisanja o Američkom građanskom ratu (1861), Kapital, tom 2. [posthumno objavio Engels] (1893), Kapital, tom 3. [posthumno objavio Engels] (1894)

Engels: Seljački rat u Njemačkoj (1850), Revolucija i kontra-revolucija u Njemačkoj (1852), Socijalizam: Utopija i znanost (1880), Dijalektika prirode (1883), Počeci porodice, privatne svojine i države (1884), Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije (1886)