Ivan Mažuranić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ivan Mažuranić
Ivan Mažuranić

Ivan Mažuranić

ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
trajanje službe
20. rujna 1873. – 21. veljače 1880.
Zamjenik barun Jovan Živković
Prethodnik Antun Vakanović
Nasljednik Ladislav Pejačević
Rođenje 11. kolovoza 1814., Novi Vinodolski, Hrvatska
Smrt 4. kolovoza 1890., Zagreb, Hrvatska
Politička stranka Narodna stranka
Samostalna narodna stranka
Zanimanje političar, pravnik, književnik

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. - Zagreb, 4. kolovoza 1890.), bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac, prevoditelj i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880. godine. Poznat je po nadimku ban pučanin. Najznačajnija je kreativna osobnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).

Životopis[uredi VE | uredi]

Ivan Mažuranić u mlađim danima

Rani život i politička karijera[uredi VE | uredi]

Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine. Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Mažuranići su stara novljanska obitelj koja se spominje još početkom 16. stoljeća.[1] Ivan Mažuranić rodio se je u obitelji dobro stojećeg seljaka Ivana Mažuranića Petrova (1781.-1844.) i majke Marije (rođ. Ivić).[2] U njegovoj obitelji bila su još tri sina, najstariji Josip koji je ostao brinuti se za imanje, Antun koji je bio poznati pravnik i filolog, te najmlađi Matija koji je bio kovač po struci.[3] Pučku školu pohađao je u u rodnom Novom Vinodolskom, završivši je 1827. godine.[2] Nakon Pučke škole klasičnu gimnaziju pohađao je u Rijeci, gdje ju je i završio 1833. godine,[2] a tu je naučio talijanski, njemački i mađarski jezik.[3] Kasnije naučio je i francuski, te ponešto engleski, a i gotovo sve slavenske jezike.[3] Studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Filozofiju je od 1833. godine slušao u Zagrebu, a potom je nastavio studij u Sambotelu. U Zagrebu je od 1835. do 1837. godine studirao pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti. Po svršetku studija prava radio je kao odvjetnički pripravnik (1837.-1839.) a potom kao gimnazijski učitelj (1839.-1840.) u Zagrebu. Nakon što je položio odvjetnički ispit 5. listopada 1840. godine, preselio se je u Karlovac gdje je otvorio odvjetnički ured. Zatim je u ožujku 1841. godine u Pešti položio ispit iz mjeničkog prava. Dne 27. lipnja 1841. godine vjenčao se je u Zagrebu s Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra. Godine 1847. nije uspio biti izabran za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor.[4]

U politiku posve se uključio 1848. godine. Na poziv poziv bana Josipa Jelačića, 27. travnja 1848., Mažuranić je pristupio novoosnovanom Banskom vijeću.[1] Iste godine pisao je saborske akte, članake i reprezentacije. Kao narodni zastupnik u Hrvatskome saboru nije često govorio, no u jednom od svojih govora, među ostalim, rekao je: "ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći...", pa je ustvrdio: "...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.".[1] Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom od 1850. godine obavlja u Beču najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije.[5] Nakon toga preselio se je 1850. godine u Zagreb i tu ga je Beč imenovao zamjenikom državnoga tužitelja za Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiteljem.[1]

Službuje u Hrvatskome saboru od 1861. godine, a 1862. godine potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske od 3. ožujka 1858. do konca 1872. godine. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. godine pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. Za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je 19. siječnja 1872. godine.[2]

Banovanje[uredi VE | uredi]

Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 20. rujna 1873. godine a završio ga je 21. veljače 1880. godine. Njegovo banovanje bilo je vrijeme brojnih reformi kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo.[6] Uvedena je odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba (statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede), laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovano Zagrebačko sveučilište.[5] U veljači 1880. godine podnio je ostavku na bansku čast zbog otezanja s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj.[1]

Na banskome položaju naslijedio ga je Ladislav Pejačević, a prethodnik mu je bio Antun Vakanović.

Izlazak iz politike i povratak, smrt[uredi VE | uredi]

Kuća Ivana Mažuranića u kojoj je živio nakon povlačenja iz politike, u Jurjevskoj ulici br. 5, u Zagrebu.

Car i kralj Franjo Josip I. umirovio ga je odmah po podnošenju ostavke. Ivan Mažuranić pritom odbio je ponuđenu mu barunsku titulu, te je tako do kraja svojega života ostao prvi i posljednji ban pučanin.[7] Ivan Mažuranić nakon podnošenja ostavke na bansku čast neko vrijeme izašao je iz politike i javno nije djelovao.[8] Živio je povučeno i bavio se matematikom i astronomijom.[9] Od 1880. godine do smrti živio je u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici, na broju 5.[10] U politiku uključio se je ponovno i bio saborskim zastupnikom od 1884. do 1887. godine, no nije bio naročito aktivan u tome mandatu.[11] Nakon što je 1887. godine u Novom Vinodolskom pobijedio na izborima za Hrvatski sabor njegov izbor bio je poništen i Mažuranić se više nije kandidirao, te posve se je povukao iz politike.[12]

Od veljače 1890. godine pobolijevao je od gripe a potom i od astme.[2] Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, od kljenuti srca pogođen smrću svastike Roze Demeter,[7] a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[3] Njegov pokop bio je uz najveće počasti 6. kolovoza u 5 sati poslijepodne,[2] a pokopan je u mirogojskoj "ilirskoj" arkadi.[3][13] Nad njegovim grobom govore održali su sveučilišni profesor dr. Kosta Vojnović i filozof Juraj Tomljenović.[2]

Književni i jezikoslovni rad[uredi VE | uredi]

Od prvih stihova iz 1830. godine (Vinodolski dolče, da si zdravo, Novigrade, pozdravljam te lipo!), koje piše kao 16-godišnji đak riječke klasične gimnazije u pjesmi "Pisma od Vinodolca školana" 1 kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije. Pisao je pjesme i na mađarskome jeziku od kojih su mu poznate samo dvije pjesme koje je ispjevao 1832. godine: Búcsúdal (Oproštajna pjesma) i Császár Urhoz Újesztendő alkalmával 1833 (Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833).[14] Prva pjesma tiskana je u Rijeci a druga je sačuvana u pjesnikovoj rukopisnoj ostvštini.[14]

Prvu na hrvatskome jeziku objavljenu pjesmu "Primorac Danici", objavio je 17. siječnja 1835. godine u drugome broju Danice.[15] U Danici je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih namjera i nijansi.

Već u početnim stihovima pokazuje osobitu izvornost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji. Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njezino prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu "Smrt Smail-age Čengića".

Ivan Mažuranić, spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911. godine

Smrt Smail-age Čengića[uredi VE | uredi]

Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, kao karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demeter, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Směrt Čengić-age”, prvi puta objavljen u Iskri 1846. godine,[16][17] koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju: ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde. Djelo Smrt Smail-age Čengića, prevedeno je na brojne svjetske jezike, kao što su mađarski, armenski, češki, poljski, ruski, albanski, njemački, engleski, španjolski, talijanski, švedski, latinski, esperanto i ine.[18]

Antun Barac u svojoj monografiji Mažuranić iz 1945. godine napisao je:

Wikicitati „Umjetnička je vrijednost Smrt Smail-age Čengića u prvom redu u tome što je u njoj pjesnik izvanredno zbiti, plastično i jasno iznio jedan naoko neznatan događaj u njegovom najopćenitijem ljudskom dnu. Ujedno je na jedinstven način znao iskoristiti snagu hrvatske riječi da iz nje izvabi prema potrebi i lirsku mekoću, i dramatsku udarnost, i glazbenu lelujavost, i kiparsku plastičnost, a sve to na prvi pogled lako, jednostavno i prirodno.”

Izbor pjesama[uredi VE | uredi]

  • "Pozdrav Vinodolu" (1830.)
  • "Primorac Danici" (1835.)
  • "Danici ilirskoj" (1836.)
  • "Věkovi Ilirije" (1838.)
  • "Javor" (1839.- 1840.)
  • "Peru" (1840.)

U svom književnom djelovanju služio se je i s nekoliko pseudonima, kao što su: Ilir iz Primorja horvatskoga, Slavomir, Budimir, te s nekoliko šifri.

Jezikoslovac[uredi VE | uredi]

Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik. Zajedno s Jakovom Užarevićem 1842. godine izdao je hrvatsko-njemački rječnik (Njemačko-ilirski slovar) s 40.000 riječi u kojemu je, osim primanja starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, osmislio mnoge nove riječi. Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.[19]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Na sedamdeseti dan rodjenja ... grofa Janka Draškovića trakoštjanskoga, ... kanoti načelnika učenoga družtva ilirskoga, i userdnoga svedje domorodca : pobožni starinske krěposti štovaoci dana 20. listopada 1840., U Zagrebu : K. p. ilir. nar. tiskarna Dra. ljudevita Gaja, 1840.
  • Davoria, Prettner, Karlovac, 1841.
  • Deutſch-iliriſches Wörterbuch. Nĕmačko-ilirski slovar, Izdanje dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1842. (suautor Jakov Užarević)[20][21]
  • U slavu ... grofa Franje Hallera od Hallerkeöa, dne 17. i 18. listopada 1842 prigodom njegova parvoga uzašastja na stolicu bansku od zemlje Dalmatinske, Harvatske i Slavonske : sinovi ovieh zemaljah smierno poklanjaju, Kr. pov. ilir. nar. tiskarna Dra. Ljud. Gaja, [Zagreb], [1842?]
  • Osman, (dopuna XIV. i XV. pjevanja), Matica ilirska, Zagreb, 1844.)
  • Směrt Čengić-age, Ivan Havliček, Zagreb, 1846. (Poseban otisak iz: Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, Zagreb, 1846.)[22]
  • Smrt Smail-age Čengića, Dr. Imbro Ignjatijević Tkalac, Zagreb, 1857. (više od 140 izd. do 2014.)[16]
  • Hèrvati Madjarom. Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca i travnja 1848., Tiskom Ivana Nep. Prettnera, Karlovac, 1848. (mađ. izd. A’ Horvátok a’ Magyaroknak: felelet az 1848-ik Mártzius és Aprilis magyar hirdetmenyekre, Tiskom Franje Župana, Zagreb, 1848.)
  • Pjesme Ivana Mažuranića: sa slikom i autografom pjesnika ter sa fototipijom pjesnika na odru, izdao Vladimir Mažuranić, Tiskarski zavod Narodnih novina, Zagreb, 1895. (2. izd. Primorski štamparski zavod, Sušak, 1924.)
  • Djela / Ivan Mažuranić, Matija Mažuranić, Dimitrija Demeter, uredio Slavko Ježić, Zora, Zagreb, 1958.
  • Izabrana dela, Narodna knjiga, Beograd, 1963.
  • Smrt Smail-age Čengića. Stihovi. Proza, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 32, Zora - Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
  • Směrt Čengić-age, reprint posebnoga otiska iz zbornika Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, JAZU, Odjel za suvremenu književnost, Zagreb, 1968.
  • Sabrana djela, 1–4, (sv. 1 Smrt Smail-age Čengića, sv. 2 Pjesme, sv. 3 Proza, sv. 4. Pisma. Govori), Sveučilišna naklada Liber - Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.
  • Izabrani politički spisi, Golden marketing - Narodne novine, Zagreb, 1999.
  • Izbor iz djela, priredio Miroslav Šicel, Biblioteka Croatica: hrvatska književnost u 100 knjiga, kolo 4, knj. 76, Riječ, Vinkovci, 2000.
  • Gnijezdo vrh timora, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.
  • Izabrana djela, prir. Božidar Petrač, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 139, Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Odličja i počasti[uredi VE | uredi]

Spomen i baština[uredi VE | uredi]

  • 1960.: Na kući u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici br. 5, u kojoj je živio nakon povlačenja iz politike, postavljena mu je spomen ploča.[10]
  • Lik Ivana Mažuranića nalazi se na novčanici od 100 kuna.[23]
  • Osim Trgova Ivana Mažuranića u Zagrebu i u Novom Vinodolskom, mnoge ulice, škole i trgovi u Hrvatskoj nose njegovo ime.
  • Prigodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Nova TV je pokrenula kampanju "Vjeruj u Hrvatsku" sa sloganom iz Mažuranićevog saborskog govora iz 1886. godine.[24]
  • 2014.: Povodom 200. obljetnice pjesnikova rođenja u seriji maraka Hrvatske pošte Znameniti Hrvati objavljena je prigodna poštanska marka s njegovim likom.[25]

Obitelj[uredi VE | uredi]

Citati[uredi VE | uredi]

  • Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati; ali, kad me ne poznaš, reći ću ti; i ja bih rekao: ja sam Hrvat; ja bih rekao: vjerujem u Kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i – ako Bog da – u njezinu budućnost. (iz govora u Hrvatskome saboru, 13. prosinca 1886. godine)[27]
  • Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su s nama u jednom gniezdu u ovoj Monarkiji. Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale. (iz govora u Hrvatskome saboru, 13. prosinca 1886. godine)[28]
  • A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba! (iz pjesme "Javor")[9]
  • Dobar junak, da je čovjek taki! (516). (iz romantičarskog spjeva Smrt Smail-age Čengića)[7]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 Napisana 1830. godine pod naslovom "Pisma od Vinodolca školana", a poslije dobila naslov "Pozdrav Vinodolu".[29] Objavljena posmrtno u Spomen-knjizi Matice hrvatske,[30] 1892. godine.[20]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Flora Turner-Vučetić, Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Britaniji — Matrix Croatica UK. Ban pučanin i pjesnik, Vijenac, br. 261, 4. ožujka 2004., pristupljeno 9. travnja 2019.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Milan Grlović, Zaslužni Hrvati XIX st., Reprint izd. 1898.-1900., Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992., 83. Ivan Mažuranić
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Dunja Fališevac, Život i djelo Ivana Mažuranića, Kolo, br. 3, 2014., pristupljeno 6. travnja 2019.
  4. Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 50.-51., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
  5. 5,0 5,1 Mažuranić, Ivan, enciklopedija.hr, pristupljeno 7. travnja 2019.
  6. Dobrila Zvonarek, Mažuranić - književnik i društveni djelatnik, nsk.hr, 31. listopada 2014., pristupljeno 6. travnja 2019.
  7. 7,0 7,1 7,2 Mirko Tomasović, Peti prijevod na francuski Mažuranićeva spjeva, Vijenac, br. 542 - 543, 11. prosinca 2014., pristupljeno 6. travnja 2019.
  8. Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 53., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
  9. 9,0 9,1 „A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba!“ – u spomen na Ivana Mažuranića, nsk.hr, 10. kolovoza 2018., pristupljeno 8. travnja 2019.
  10. 10,0 10,1 Ivan Klindic, Najpoznatije kuće Jurjevske ulice smještene na Gornjem gradu, licegrada.hr, 28. ožujka 2019., pristupljeno 6. travnja 2019.
  11. Dalibor Čepulo, Ivan Mažuranić (1814. - 1890.), str. 54., u: Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000., pristupljeno 9. travnja 2019.
  12. Pavo Barišić, Odnos Ivana Mažuranića i Ante Starčevića – od poredbe osoba do filozofije prava // Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 43/2(86) (2017.) 439.–474., podrubnica 9. na str. 443., pristupljeno 18. travnja 2019.
  13. Velimir Cindrić, Mirogoj, Turistička zajednica Grada Zagreba, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-228-055-5, str. 23, 33., pristupljeno 6. travnja 2019.
  14. 14,0 14,1 Đuro Franković, Hrvatski ban Ivan Mažuranić (1814.–1890.), Zornica nova, ožujak, 2008., zornicanova.hu, pristupljeno 10. travnja 2019.
  15. Krešimir Nemec, Mažuranić - stup hrvatskoga književnog kanona, str. 43., u: Mažuranićev zbornik: izlaganja sa skupa u povodu svečanoga obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića, urednici Milan Moguš, Marko Tadić, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2015. ISBN 978-053-347-036-8, pristupljeno 18. travnja 2019.
  16. 16,0 16,1 Mažuranić, Ivan, Iva Mandušić i Ankica Šunjić (2015.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 6. travnja 2019.
  17. Iskra : zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, digitalnezbirke.kgz.hr, pristupljeno 8. travnja 2019.
  18. Blago Ivana Mažuranića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, nsk.hr, 3. studenoga 2014., pristupljeno 9. travnja 2019.
  19. 19,0 19,1 Marija Biljak, dipl.bibl., Ivan Mažuranić, eho.com.hr, 11. kolovoza 2014., pristupljeno 9. travnja 2019.
  20. 20,0 20,1 Ante Stamać, Izlaganje na božićnom susretu Matice hrvatske, 17. prosinca 2014. Mažuranić kao poeta doctus, Vijenac, br. 545, 22. siječnja 2015., pristupljeno 8. travnja 2019.
  21. Tihomir Živić, Marina Vinaj, Dina Koprolčec, Digitization of older Croatian dictionaries: a possible substratum for terminological neologisms?, str. 253., 259., Libellarium, IX, 2 (2016.): 251. – 266., pristupljeno 8. travnja 2019. (engl.)
  22. Smert Čengić-age / od Ivana Mažuranića, zavicajna.gkka.hr, pristupljeno 8. travnja 2019.
  23. Novčanice, hnb.hr, pristupljeno 6. travnja 2019.
  24. Vjerujem u Hrvatsku jer..., Nova TV, 6. lipnja 2013.
  25. U HAZU predstavljena poštanska marka posvećena Ivanu Mažuraniću, poslovni.hr, 23. travnja 2014., pristupljeno 7. travnja 2019.
  26. 26,0 26,1 Mažuranić, enciklopedija.hr, pristupljeno 7. travnja 2019.
  27. Agneza Szabo, Ban Ivan Mažuranić - graditelj moderne hrvatske: u povodu 200. obljetnice rođenja (1814.–2014.), Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 38. i podrubnica 15. na str. 39., pristupljeno 18. travnja 2019.
  28. Agneza Szabo, Ban Ivan Mažuranić - graditelj moderne hrvatske: u povodu 200. obljetnice rođenja (1814.–2014.), Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 39. i podrubnica 15. na str. 39., pristupljeno 18. travnja 2019.
  29. Božidar Petrač, Uz 200. obljetnicu rođenja Ivana Mažuranića (1814–1890). Mažuranić pjesnik tradicije i asimilacije – pravi hrvatski klasik:
    "Kao gimnazijalac u Rijeci (1830) zapisuje svoju prvu pjesmu, pjesmu zavičajne nostalgije Pisma od Vinodolca školana, koja je poslije dobila naslov Pozdrav Vinodolu.", Vijenac, br. 534 - 535, 4. rujna 2014., pristupljeno 8. travnja 2019.
  30. Krešimir Nemec, Mažuranić - stup hrvatskoga književnog kanona, str. 42., u: Mažuranićev zbornik: izlaganja sa skupa u povodu svečanoga obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića, urednici Milan Moguš, Marko Tadić, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2015. ISBN 978-053-347-036-8, pristupljeno 18. travnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ivan Mažuranić
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorna djela autora: Ivan Mažuranić
Wikiquote-logo.svgNa stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivan Mažuranić

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]