Prijeđi na sadržaj

Nurija Pozderac

Izvor: Wikipedija
Nurija Pozderac
Senator Nurija Pozderac, 1930-ih
Rođenje15. siječnja 1892.
Smrt12. lipnja 1943.
StrankaJugoslavenska muslimanska organizacija
Zanimanjepolitičar, učitelj
potpredsjednik AVNOJ-a
1942. – 1943.
potpredsjednik Narodne skupštine
Kraljevina Jugoslavije
1939. – 1941.

Nurija Pozderac (Cazin, 15. siječnja 1892. – okolina Tjentišta, 12. lipnja 1943.), bosanskohercegovački učitelj i političar.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Nurija Pozderac je rođen 15. siječnja 1892. godine u Cazinu. Njegov otac Mustafa-aga Pozderac bio je jedan od posljednjih aga Osmanskog Carstva u Cazinskoj krajini. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, četiri razreda gimnazije u Bihaću i, od 1914. godine učiteljsku školu u Sarajevu. Potom je otišao na odsluženje vojnog roka. Pošto je izbio Prvi svjetski rat odlazi u Beč, a onda na front u Galiciju gdje je, ranjen, pao u rusko zarobljeništvo.[1]

Nastojeći povezati se s bratom Alijom Pozdercem, koji je isto bio ruski zarobljenik, stupio je u Crvenu armiju i postao njen časnik. Bio je pobornik jugoslavenske ideje, veoma aktivan u Dobrudžbi u stvaranju dobrovoljačkih postrojbi za borbu protiv centralnih sila i za stvaranje Jugoslavije. Poslije rata, vraća se u Cazin, uključuje u politički život i kao istaknuti pripadnik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) postaje najmlađi poslanik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.[1]

U nekim izvorima koji se odnose na zbivanja neposredno pred Prvi svjetski rat Nurija Pozderac je održavao bliske kontakte s članovima Mlade Bosne u Sarajevu. Godine 1935. na listi udružene opozicije, izabran je za narodnog poslanika u skupštini Kraljevine Jugoslavije iz cazinskog sreza. U Narodnoj skupštini u Beogradu, delegiran izbornom voljom, s položaja narodnog poslanika ispred cijelog cazinskog sreza demonstrativno je ukazivao na ozbiljne posljedice prakse oduzimanja posjeda od muslimanskih zemljovlasnika, njihovog razvlašćivanja kroz agrarnu reformu i dodjeljivanje istih solunskim dobrovoljcima.[1]

Na putu svog političkog uzdizanja dosegao je 1939. godine do pozicije potpredsjednika Narodne skupštine u Beogradu. Poslije okupacije Jugoslavije i stvaranja Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. godine nije se mirio s ustaškom politikom ubijanja i protjerivanja Srba i Židova u Bosni i Hercegovini.[2] Džafer-beg Kulenović, predsjednik JMO, ponudio mu je mjesto ministra u Vladi NDH, ali je to odbio. Tokom 1941. godine povezao se s partizanima i priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Kao veoma utjecajna i poznata ličnost među narodom Cazinske krajine 1942. godine bio je izabran za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) u Cazinu. Bio je sudionik Prvog zasjedanja Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održanog 26. i 27. studenog u Bihaću. Na ovom zasjedanju je izabran za potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a.

Bio je sudionik Četvrte neprijateljske ofanzive poznate kao Bitka na Neretvi u ožujku 1943. godine. Tokom Pete neprijateljske ofanzive poznate kao Bitka na Sutjesci, 8. lipnja 1943. bio je ranjen prilikom bombardiranja u šumi kod katuna Duži na planinskoj visoravni Vučevo iznad rijeke Sutjeske. Nekoliko dana kasnije, 12. lipnja 1943. od zadobivenih rana preminuo je na Dragoš-Sedlu, za vrijeme pokreta za Tjentište.

Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 25. rujna 1944. za zasluge u ratu posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja. Njegov grob na Dragoš sedlu, koji se nalazi u okviru memorijalnog kompleksa "Dolina heroja" u nacionalnom parku Sutjeska, bio je veoma posjećeno turističko mjesto tokom postojanja Jugoslavije, koje su posjećivale brojne školske ekskurzije i drugi posjetioci. Njegova obiteljska kuća u Cazinu je ožujka 2009. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Memorijalna ustanova za žrtve i heroje holokausta "Yad Vashem" iz Izraela je 2012. godine Nuriji i njegovoj supruzi Devleti posmrtno dodijelila nagradu medalju Pravednik među narodima i Povelju časti[3] jer su 1941. godine spasili skupinu Židova, koji su uspjeli pobjeći iz transporta za koncentracioni logor Jasenovac.

Nurija i njegova supruga Devleta, imali su osmero djece, četiri sina i četiri kćerke. Zajedno s Nurijom u trenutku smrti bio je njegov sin Sead, koji je tada bio partizanski borac, a kasnije liječnik. Unuk Nurijine kćerke Sadete je Vuk Jeremić, srbijanski političar i diplomata, bivši ministar vanjskih poslova Republike Srbije i bivši predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.[4] Iz brojne porodice Pozerac potekli su i braća Hamdija, Hakija i Sakib, koji su obavljali visoke državne, partijske i vojne funkcije u SFRJ i SR BiH. Oni su bili djeca Nurijinog brata Mehmeda (Mehe).

Pozderac i Tito

[uredi | uredi kôd]

Dana 22. prosinca 1942. godine Tito je boravio u Cazinu. U sklopu posjete tada tek oslobođenoj tzv. "Bihaćkoj republici", Tito je stigao u maleni krajiški gradić, gdje se sastao s jednim od najvećih partizanskih boraca, Nurijom Pozdercem.

Nurija je otvorio zbor sljedećim riječima: "Selam alejkum, braćo muslimani." Kada je istupio Tito, uslijedilo je čuveno priznanje: "Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja" - jednostavnom formulom za samolegitimiranje i pamćenje - u Cazinu je Tito prvi put javno razotkrio svoj identitet. Kažu da je Ivan Ribar pred samim vratima uspio došapnuti: "Druže Stari, ovo je muslimanska kuća, ovdje se izuva." Tito je ušao u čarapama, a kada je izlazio, čizme su ga dočekale na pragu, čiste i naglancane da se možeš ogledati.[5]

Tito, koji je sa svojom pratnjom iz Bihaća u Cazin došao preko Tržačkih Raštela, pošto je most Cazin-Srbljani bio srušen, tada se prvi put obratio velikom skupu Muslimana, pokušavajući ih, pridobiti na svoju stranu. Tito je s Nurijom posjetio i cazinsku džamiju, što se ispostavilo kao odličan potez, budući da su muslimani u Krajini, nakon nekoliko velikih zborova, masovno počeli pristupati partizanima. Nurija Pozderac usprkos svemu nikada nje postao član Komunističke partije Jugoslavije. Ostao je do kraja vjernik musliman.[6]

Priznanja

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c Nurija Pozderac: Portret jednog Krajišnika. balkans.aljazeera.net. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  2. Kecman, Vlado; 1987, Nurija Pozderac - Zivot i Djelo, YU ISBN 86-319-0024-9
  3. Medalja pradedi i prababi Jeremića (B92, 11. studenoga 2012.), Pristupljeno 9. travnja 2013.
  4. Nurija Pozderac bio je pradedo Vuka JeremićaArhivirana inačica izvorne stranice od 17. veljače 2013 (Wayback Machine), Pristupljeno 9. travnja 2013.
  5. Gdje Cazin čuva svoju dušu. stav.ba. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  6. Bošnjački Kennedyjevi: Čudesna historija porodice Pozderac. slobodna-bosna.ba. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.

Vanjske povezice

[uredi | uredi kôd]
Prethodi: Potpredsjednik AVNOJ-a
1942.1943.
Slijedi:
' '
Prethodi: Potpredsjednik Narodne skupštine
Kraljevine Jugoslavije

1939.1941.
Slijedi:
' '