Prijeđi na sadržaj

Pitaja

Izvor: Wikipedija
Plod vrste Hylocereus undatus

Pitaja ili pitahaja (španjolski: pitaya, pitahaya) voće je nekoliko vrsta kaktusa autohtonih u regiji južnog Meksika i duž pacifičke obale Gvatemale, Kostarike i El Salvadora.[1][2] Pitaja se također uzgaja u istočnoj, južnoj i jugoistočnoj Aziji, SAD-u, Karibima, Australiji, Brazilu i diljem tropskih i suptropskih regija svijeta.[1][2]

Naziv »pitaja« obično se odnosi na voće iz roda Stenocereus, dok se naziv »pitahaja« ili »zmajevo voće« odnosi na voće iz roda Selenicereus (prethodno zvan Hylocereus), oba u obitelji kaktusa (Cactaceae). Najuobičajeniji naziv, »zmajevo voće«, nadahnuto je kožastom korom i ljuskavim šiljcima na vanjštini ploda. Ovisno o vrsti, plodovi pitaje mogu biti slatkog ili kiselog okusa, a iznutra može biti crvene, bijele ili žute boje.

Narodna imena[uredi | uredi kôd]

Market stall in Taiwan
Pitaja na tajvanskoj tržnici

Ovo je voće u svijetu na engleskom poznato kao »zmajevo voće« (dragon fruit), a taj se naziv, nastao prema vanjštini ploda, koristi od 1963. godine. Voće se često naziva i »Vijetnamsko zmajevo voće« jer je Vijetnam najveći izvoznik. Neki ga izvori nazivaju i »jagoda-kruška« (engleski: strawberry pear).[2]

Nazivi pitahaya i pitaya potječu iz Meksika, a naziv pitaya roja iz Srednje Amerike te sjevera Južne Amerike.[2][3]

Juice being sold in Thailand
Sok od zmajevog voća u Tajlandu

Sorte[uredi | uredi kôd]

Pitaja
Pitaja
 Ovaj članak ili dio članka treba pokriti boljim izvorima (literatura, internetske stranice itd.).
Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora.

Stenocereus[uredi | uredi kôd]

Voće Stenocereusa (kisele pitaje) obično se jede u sušnim dijelovima Amerika. Voće je kiselije i osvježavajuće, ima sočnije meso i jači okus.

Kisela pitaja ili pitaya agria (S. gummosus) bila je važan izvor hrane za autohtone narode Amerike u pustinji Sonora. Narod Seri iz sjeverozapadnog Meksika do dan danas bere voće, a biljku nazivaju ziix is ccapxl (»stvar čiji je plod kiseo«).

Plod srodnih vrsta, kao što su S. queretaroensis i pitaya de mayo (S. griseus)[4]:223–225 također su važne lokalne namirnice. Plod kaktusa S. thurberi, kojeg narod Seri naziva ool, naziva se pitaya dulce (»slatka pitaja«).

Zmajevo voće ili Selenicereus[uredi | uredi kôd]

Slatke pitaje dolaze u tri vrste, sve s kožastom, blago lisnatom korom:[4]:215–216

  • Selenicereus undatus (Pitaya blanca ili pitaja s bijelim mesom, također poznata kao Hylocereus undatus) ima plod ružičaste kore s bijelim mesom. Ovo je najčešće viđeno »zmajevo voće«.
  • Selenicereus costaricensis (Pitaya roja ili pitaja s crvenim mesom, također poznata kao Hylocereus costaricensis, a ponegdje netočno identificirana kao Hylocereus polyrhizus) ima plod crvene kore s crvenim mesom.
  • Selenicereus megalanthus (Pitaya amarilla ili žuta pitaja, također poznata kao Hylocereus megalanthus) ima plod žute kore s bijelim mesom.

Plod inače teži od 150 do 600 grama, a neki mogu doseći 1 kg.[5] U početcima uvoza iz Kolumbije u Australiju, plodovi su se označavali kao Hylocereus ocampensis (ili Cereus repandus, crveni plod) i Cereus triangularis (prema trostranom presjeku stabljike, navodno žuti plod).

Uzgoj[uredi | uredi kôd]

Nakon temeljitog čišćenja sjemenki iz mesa ploda, osušene sjemenke mogu se sačuvati. Idealno voće je čisto i prezrelo.

Komercijalne sadnje mogu se obaviti u velikoj gustoći, između 1100 i 1350 biljaka po hektaru. Biljkama treba do 60 mjeseci (260 tjedana) da budu optimalne za komercijalnu proizvodnju, kada se mogu očekivati prinosi od 20 do 30 metričkih tona.[6]

Pitaja cvjeta preko noći i obično uvene do večeri.[7] Za oplodnju se oslanjaju na noćne oprašivače kao što su šišmiši ili moljci. Samooplodnja neće proizvesti plod kod nekih vrsta. Iako je križanjem stvoreno nekoliko »samooplodnih« sorti, unakrsno oprašivanje s drugom, genetski različitom biljkom iste vrste obično povećava broj i kvalitetu plodova. To ograničava mogućnost domaćih uzgajivača da proizvode voće. Međutim, biljke mogu cvjetati između tri i šest puta godišnje, ovisno o uvjetima uzgoja. Poput drugih kaktusa, ako se odlomi zdravi komad stabljike, može se ukorijeniti u tlu i postati samostalna biljka.

Biljke mogu podnijeti temperature do 40 °C i kratka razdoblja mraza, ali neće preživjeti dugo izlaganje niskim temperaturama. Kaktusi najviše uspijevaju u zonama otpornosti 10 – 11, ali mogu preživjeti na otvorenom u zonama 9a ili 9b.[2][8]

Selenicereus se prilagodio životu u suhoj tropskoj klimi s umjerenom količinom kiše. U brojnim se regijama proširio van uzgoja i postao korov, a u nekim je zemljama klasificiran i kao invazivni korov.[1]

Štetočine i bolesti[uredi | uredi kôd]

Stabljike i plodovi su osjetljivi na nekoliko bolesti uzrokovanih gljivicama, bakterijama, oblićem i virusom.[9] Pretjerano zalijevanje ili pretjerana kiša mogu uzrokovati opadanje cvjetova i trulež plodova.[10] Bakterija Xanthomonas campestris uzrokuje trulež stabljika. Gljive Dothiorella mogu uzrokovati smeđe mrlje na plodu. Druge gljive koje zaražuju pitaju uključuju Botryosphaeria dothidea, Colletotrichum gloeosporioides i Bipolaris cactivora.[9]

Galerija[uredi | uredi kôd]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c Hylocereus undatus (dragon fruit). Invasive Species Compendium. CABI (Centre for Agriculture and Bioscience International). 3. siječnja 2018. Pristupljeno 19. travnja 2018.
  2. ↑ a b c d e Morton, J.F. 1987. Fruits of warm climates. Center for New Crops & Plant Products, Department of Horticulture and Landscape Architecture, Purdue University. West Lafayette, Indiana, USA. str. 347–348. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. svibnja 2016. Pristupljeno 8. travnja 2016.
  3. ↑ Dragon fruit. National Library Board, Singapore Government. 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. studenoga 2016. Pristupljeno 19. ožujka 2017.
  4. ↑ a b Janick, Jules; Paull, Robert E., ur. 2008. C. The Encyclopedia of Fruit and Nuts. CABI (Centre for Agriculture and Bioscience International). Cambridge, United Kingdom. str. 215–216, 222–226. ISBN 978-0-85199-638-7
  5. ↑ Hylocereus undatus (dragon fruit). Invasive Species Compendium (engleski). CABI (Centre for Agriculture and Bioscience International). Pristupljeno 12. listopada 2020.
  6. ↑ Dragon Fruit – Amorentia Sweet Dragon Fruit. Pristupljeno 5. lipnja 2018.
  7. ↑ Boning, Charles R. 2006. Florida's Best Fruiting Plants: Native and Exotic Trees, Shrubs, and Vines. Pineapple Press, Inc.. Sarasota, Florida. str. 185. ISBN 978-1-56164-372-1
  8. ↑ Setzer, Kenneth. 26. srpnja 2014. Dragon fruit surprisingly easy to grow. Miami Herald. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. ožujka 2017. Pristupljeno 19. ožujka 2017.
  9. ↑ a b Balendres, M; Bengoa, J. 2019. Diseases of dragon fruit (Hylocereus species): Etiology and current management options. Crop Protection. 126: 104920. doi:10.1016/j.cropro.2019.104920
  10. ↑ Masyahit, M.; Sijam, K.; Awang, Y.; Ghazali, M. Veljača 2013. The Occurrence of Anthracnose Disease Caused by Colletotrichum Gloeosporioides on Dragon Fruit (Hylocereus SPP.) in Peninsular Malaysia (PDF). Acta Horticulturae (975): 187–195. doi:10.17660/actahortic.2013.975.20. ISSN 0567-7572

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Pitaja
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pitaja&oldid=6964724"