Parkinsonova bolest

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10-CM G20 Uredi na Wikidati
MeSH D010300 Uredi na Wikidati
Ilustracija parkinsonove bolesti

Parkinsonova bolest je bolest poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja kemijske supstancije dopamina u dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta (bazalni gangliji). Bolest je nazvana po liječniku iz Londona dr. Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao simptome bolesti.

Opis bolesti[uredi | uredi kôd]

Pet kliničkih stupnjeva Parkinsonove bolesti[uredi | uredi kôd]

  • 0 - nema znakova bolesti
  • 1 - bolest zahvaća jednu stranu tijela
  • 1,5 - jednostrana + aksijalna zahvaćenost
  • 2 - zahvaćene obje strane tijela bez poremećaja ravnoteže
  • 2,5 - blaga obostrana bolest s nesigurnošću, ali i održavanjem položaja pri naglom izbacivanju iz početnog položaja
  • 3 - blaga do umjerena obostrana bolest s posturalnom nestabilnošću, ali bolesnik je fizički samostalan
  • 4 - teška onesposobljenost, s tim da je bolesnik još sposoban stajati i hodati bez pomoći
  • 5 - vezanost uz kolica ili krevet.[1]

Primarni simptomi[uredi | uredi kôd]

  • Tremor (drhtanje)
  • Rigor (ukočenost)
  • Bradikinezija (usporenost pokreta)
  • Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža)
  • Smetnje u kretanju

Sekundarni simptomi[uredi | uredi kôd]

Tip bolesti[uredi | uredi kôd]

Prognoza Parkinsonove bolesti ovisi o tipu bolesti:

  • Tip A - Tremor dominantni tip - blaži oblik bolesti povezan s tremorom i drugim simptomima ograničenim na jednu stranu tijela. Najbolja prognoza - bolesnici odgovaraju jako dobro na uobičajene lijekove kao što je levodopa. Poslije tog razdoblja, pojačavaju se različiti stupnjevi sindroma levodopa neuspjeha.
  • Tip B - Akinetički tip - teži, nestabilni oblik bolesti s problemom hodanja i zanemarivom količinom tremora. Umjesto toga, u pojavi bolesti rano su prisutne poteškoće u hodanju, poteškoće s držanjem tijela i ravnotežom. Ove osobe mogu imati jako dobar odgovor na lijekove u razdoblju do 8 godina.

Liječenje Parkinsonove bolesti, uz primjenu lijekova, uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe). Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti).

Terapija[uredi | uredi kôd]

U terapiji se najčešće primjenjuju:

  1. levodopa - jedan od najdjelotvornijih lijekova, podiže razinu dopamina - tvari koja nedostaje u mozgu oboljelih;
  2. direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (bromokriptin, apomorfin, pramipeksol, ropinirol) – izravno stimuliraju receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom pojačavajući njen učinak;
  3. inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B – selegilin) – blokira enzimatski put razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina;
  4. inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT – entakapon) - blokira razgradnju levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu te značajno produljuje njen učinak;
  5. antikolinergici – prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji Parkinsonove bolesti; u primjeni dulje od 100 godina; obzirom na mnoge nuspojave sve se rjeđe primjenjuju;
  6. amantadin – lijek dostupan u Republici Hrvatskoj u formi amantadinsulfata, a najčešće se propisuje u početnim fazama bolesti.

Kirurško liječenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Psihološki tretmani obično su zasnovani na kognitivno-behavioralnoj terapiji. Kognitivno-bihevioralna psihoterapija je znanstveno dokazana efikasna za niz komorbiditeta u Parkinsonovoj bolesti uključujući bolne sindrome, insomniju, anksioznost, depresiju, i poremećaje impluzivnosti.[2] Psiholog Ivan Zečević u svojim smjernicama za rad tvrdi da multidisciplinarni pristup Parkinsonovoj bolesti treba uključivati psihologa s obzirom na to da se motorni simptomi mogu pogrošati psihološkim faktorima kao što je anksioznost, fobija, panični napadi itd., ali i zato što psihološki faktori mogu značajno poboljšati kvalitetu života pacijenata.[2] Psihološki tretmani trebaju biti zasnovani na znanstvenim dokazima, individualno prilagođavani pacijentima i pratiti kliničke smjernice za adaptiranje terapije Parkinsonovoj bolesti, uključujući i kognitivna i motorna oštećenja.

Medicinska rehabilitacija[uredi | uredi kôd]

Medicinska rehabilitacija omogućuje maksimalno osposobljavanje za samostalno izvođenje aktivnosti svakodnevnog života kroz adekvatnu edukaciju i programe u koje su uključeni i bolesnik i njegova obitelj. Individualni plan i program rehabilitacije za svakog pojedinog bolesnika podrazumijeva:

  • izradu programa vježbi sukladno svakom pojedinom slučaju,
  • evaluiraju se i liječe problemi vezani za bol koji utječu na aktivnost bolesnika,
  • utvrđuju se problemi hodanja,
  • poboljšava se balans i educira se o prevenciji pada,
  • uključivanje u fizioterapeutske postupke,
  • poučavaju se bolesnici o vježbama disanja,
  • uključuju se u grupne vježbe,
  • primjena različitih tehnika masaže (manualna, hidromasaža…)
  • tehnike opuštanja kroz grupne ili individualne programe s ciljem opće relaksiranosti mišića, pravilnijeg disanja, smanjenja stresa i pozitivnog utjecaja na svladavanje depresije,
  • educiraju se o savladavanju poteškoća u aktivnostima dnevnog življenja učenjem novih strategija izvođenja pokreta (hranjenje, oblačenje, kupanje),
  • uključivanje u radnu terapiju gdje se koristi svrsishodni i koordinirani pokret u radnom procesu kako bi se postiglo poboljšanje,
  • korištenje suportivnih i komplementarnih terapija (glazboterapija.),
  • primjena pravilne i uravnotežene prehrane kako bi se postigla zadovoljavajuća razina energije i bolji učinak lijekova te spriječilo smanjenje tjelesne težine zbog poteškoća žvakanja i gutanja hrane,
  • preporučuje se korištenje pomagala,
  • educiraju se bolesnici i članovi obitelji o bolesti, centrima i udrugama.

Tim koji skrbi o bolesniku čine: bolesnikova obitelj, liječnik opće medicine, neurolog, fizijatar, viši fizioterapeuti i radni terapeuti, medicinska sestra, dijetetičar. Povremeno se uključuju u rad logoped (vježbe za govor) i psiholog (za bolesnika i njegovu obitelj).

Poznati slučajevi[uredi | uredi kôd]

Od Parkinsonove bolesti boluje glumac Michael J. Fox koji godišnje izdvaja milijune na istraživanje matičnih stanica kako bi se našao lijek za ovu bolest. Od nje je bolovao i pokojni papa Ivan Pavao II. te boksač Muhammad Ali.

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Vaše zdravlje br. 51 (12/06)Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2012. Akademkinja Vida Demarin, dr. med., spec. neuropsihijatar; mr. sc. Marija Bošnjak-Pašić, dr. med., spec. neurolog: Bolest crne jezgre mozga.
  2. a b Zečević I. Ožujak 2020. Clinical Practice Guidelines Based on Evidence for Cognitive-Behavioral Therapy in Parkinson's Disease Comorbidities: A Literature Review. Clin Psychol Psychother (Review). doi:10.1002/cpp.2448. PMID 32196842}

Bibliografija[uredi | uredi kôd]


Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Parkinsonova bolest

Mrežne stranice[uredi | uredi kôd]

Esculaap4.svg    Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!