Onomatopeja

Izvor: Wikipedija

Onomatopeja (grč. onoma = ime, poiein = napraviti) glasovna je figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom književnome djelu jezičnim sredstvima. Stilsko izražajno sredstvo u kojem se glasovima oponašaju određeni zvukovi iz prirode, životinjsko glasanje ili neki zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet.

Vrste onomatopeje[uredi | uredi kôd]

To je skupina glasova koja vjerno oponaša neki šum ili zvuk:

  • životinjsko glasanje
mijau, vau, muu, kokodak, rok, auu, mee, bee, kukuriku, kva-kva, ga-ga, živ-živ, i-a, kre-kre, klap-klap, bum-bum...
Glasanje i predočivanje šumova i zvukova varira od jezika do jezika. Primjerice, za glasanje psa u hrvatskome jeziku imamo vau-vau, u engleskome je to woof woof, u francuskome ouah ouah, u grčkome gav gav, u talijanskome bau bau, u japanskome wan wan, a u turskome hauv hauv.
Od glasanja životinja izvode se i glagoli:
mijaukati, ćurlikati, cijukati, živkati, mukati, kreketati...
  • zvukovi iz okoline
bum, bla-bla, tras, fuć, bong, hop, tup, kuc, pljas, heh, brrrm, fiju
  • stripovi
Onomatopeja je posebno česta u stripovima gdje se u oblačićima prikazuju zvukovi kako bi se riječima dočarali zvukovi iz izvanjezične zbilje, posebice zvukovi udaraca (bum, bang, pljas, tras, pljus).
  • nazivi
Primjerice, etnici Barbara nazvani su zbog onomatopeje. Grčka je riječ βάρβαρος označavala nekoga tko nije Grk, a zapravo je oponašala nerazumljivi govor - bar-bar.

Primjeri onomatopeje[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]